Page arrow
Piše: Sara Tomac

'Hotel Horizont': Velik potencijal, osrednja izvedba

Large obada fa 9zt1wqialxm unsplash

obada Fa, Unsplash.

Naslov knjige: Hotel Horizont Autor knjige: Valerija Cerovec Izdavač: Fraktura Godina izdanja: 2023
Utorak
30.01.2024.

Hoteli su često predmet ljudske fascinacije, imaginacije i žudnje, barem onog dijela nas koji im prilazimo rijetko ili nikada. Hotelski prostori mogu biti zahvalna kulisa filmskim i književnim scenama, a znaju biti i toliko upečatljivi da postanu gotovo punopravan lik u radnji. Potentnost im možda izvire iz njihovih karakteristika usputnog stajališta i privremenosti, tako privlačnih i inspirativnih tema ljudskoj vrsti, možda iz nedostižnosti i gladi za grandioznim koju predstavljaju, a možda i iz činjenice da se, kad boravimo u njima, malograđanski osjećamo bar malo boljim, uspješnijim i drugačijim osobama. Bilo kako bilo, hoteli su zanimljivo poprište radnje, a među recentnom domaćom književnom produkcijom jedan je mjesto našao u debitantskom romanu Hotel Horizont vizualne umjetnice, kreativke i književnice Valerije Cerovec.

Hotel Horizont roman je u romanu. Okvirnu mu priču čini istraživanje jedne novinarke o hotelu na udaljenom i nedostupnom otoku o sudbini čijih stanara ona doznaje iz dnevnih novina. Potom ga odlazi posjetiti, da bi zatim svoj doživljaj pretočila u roman, odnosno, središnji i najopsežniji dio knjige. Hotel Horizont velebna je zgrada smještena na istoimenom otoku koji je od kopna udaljen dva i pol sata vožnje trajektom Titanik. Taj trajekt do otoka vozi jednom mjesečno, a za ulazak na njega potrebna je lozinka. Do otoka zapravo nitko nikada ne putuje, već ga naseljavaju stanari spomenutog hotela. Vanjskom svijetu oni su zvijezde i idoli – svakome od njih dodijeljen je alter-ego određene profesije koji prezentiraju javnosti kroz fotografije i snimke s pomno osmišljenih snimanja raskošnih scenografija. Stanovnici hotela predmet su rasprava i obožavanja vanjskog svijeta, međutim, na otoku žive u autoritativnom sustavu te nimalo glamurozno i blisko performansima koje izvode.

Većinu priče čitatelj prati iz perspektive nove stanovnice, odnosno zaposlenice hotela, mlade djevojke Dore, koja ondje dobiva zadatak svijetu se predstavljati kao akrobatska plivačica. Život u hotelu ubrzo joj se počinje demistificirati, a ona se nađe u nesuglasicama s drugim stanarima, a ponajviše sa samom sobom. Središnji misterij priče, koji naposljetku uzrokuje i propast hotela o kojem čita novinarka s početka knjige, jest njen nerazjašnjeni nestanak. Kronologija njenog boravka u hotelu isprekidana je poglavljima pisanim iz perspektive ostalih stanara i zaposlenika, uglavnom svjedočanstvima o Dori i otoku koja pripovijedaju nakon što se njoj izgubi trag. Knjigu zaključuju vizualni prilozi koji upotpunjuju narativ o novinarskom istraživanju i životu stanara Horizonta.

Sama zamisao knjige ne čini se loša i njena hibridna forma imala je potencijala. Međutim, njen centralni i ključni dio u mnogočemu zapinje. Ono što prvo upada u oči tijekom čitanja jest obilje detalja i opisa. Autorica na gotovo svakoj stranici gomila osjete i mirise, opise izgleda likova, prostore i dojmove, no njima ne uspijeva ostvariti slikovitost, već upada u klopku zanemarivanja cjeline. Koncentriranjem na detalje koji ne doprinose radnji niti atmosferi zagušuje samu nit priče i odvlači čitatelja u slijepe ulice. Nadalje, zavaravajuća se čini i pažnja koju poklanja sporednima likovima koji se u tekstu susreću jednom ili dvaput, a koja se zadržava uglavnom na usputnom dojmu, umjesto da se oni ili smislenije utkaju u priču ili puste da ostanu tek prolaznici. Ponegdje su zamjetne i nedosljednosti u perspektivi – u nekim dijelovima romana u kojima radnju pratimo iz očišta određenog lika znaju se ušuljati detalji koji taj lik ne može znati, pa se tako, primjerice, desi da je s petog kata zgrade moguće raspoznati koštice mandarine na tlu. Takvi detalji i inzistiranje na živopisnom (ali u suštini labavom) pletivu teksta koje odaje dojam mnoštva praznog hoda pripisati se može činjenici da je roman debitantski, pa bi se mogla shvatiti potreba da se u njega ugura što više svega.

No, na taj problem nadovezuje se i način gradnje svijeta iz priče. Mjesto radnje očito je fiktivno, a vrijeme radnje čitatelju nije poznato. Zaključiti se ipak može da se ne radi o suvremenosti, budući da likovi vijesti ne traže na internetu nego u dnevnim novinama, a obožavatelji o svojim idolima iz hotela Horizont saznaju iz časopisa i televizijskih priloga, dok im zauzvrat šalju pisma. Ipak, vrijeme radnje ne može biti prije 1977. godine, kada izlazi pjesma Solsbury Hill Petera Gabriela koju u nekoliko navrata znakovito pjevuši protagonistica Dora. Osim ovih izuzetaka, autorica priču lišava lokalnih i vremenskih odrednica i smješta je u pomno izgrađen mjehurić koji postoji van konteksta te o hotelu i njegovim stanovnicima čitatelj ne zna gotovo ništa što nije vezano uz njihov boravak na otoku.

Takvo smještanje radnje samo po sebi nije loše, međutim, zbog istovremenog pomnog detaljiziranja života u hotelu dobiva se dojam nedorečenosti i ostavlja prostor mnogim pitanjima. Za koju ciljanu grupu nastaju fotografije i snimke stanara hotela? Tko distribuira i čita te časopise? Postoli li još takvih institucija na svijetu? Koliko je vjerojatno da će osoblje hotela kao svoju zaposlenicu primiti jednu školarku poput Dore? Ako su stanari poznati diljem svijeta, zašto ih nitko ne prepoznaje kad se vraćaju s otoka? Događa li se radnja u prošlosti ili u nekom alternativnom svijetu koji dijeli neke elemente s našim? Ova pitanja i odgovori na njih mogu biti sasvim nebitni i nevažni za priču, no kada ona neprestano naviru tijekom čitanja knjige, za zaključiti je da je autorica nije uvjerljivo ispisala i da ne nudi dovoljno čitatelju za suspenziju nevjerice i osjećaj uronjenosti u priču.

To nas dovodi do idućeg problema knjige, a to je njen stil. Blurb knjige joj zbog slikovitosti i filmičnosti ambiciozno daje usporedbe s filmašima Wesom Andersonom i Yorgosom Lanthimosom. Dakako, daleko je to od opravdanog jer su stilovi dotičnih naširoko prepoznatljivi i izbrušeni do savršenstva, dok autorica svoj tek treba naći. Jedna stvar je nešto u tančine opisati i dočarati, međutim, sasvim je nešto drugo riječima postići određenu atmosferu. Autorici, nažalost, većinski uspijeva tek ovo prvo. Iako je knjiga u očito grčevitom pokušaju dočaravanja i preslikavanja autoričine maštovitosti prepuna boja, zvukova, mirisa, oblika i tekstura, oni djeluju pomalo suhoparno i usporavajuće, kao da je autorica zastajala kako bi dojmljivo i unikatno prenijela sve što se može zapaziti, a onda nastavila dalje zaboravivši na tok same radnje i atmosferu.

To osobito dolazi do izražaja u scenama koje imaju potencijal biti dramatične i djelovati kao prekretnice u radnji, a koje zbog nespretne izvedbe gube naboj, primjerice, u prizoru tuče dviju djevojaka tijekom koje se autorica zaustavlja da bi opisala kako su se jednoj od njih "raskrvarile rane na koljenima ostavljajući zamrljane crvene poteze koji su podsjećali na apstraktna slikarska djela". Isto vrijedi i za konstrukciju romana kao cjeline – usprkos polaznom misteriju nestanka djevojke koji pokreće radnju, u njemu se ne nalazi dostatnog momentuma niti napetosti koja bi pobudila iščekivanje, a važni trenuci obrata u psihi protagonistice, poput spomenutog sukoba, opsjednutosti drugom sustanarkom ili čina buntovništva spram hotelskog sustava, dešavaju se kao iznebuha i ostaju tek na razini infantilnosti. 

Nedovoljno izbrušen stil preslikava se i na karakterizaciju likova, odnosno, manjak iste. Iako čitatelj saznaje podosta o njihovom fizičkom izgledu, bojama odjeće i soka kojeg pijuckaju ili  mirisu pazuha i količini kože koja im visi s nadlaktica, teško se mogu definirati njihove osobnosti ili motivacije. Donekle njihovi glasovi dolaze do izražaja u poglavljima pisanima iz prvog lica, to jest, u svjedočanstvima i dojmovima zaposlenika Horizonta i ostalih likova o Dori i životu u hotelu. Šteta je što autorica neki karakterističniji glas i manire nije dala samoj protagonistici – iako je u njenom liku utjelovljena potraga za identitetom, čitanje o tom procesu ne mora biti bljedunjavo i bezlično.

Pitanje identiteta glavna je tema romana koja se predočava kroz Dorin boravak u hotelu. Njen lik svojevrsna je tabula rasa kojoj se identitet nameće po dolasku na otok. Njeno ime čak niti nije Dora, već se ona tako želi zvati, no voditeljica hotela nazove je Ursula i zaduži je za ulogu vrsne akrobatske plivačice. Tu osobnost dužna je održavati ne samo pred fotografskim objektivom, već i u svakodnevnom suživotu s ljudima u Horizontu. Krajnja sudbina Dorinog lika kulminacija je njenog polaganog otvaranja i otpora koji su posredovani bavljenjem umjetnošću i njenom rastućom samosvijesti. ''U potpunosti biti ono što jesi'' na početku romana tek je naivno izrečena krilatica, a koja kroz ostatak knjige predstavlja Dorinu krajnju težnju, smjer puta do mukotrpnog ostvarenja slobode koju, paradoksalno, spoznaje kroz gubitak privatnosti i autonomije. Međutim, tom njenom putovanju do same sebe nije iskorišten puni potencijal, što se ponajviše duguje autoričinom slabom osjećaju za psihološku karakterizaciju i stvaranje dinamike, bilo unutar pojedinca, bilo unutar odnosa. Dorina previranja jasno se počnu artikulirati tek negdje nakon trećine romana, a čitatelj prije toga nema neku jasnu i uvjerljivu uvertiru u eskalaciju njenog stanja.

Zanimljivu, ako već ne inovativnu stvar autorica je ipak izvela poigravši se identitetom kroz prizmu odnosa lika i autora. Lik Dore zapravo je umotvorina novinarke s početka knjige i okvirne priče, odnosno, spoj fikcije koju izmašta na temelju stvarnosti i slučaja koji istražuje i koji ju intrigira. Obje su pak podređene Valeriji Cerovec, sve tri pišu i stvaraju umjetnost sličnim metodama, te se poput lutke babuške isprepliću, izražavaju i shvaćaju jedna kroz drugu, to jest, jedna osoba ostvaruje se u višestrukosti svojih slojeva. Ovaj aspekt romana afirmira se, mada doduše previše izravno, u završnom dijelu knjige, koji formom intervjua i slikovnih priloga unosi nešto razigranosti i hirovitosti koje fale njenom središnjem dijelu.

Valja spomenuti i najočigledniju razinu romana, onu koja se dotiče varljivosti i uzaludnosti čežnje za utjecajem, slavom, raskoši i ideje da je trava uvijek zelenija u tuđem dvorištu. Lik Dore u Horizont stiže pun nade, naivnosti i vjere u obećanje sjajnog i blještavog života kojemu će se drugi diviti, a njene pretpostavke, kako se ubrzo pokaže, temelje se na potpuno iskrivljenoj i izmanipuliranoj verziji stvarnosti. Ništa u vezi Horizonta nije blještavo ni sjajno, počevši od malog trajekta Titanika koji je do tamo vozi pa sve do velikih zvijezda koje ondje bivaju i proživljavaju orvelovsku verziju svijeta u kojem "ni o čemu nismo trebali razmišljati". Našem vremenu Tik Tokova, influencera, followera i svekolikog streamanja i šeranja života, koji je pak stiliziran i do u tančine kontroliran, rijetko je koja tema aktualnija i simptomatičnija. Pa ipak, autorica kao da ju je tek zagrebla – ne može se reći da je ponudila neku novu perspektivu, što se također može pripisati još nedozrelom stilu i nedovoljno razrađenom svijetu romana. O zadaćama stanara Horizonta čitatelj saznaje mnogo, međutim, ništa od toga ne daje neki zreliji uvid u njihove motivacije, procese koji njima upravljaju i ulogu u odnosu prezentiranja i konzumacije sadržaja. Konkretnija slika možda se mogla postići uzimanjem u obzir i druge strane, to jest, kritičkim uključivanjem obožavatelja koji šalju pisma na adresu Horizonta, a koje neće ostati na jednostavnoj razini ponekog spomena. Ovako poanta koju autorica teži prenijeti ostaje samo načeta i jednostrana.

U diskusijama o knjigama i drugim kritici podložnim stvarima nastojim se držati sendvič metode. Započeti i završiti s dobrim i pohvalnim stranama djela, a između njih (kad ih ima) uklizati s onima diskutabilnijima i manje uspješnima. Nakon čitanja nekih knjiga pomislim si kako je taj moj sendvič, nažalost, ostao jadan i siromašan. Ispao je to slučaj s ovom knjigom koja, unatoč zanimljivim aspektima i potencijalu ideja u njoj dotaknutih, ne ostvaruje sasvim zadane si ambicije. Kritički dobrohotnije gledano, čitati je se može kao podsjetnik da su odrastanje, identitet i potraga za autentičnim ja zapravo konstantna putovanja, pokušaji i pogreške, vječiti proces razotkrivanja, samoinvencije i definiranja slobode. Usto, aktualna je i u kontekstu današnjeg života ispred malih i velikih ekrana, slobodarskog ulaženja u intimu drugih i (ne)svjesnog probavljanja raznoraznih sadržaja te traženja smisla na temeljima vlastite zavisti i nesigurnosti.

Realnije gledajući, Hotel Horizont Valerije Cerovec vizualno je bogat, ali ne i dojmljiv roman krcat boljkama izazvanim nedovoljno razvijenim osjećajem za atmosferu, karakterizaciju, konciznost izraza i dubinu perspektive. Ipak, s obzirom na to da se radi o autoričinoj prvoj knjizi, koju gotovo uvijek možemo smatrati poduhvatom za sebe, vjerujem da joj spisateljska karijera ipak neće završiti kao Titanik i nadam se da će ubuduće vještije izraziti svoju imaginaciju i kreativni potencijal kojeg nesumnjivo ima.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu