Igranje na sigurno

Nedžad Ibrahimović, Inkapsulirana tijela (Sarajevo: Buybook, 2013.)

Romaneskni prvijenac Nedžada Ibrahimovića, teoretičara književnosti i filma te profesora na tuzlanskom Filozofskom fakultetu, u zavidnom je roku pobrao hiperbolične pohvale širom Postjugoslavije. Roman Inkapsulirana tijela na sarajevskoj književnoj sceni dočekan je s entuzijazmom kako od strane tamošnjeg opinion-makerskog bratstva, tako i od strane novinarskog proletarijata iz kulturnih rubrika (koji u tome zasigurno nema materijalnog interesa). U Bihaću ga je promovirao najpoznatiji suvremeni pisac iz BiH Faruk Šehić. Iz Beograda, gdje u trenutku pisanja ovih redaka roman čeka na svoju promociju u Centru za kulturnu dekontaminaciju, riječi hvale uputio je kritičar Vladimir Arsenić, proglasivši ga iznimno svestranim i suvremenim tekstom. A recenzent Miljenko Jergović, kojeg ovdje ne treba posebno predstavljati, u pomalo začudnoj usporedbi doveo je Inkapsulirana tijela u vezu s filmom Melancholia Larsa Von Triera, pojasnivši kako "[je to] jedan od većih komplimenata koji bi [mu] u zadnje vrijeme mogli pasti na um povodom suvremenoga romana”. Pedigre koji je Ibrahimovićev roman ekspresno stekao čini ga teško zaobilaznom činjenicom kad je posrijedi književna aktualnost u 'Regiji'. Razmatranje Inkapsuliranih tijela na ovome mjestu ima stoga više no opravdan povod.   

Uz kratki uvodni zapis, Inkapsulirana tijela sastoje se od tri dijela. Prvi i treći smješteni su u šezdesete godine prošlog stoljeća. Pripovijeda ih dječak iz radničke obitelji iz Lukavca (nadomak Tuzle), tipičnoga jugoslavenskog industrijskog gradića. Središnji dio, izložen u trećem licu, odvija se u prvoj dekadi 21. stoljeća. U njemu pratimo zgode Nedima Milanovića, univerzitetskog profesora književnosti čije je vrijeme podijeljeno između alkoholiziranja, kuloarskih tračeva, seksa sa studenticama i dumanja o ratnoj prošlosti i depresivnoj sadašnjosti. Milanović također piše roman pod naslovom Inkapsulirana tijela, u čijem mu uređivanju pomaže kolega po imenu – Nedžad Ibrahimović. Zaplet s eponimnim romanom u romanu, kao u Gideovim Kovačima lažnog novca, zamagljuje identitet autora teksta koji je pred nama. Sugerirano je da Ibrahimović i Milanović zapravo paralelno pišu jedan o drugome. 

U Inkapsuliranim tijelima lako primjećujemo neka vrlo dobra mjesta, pasaže i epizode. Djetinjstvo u radničkoj sredini u jugoslavenskoj provinciji uvjerljivo je prikazano, i vrijedi napomenuti da je taj prikaz uglavnom lišen općih mjesta današnje antijugoslavenske retorike. Premda likovi koji naseljavaju svijet dječaka-pripovjedača nerijetko djeluju plošno, situacije koje kreiraju znaju biti vrlo upečatljive. Vrijedi spomenuti epizodu s grmaljem-dvometrašem koji dječakovog oca nalupa jer mu je na vašaru fotografirao suprugu, pa nakon obiteljskog vijećanja očeva braća s cjepanicama, srpovima i ostalim alatom organiziraju potjeru za njim. Tu je i priča o Raji Pederu, lokalnom kinooperateru kojeg neizdrživo privlače predpubertetski dječaci; kako bi pogledali Viteza Pardaillana, pripovjedač i njegov prijatelj pristaju doći na 'posebnu projekciju' nasamo s Rajom, svjesni rizika koje to podrazumijeva. Istina, autor katkad nepotrebno i nametljivo nadopunjuje dječju perspektivu informacijama iz registra odraslih – kao kad za spomenutog Raju eksplicira da je zapravo bio pedofil. Unatoč tome, uspostavljena je konzistentna dječja pripovjedna perspektiva, što nije lak posao. Međutim, ono što Ibrahimovićevom romanu oduzima vjerodostojnost njegov je središnji i udarni dio.

Zamislimo samo kakav bi urnebes jedan David Lodge napravio od tematsko-narativne postavke s napaljenim profesorom i njegovim kolegom-urednikom. No, za autora Inkapsuliranih tijela – bilo da tu podrazumijevamo Milanovića, fiktivnog Ibrahimovića, ili pak ovoga zbiljskog – ironija je samo retorička figura kojom se njegov(i) pripovjedač(i) lopta(ju). Shvatimo li tako iskaz "sve su [studentice], prije ili kasnije željele seks" kao predočavanje protagonistove fiks-ideje, koju pripovjedač ironizira, brzo ćemo biti razuvjereni. Naime, lik Milanovića prikazan je crno na bijelo – bez i minimalnog ironijskog uklona. Dvadesetogodišnjakinje doista ne mogu odoljeti oporom i ciničnom, ali šarmantnom profesoru,kroz čiji život defiliraju kao na filmskoj vrpci. One dolaze iz tradicionalističkih patrijarhalnih okruženja, za koje Milanović ima samo prezir. Naprosto mu nije jasno kako se ne pobune. U međuvremenu, uznemireni profesor pribjeći će i starom dobrom šamaru – da ni ne spominjemo uobičajne stalkerske prakse poput provaljivanja u inboxe. Majci jedne od njih skresat će na telefon: "Jebali smo se!" Pripovjedač i autor staju iza takvog lika bez ikakve distance.  

Naime, u sukobu s građanskom i akademskom sredinom ogrezlom u šovinizam, klerikalizam i patrijarhat, Milanović je nedvojbeno junak i slobodnomisleće biće. Logistiku u njegovoj borbi s vjetrenjačama čine trač, alkohol, seks, i pisanje introspektivne proze – uz periodično iskaljivanje bijesa na drugome spolu (pored opisanog tretmana ljubavnica, Milanović baštini poseban prijezir spram majke). Nije riječ tek o 'slabostima' s kojima bi se protagonist borio, nego o default konfiguraciji njegova ponašanja. Milanovićev najteži osobni poraz događa se kad studentica-ljubavnica Alisa odlazi u naručje profesora Voćara, ljutog oponenta iz nacionalističkih redova. Profesorov pigmalionski projekt je propao: teorija i erudicija razbile su se o hrid ženske iracionalnosti. S druge strane, lik nazvan po zbiljskome piscu Inkapsuliranih tijela služi tek tome da se zamrsi zaplet oko autorskog identiteta. Dalje od toga ovaj postupak nije eksploatiran, pa Ibrahimović ostaje pljosnat i suštinski naporan lik. Autor nije imao smjelosti, niti za (auto)parodiju, ni za bilo kakav 'stilizacijski' manir kojim bi pokušao uneobičiti stvari. 

Neprikosnoveni trend-setter bh književne scene Enver Kazaz svako je dovođenje u vezu pripovijesti o profesoru s Tuzlanskog univerziteta s Ibrahimovićevim (auto)biografskim koordinatama unaprijed proglasio malograđanskom i mediokritetskom rabotom. Ibrahimović je, tvrdi Kazaz, istaknuti pripadnik 'tuzlanske oaze', skupine od nekoliko slobodnomislećih pojedinaca u retrogradnoj sredini. On je teoretičar a ne seksist, te kao takav zaslužuje da ga se ozbiljno shvati. Drugim riječima, Ibrahimović bi u zbiljskom svijetu zauzimao baš onakvu poziciju kakvu zauzima Milanović u svijetu Inkapsuliranih tijela. Tu nam Kazaz pomaže domisliti istinu koju naslućujemo: da ovaj roman svojim udarnim dijelom razvija baš onakvu fantaziju o intelektualcu kakva već odavno nastanjuje medijski mainstream u BiH, i kakvu baštini tamo vladajuća kulturna klika. Sredovječni muškarac, cinični individualist, kafanski 'jaran', šarmer ex cathedra, neovisan o političkim strankama i poslušan samo vlastitom etičkom čulu...ukratko, 'intelektualac' iz dominantne vizure daleko više nalikuje Milanoviću nego njegovom rivalu i rigidnom desničaru Voćaru. 

Otud bi se negdje mogao izvući i razlog zašto je, kao što je nekoliko prikazivača već primijetilo, u Ibrahimovićevoj pripovijesti o ranoj mladosti i srednjim godinama izostala etapa odrastanja i adolescencije. Naime, sazrijevanje u pravom smislu tu ne možemo ni zamisliti: protagonist Inkapsuliranih tijela ostao je manchild. Njegova nereflektirana mizoginija, malograđanski maniri i nesposobnost da preuzme odgovornost za vlastite postupke mogli su biti sjajan materijal za parodijski kodiranog lika. U tom slučaju nesumnjivo bismo mogli govoriti i o subverzivnom naboju romana. Međutim, za izazovniji pristup Ibrahimović nije imao smjelosti, volje ili pak (samo)kritičnosti.

Dinko Kreho
foto: Lovelorn poets

***

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.