Od samih početaka psihoanalitičke teorije postoji vrlo snažna veza i interferiranje psihoanalize i književnosti. S jedne strane, Freud je pjesnički svijet uspoređivao s dječjom igrom te je mnoge teze zasnivao upravo na književnim djelima, kao što je svima poznat Sofoklov Kralj Edip, a mehanizmi sna koje je opisao u Tumačenju snova uvelike odgovaraju mehanizmima književnih tekstova. S druge strane, topografija te razvojni stadiji ličnosti koje je iznjedrila psihoanaliza uvelike su utjecali na mnoge umjetnike 20. stoljeća koji su inspiraciju crpili upravo iz rupa u znanju, nesvjesnih procesa, ali i mnogih patoloških stanja kojima se bavila psihoanaliza, poput histerije ili paranoje. Činilo se da takvi čudnovati spojevi psihoanalize i književnosti, književna djela koja su evidentno slijedila psihoanalitičku teoriju, poput Genetovih Sluškinja iz 1946. godine, nose nekakvu mističnu i mračnu snagu jer progovaraju o onome što bismo često rado gurnuli pod tepih.
Zanimljivu vrstu spoja psihoanalitičke teorije i književnosti donosi nam knjiga
Crna limfa / zeleno srce Željke Matijašević, koja nosi podnaslov 'alternativni leksikon duše'. Riječ je o prvoj neznanstvenoj knjizi profesorice na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i praktikantice psihoanalize, koja predstavlja sočan spoj leksikona psihoanalitičkih pojmova, esejistike, poezije u prozi i dnevničkih zapisa. Umjesto predgovora u knjizi nailazimo na stihove
Jorgea Luisa Borgesa u kojima nam se metaforički i (auto)ironijski najavljuje sadržaj knjige (
Nudim ti objašnjenja o tebi, teorije o tebi, izvorne i iznenađujuće vijesti o tebi. Mogu ti dati svoju samoću, svoju tamu, glad svojega srca), što će se i ispuniti u obliku dijagnoza društvenih simptoma s dozom revolta, oporosti i sarkazma, ali uz naglasak na vjeru u psihoanalizu, humanizam i autoričinu strast za mijenjanjem svijeta.
Naime, 'alternativni leksikon duše' temelji se na provizornoj selekciji i objašnjenju pojmova, u kojem se mogu pronaći natuknice kao što su 'Hrabrost', 'Paranoja', 'Id - ego - super-ego', 'Incest, 'Koža', 'Pašta, 'Peti element', 'Sigi (Sigismund Freud)', 'Things that might have been', 'Željka' itd. Prvu natuknicu predstavlja 'Alijansa srca', koja se poput manifesta pojavljuje na samome početku, a koja objašnjava i poziva alijansu koja će se boriti protiv društvenih patologija i čiji će članovi morati posjedovati sljedeće karakteristike: mudrost, kreativnost, empatiju i humor.
Cijeli leksikon temelji se na humoru i sarkazmu, onome obliku duševnoga stanja koje prema Freudu spaja ozbiljnost s nekadašnjom dječjom igrom, od čega osoba može profitirati. Dakako, tu je i empatija, te se kroz čitavu knjigu može osjetiti snažna motivacija pisanja leksikona, koji će, kao i 'alijansa srca', štititi dobre ljude od zlih i doprinijeti društvenomu boljitku. Ustvari, knjiga je napisana kao vodič za one koji žele promjenu i koji će s promjenom krenuti od sebe te hrabro kročiti prema stazama individualnoga i kolektivnoga nesvjesnog (Očajnički nam treba više četverodimenzionalnih ljudi, koji istovremeno mijenjaju svijet i sebe).
Matijašević u natuknicama kratko i efektno dijagnosticira zablude i neuroze suvremenoga doba, od kršćanske matrice o apsolutnom dobru koja dovodi do cijepanja ljudi na dobre i loše, suvremenih 'dr. Jekyll i g. Hyde' polariteta, pa do narcisoidnih subjekata prema kojima autorica ovih zapisa osjeća nultu toleranciju. Dakako, slijede dijagnoze Lijepe naše ("U Hrvatskoj postoji samo Povijest s velikim P, velika trauma koja se poput sablasti vraća"), zatim suvremene 'kulture intenziteta', u kojoj prevladava strah od bezdogađajnosti, gdje se hipijevski imperativ Živi kratko i intenzivno zamijenio onim japijevskim Živi dugo i intenzivno. Leksikon je osmišljen kao obračun protiv ljudske gluposti, ali i vlastita mapa bitnih pojmova i promišljanja, kao intimna povijest čitanja i učenja o psihoanalizi, posebice praktičnoga.
Jasno izražen svjetonazor i snažan, povremeno ratoboran glas ovih spisa zapravo je najbolje što nam nudi knjiga Željke Matijašević – u njoj se ne može mnogo naučiti o različitim spomenutim pojmovima poput Winnicottovih prijelaznih objekata, Freudovih instanci ili narcističke, odnosno granične ličnosti Otta Kernberga, jer prvenstvo pred znanošću ipak odnosi kreativan pristup slagalici života kroz psihoanalitičku prizmu. Međutim, iz zgusnutih bilježaka može se naslutiti kako bi mogao postupiti narcistički subjekt, kako igra fatalna žena ili što je to melankolija, a osobito se može osjetiti koji je stav autorice prema temama kojima se bavi.
Naime, psihoanaliza se pojavljuje kao svjetonazor i put prema analizi te promišljanju stvarnih situacija, a svaka natuknica proizlazi iz konkretnoga susreta naših koža, iz kojega počinje pravo promišljanje onoga što nas pod tom kožom pokreće ili sputava. Toj patini stvarnosti, bez koje knjiga ne bi bila tako uspjela, doprinosi glas koji nam se obraća, koji kritizira ili ironizira ("Dajte se više počnite razvijati. Razvijene ličnosti ꞊ razvijena demokracija").
Vjera u psihoanalizu kao u "znanost nad znanostima" vrlo je direktno naznačena u knjizi i samoj psihoanalizi posvećene su čak tri natuknice. Autorica je naziva "suvremenom alkemijom", a posebno joj vjeruje zato što je to znanost koja uspijeva povezati razum i srce. Naime, to će se srce pojaviti u samome naslovu, gdje se autorica naslanja na istočnjačku filozofiju preuzimajući zelenu boju srčane čakre, jer zaključuje kako je cjelovitom čovjeku potrebno upravo "razumno srce i srčani razum". Zelena boja simbolizira pročišćenost, mogućnost rasta i empatiju, gdje se zaustavlja i ne odlazi dalje ni dublje u filozofiju, posebno se ironijski odnoseći prema drugim krilaticama
new age filozofija (o čemu je Matijašević napisala i
vrlo interesantan znanstveni tekst).
Crna limfa iz naslova knjige predstavlja pak subjektivnu, sinegdohalnu antitezu zelenom srcu, psihu zagađenu raznim smećem. Zbog toga je ta kvaziantiteza izrazito pogodna za naslov knjige, budući da nas psihoanaliza uči da ne postoji crno i bijelo, odnosno da nije lako razgraničiti zdravo i bolesno, svjesno i nesvjesno, znanje i neznanje. Matijašević naglašava kako je potrebno prihvatiti i negativne dijelove sebstva te da se subverzivnost može pronaći u bivanju "empatičnim, kreativnim, mudrim bićem koje je humorom sposobno nasmijati se vlastitim nesavršenostima", a to načelo ljudskosti jedno je od važnijih u Crnoj limfi / zelenome srcu.
Složila bih se s
Dinkom Krehom koji,
pišući o 'alternativnom leksikonu', kao jednu od boljih natuknica izdvaja 'Id - ego - super-ego', u kojoj te instance sudjeluju u pravom dramskom sukobu unutar jedne osobe, što je zgodna humoristična slika našega bujnog psihičkog života. Dodala bih ovdje natuknicu 'Koža', koja djeluje izrazito nadahnuto, a istovremeno zabavlja: "Neke dane hodaš po svijetu s osjećajem da je koža tako tanka, tako prozirna, kao da jedva pokriva tkivo (…) Najradije bi da te obuku u neko zaštitno odijelo, azbestno, ronilačko, namažu te debelim slojem svinjske masti, oblože te crnom, jakom čokoladom, uvaljaju u brašno, mrvice i jaja pa umjesto s tankom kožom, stupaš kroz svijet kao dobro obloženi pohanac."
Istaknula bih još natuknice 'Kokoš', 'Pašta', 'Zeleno srce' ili 'Željka' zbog prevladavajućeg humora i (auto)ironije, iako ima i slabijih natuknica koje zvuče kao 'filozofija radi filozofije', poput 'Paranoje', gdje autorica spomenutom fenomenu pristupa lakanovski matematički, posve zamućujući bilješku.
Naposljetku, riječ je o intimnomu i nepretencioznomu pismu čija je najveća prednost konstantno poigravanje i obojenost ironijom. Knjiga odlično balansira između ozbiljnosti i šaljivosti, znanstvenoga i dnevničkoga diskursa te je istovremeno borbena i tankoćutna, slatka i gorka, svečana i ironična, razumna i srčana. Iako joj nedostaje uzbudljivosti razotkrivanja koja je pratila psihoanalitičku teoriju s njezinim prvim spoznajama, knjiga pršti užitkom tumačenja i čitanja (kroz psihoanalitički filtar) kojim lako preplavljuje čitatelja, a nosi je prodoran te rijetko mudar glas koji uistinu vrijedi saslušati.
Foto: Surian Soosay / Flickr
