Predrag Crnković:
Kolumnist iz sjene (Hena com, Zagreb, 2014.)
Predrag Crnković vjerojatno je najpoznatiji kao autor romana
Beograd za pokojnike, svojedobno (2008.) ovjenčanog
V.B.Z.-ovom nagradom za roman godine, a od strane kritike dočekanog s podijeljenim reakcijama. Crnković je također i skandinavist, priznat prevoditelj i esejist, a činjenica da piše na svim varijantama srpskohrvatskog / BCHS / središnjeg južnoslavenskog jezika priskrbila mu je i ponešto zanimanja
mainstream medija.
Jedna od glavnih preokupacija Crnkovićeve proze jest sama književnost, pisanje i pisci. I njegov novi roman tematski je na tom tragu: mjesto radnje je književno-medijska scena 'postsocijalističke' Hrvatske u razdoblju od ranih nultih godina do pristupa Europskoj uniji. Štoviše, Kolumnist iz sjene roman je s ključem, čije stranice naseljavaju likovi bazirani na osobama iz (pretežno zagrebačkog) književnoga, kulturnog i medijskog života.
Previranja na ovoj komično-depresivnoj pozornici pratimo kroz ispovijed pisca-kolumnista Zvonka Glumca, zaposlenog na mjestu redakcijskog opinion-makera u visokotiražnoj dnevnoj tiskovini (izrijekom se spominju i Jutarnji i Večernji list, no nije jasno je li riječ o jednoj od tih dviju novina ili o nekoj trećoj).
U Glumcu su sabrane sve negativne osobine na koje kritika često ukazuje kod tipičnih pripadnika kolumnističke kaste u medijskom mainstreamu: on je oportunist koji se nastoji prikazati kao savjest nacije, kalkulant pod krinkom mudraca, latentni seksist i (kultur)rasist. Sve su ove mane karikirane, mjestimice i do apsurda, a dano nam je na znanje da ni Glumčevi kolege nisu ništa bolji.
Podlogu radnje čine intrige na književno-medijskoj sceni, uz satirični prikaz mehanizama na kojima se ona reproducira. S druge, tu je i trilerski zaplet, kojim bi trebao podebljati 'štof' romana: Glumac, koji je iznimno paranoičan ali i kriv za neke nimalo izmišljene grijehe, dolazi u blizak kontakt s državno-obavještajnim strukturama, koje od njega zahtijevaju 'posebne usluge'. Veza koju agent kodnog imena Baltazar uspostavlja s njim istodobno laska Glumčevoj taštini i utjeruje mu strah u kosti.
Kolumnist iz sjene u pravom je smislu 'insajderski' roman. Potrebno je poznavati kontekst hrvatske, preciznije zagrebačke scene kako bismo shvatili većinu štoseva kojima nas autor zasipa. Ni Crnković ni njegov pripovjedač ne trude se približiti univerzum u kojem se pripovijest odvija nekome tko nije pratio previranja u književno-medijskom životu Hrvatske u proteklih desetak godina.
Za usporedbu, sjetimo se najpoznatijeg romana s ključem pisanog na našem jeziku, Forsiranja romana reke Dubravke Ugrešić (1988.) Mnoge su poznate ličnosti iz tadašnjeg jugoslavenskog književnog života u likovima prepoznale vlastite književne pandane; međutim, i ukoliko ne raspolažemo izvanknjiževnim informacijama i pozitivističkim ključem, čitateljsko iskustvo nije bitno okrnjeno.
Tome mogu posvjedočiti i osobno: kad sam svojedobno čitao Forsiranje po prvi put, nisam znao gotovo ništa o kontekstu i sceni koju predočava, a bio sam zaintrigiran otkačenim univerzumom romana ništa manje nego sad, kad su mi jasne (ili barem mislim da jesu) brojne reference. Na drugoj strani, Crnkovićev roman gura nasa u epicentar događanja bez da i na koji način posreduje književnim sredstvima. Ne znamo li ništa o osobama čije su karikature Nino Rapsod, Jergović ili Ivkošić (imena potonje dvojice likova nisu niti pro forma šifrirana), teško da ćemo se zainteresirati za turbulentne odnose među njihovim književnim pandanima.
Istina, Crnkovićev antijunak na momente zna biti vrlo zabavan. On dobro utjelovljuje arhetip sredovječnog muškarca kojeg izluđuje 'politička korektnost' što je navodno prožela društvo, pa on sad mora paziti što i kako piše o Romima, Srbima ili ženama. Da autor ima duha i osjećaja za detalj, očigledno je i u takvim pojedinostima kao što je izbor imena protagonista. I Glumčev smušeno-nespretni odnos s obavještajcem Baltazarom uspjela je parodija na staru temu odnosa pisca i vlasti.
Međutim, Crnkovića u probleme dovodi činjenica da dubinski mrzi vlastitog lika. Radi se o stupnju mržnje koji autoru onemogućuje da stvori iole složenijeg protagonista: Glumac ostaje plošna i predvidiva figura kroz svih dvjesto i nešto stranica romana. Crnković se sadistički zabavlja osvjetljavanjem dubina njegovog oportunizma i ulizništva – no to iživljavanje nije uvijek zanimljivo čitatelju, a mjestimice biva i zamorno. Sirovost s kojom autor nastupa ponekad izaziva i kontraefekt, pa umjesto da se gromoglasno smijemo, naprosto otpuhujemo.
Drugim riječima, u načinu na koji Crnković karikira pozerstvo određenih ljudi, krugova, i mehanizama – ima nešto pozersko. On poziva informiranog čitatelja da se zajedno s njim podsmjehne Potemkinovim selima književničko-opinionmakerske predstave, no taj poziv češće podsjeća na internu zajebanciju slobodnim stilom nego na izgrađen i promišljen književni prosede. To je hvatanje u isto ono čaršijsko kolo koje bi Kolumnist iz sjene trebao ismijavati.
Iskoračimo li na trenutak iz ravni književnog teksta – na što nas Crnkovićev roman neprestano potiče – poza će nam odmah pasti u oči i u bilješci o autoru na poleđini knjige. Pokraj fotografije Crnkovića u kožnoj jakni, s velikom kriglom točenog Tuborga, čitamo: "[...] napisao sedam proznih knjiga, preveo još tridesetak sa skandinavskih jezika, pogao na stotinama koncerata, ispio hektolitre piva, u malom mu prstu cijeli kinotečni program, lutao Europama i okolicom, a još nije postao akademik. Podrijetlo, zanimanje, adresa, bračno stanje i očinstvo: nepoznato." Čak i ako je mišljen ironično, 'frajerski' stav u ovim recima ne postiže nikakav parodijski efekt; nezabavan je koliko i napadan.
Nakon velikog prethodnika u vidu Dubravke Ugrešić, i u postjugoslavenskom kontekstu pojavilo se nekoliko djela koja 'u ključu' uzimaju u obradu književne krugove. Događalo se i da 'ključ' pretegne nad literarnim svojstvima, pa i da se u vanknjiževnoj stvarnosti zametne polemički boj (slučaj
April na Vlašiću). Međutim, čini mi se da je
Kolumnista iz sjene najproduktivnije usporediti s romanom
Lijepi i prokleti Damira Radića (2006.)
I Radić, s ništa manje zlobe i osvetoljubivosti, napada zagrebačku književno-kulturno-medijsku scenu (doduše, u razdoblju dok je ona još mogla održavati privid glamura). Međutim, rezultat je u mnogočemu uspjeliji nego kod Crnkovića. Oko 'tračerske' jezgre Lijepi i prokleti razvijaju strahovito pompoznu konstrukciju: izraz je barokno stiliziran, postoji pluralnost pripovijednih perspektiva, a pornografski pasaži gotovo se simetrično smjenjuju s esejističkim dionicama na teme iz popularne kulture. Radić je svjesno pretenciozan, ciljano se upušta i u potpuni camp – ali ostaje iznimno zabavan.
Lijepi i prokleti knjiga su koja se daje na čitanje s istom lakoćom s kojom se njezine protagonistice i protagonisti podaju jedni drugima. Crnković, koji igra na kartu sirovosti, direknosti i instant-parodije, nudi nam ogoljeni mimetički modus unutar kojeg će se moći iživljavati nad svojim protagonistom. Ali, između Crnkovića i njegovog Zvonka Glumca, kao čitatelji/ce se ponekad naprosto osjećamo suvišni.
U cjelini, koliko god nas mjestimice mamio obećanjem većih stvari, Crnkovićev roman ne zabavlja, ne nasmijava i ne ismijava na način na koji bi to moralo činiti ovako postavljeno i kodirano štivo. Paradoksalno, u silnoj želji da jedan milje izvrne naopačke i izloži ruglu, on zapravo ne zahvaća dovoljno duboko: nedostaje mu inventivnosti, širine i, osobito, humora. I za posvemašnju travestiju, da bi bila efektna i književno održiva, itekako su potrebni i disciplina i imaginacija.
Kolumnist u sjeni, unatoč pojedinim uspjelim dionicama, nije uvjerljiv ni na jednom od tih planova.
Dinko Kreho
foto:
stuart anthony ***
Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja
Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.
