Novo radno vrijeme kluba Booksa: utorak - subota od 10 do 18h; nedjelja od 10 do 15h.

Hiperliterarno putovanje

Large koh phi phi Koh Phi Phi (Foto: DragonWoman / Flickr )
Naslov knjige: Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu Autor knjige: Kristina Gavran Izdavač: Disput Godina izdanja: 2016.
Nedjelja
30.10.2016.
Uz lijepu se književnost vežu određeni koncepti, predrasude i očekivanja pa je tako nerijetko slučaj da se kao književnost prepoznaje ono što je literarno na određeni način. Svima je, recimo, jasno da je poezija književnost jer, eto, u stvarnosti nitko ne govori stihovima. 
U školskim se programima književnost nerijetko svodi na žanrovsko određenje i potragu za stilskim figurama. Jednom kad učenici nauče tražiti metafore, usporedbe i epitete, često steknu dojam da je književnost ono što ima određen broj i tip stilskih zahvata koje književni tekst čine ljepšim, uzvišenim, artificijelnim itd., dakle drugačijim u odnosu na tekst koji ne spada pod kapu književnosti. To se znanje kasnije reproducira u pisanju školskih zadaćnica na zadanu temu. 
Riječju – određeni se tip diskursa prepoznaje kao literaran i tu priča manje-više završava, što je loše iz dva razloga. Prvo, jer se književnost razmatra u skučenim okvirima takozvanog 'lijepog', pretpostavljajući da je to 'lijepo' kao takvo dano i da ne postoji više od par tipova književne 'ljepote'. Drugi je razlog taj što mladi čitatelji (a budući pisci) takav koncept onda često primjenjuju i na vlastito pisanje. 
Upravo je ovaj tip školske literarnosti glavna odlika zbirke priča Kiša u Indiji, Ljeto u Berlinu mlade autorice Kristine Gavran. Gavran (1987.) je već relativno renomirana dramaturginja: dva puta je dobila nagradu Mali Marulić (2012. za dramu Dječak koji je tražio zmaja te 2014. za Koruptivitis u Mišogradu), dok je 2012. dobila Marina Držića za dramu Spremni. Kiša u Indiji, Ljeto u Berlinu njena je prva objavljena prozna knjiga, a izdao ju je Disput
Osamnaest je priča, osim stilskom ravni i žanrom kratke priče, povezano temom puta i putovanja. Da ne bi bilo zabune, Kiša u Indiji nije zbirka klasičnih putopisnih zapisa, niti toposi u pričama uvijek imaju jednaku funkciju. Ponekad je kakva udaljena lokacija izmaštano mjesto koje likovima služi kao daleki cilj, projekcija bijega od konteksta u kojem su zatečeni. To je slučaj u jednoj od najboljih priča u zbirci – Pravda – u kojoj je prava tema (neočekivano) neplaćeni kućanski rad protagonistice Brankice. Ona, naime, sanjari o dalekom Tajlandu i plaži egzotičnog imena Koh Phi Phi.

Sama činjenica da kućanica imena Brankica mašta o nečemu pod nazivom Koh Phi Phi govori sama za sebe: žena s dvoje djece, nezavršenim fakultetom, koja je zapela u žrvnju radno mjesto (prodavačice u butiku) – kuća (briga za obitelj), o trosložnoj pješčanoj plaži može jedino maštati. Nakon što sazna da njen muž prevarom velik dio behandlanja kuće i obitelji prebacuje na njena leđa, odluči mu se osvetiti istom mjerom: priopćava mu da mora svake subote raditi osam sati, tako da on mora preuzeti njenu ulogu. "Otad Brankica subotom čita knjige, planinari, druži se s prijateljicama, ide na masažu i vježba. Četiristo šesnaest sati godišnje."
U drugim pak pričama odredište nema skoro nikakvu ulogu, već pripovijedanje počiva na samom putovanju. Tome je tako u priči Ciganka, u kojem pripovjedni svemir nije veći od jednog kupea u vlaku. Kupe je prilično domišljat dramaturški prostor – likovi su okrenuti jedni na druge, broj je mjesta (pa tako i likova) ograničen: ako dodamo neki krimi zaplet, kao što je to ovdje slučaj, imamo garanciju za zabavno štivo à la Agatha Christie.

Dakle, petoro likova nalazi se u kupeu, a u jednom im se trenu priključuje Ciganka s koferom. Spletom okolnosti Ciganka biva optužena za krađu te se njen kofer otvara, a iz njega iskače mače. Histerično ponavljajući mantru 'Ne u mojoj smjeni!', kondukter se bez milosti rješava uljeza: "Grubo miče Stjepanovu ruku s prozora, pruža mačku preko praga, jedan trenutak pogleda u Ciganku, a zatim ispusti mače u crnu noć."
Veliki je forte pripovijedanja Kristine Gavran upravo lako i autentično plivanje kroz emocije, pogotovo kada se u priču ubaci potka društvene nejednakosti i jada koja iz njega proizlazi. Autorica se kloni nepotrebne patetike te dugačkog i naširokog objašnjavanja emotivnih stanja likova, a dijalozi su – kao najneposredniji dio teksta – uvjerljivi i životni. 
Isto tako vješto barata samom formom kratke priče: u najboljim se tekstovima dramaturgija gradi polagano, a ritam se često gradi kombinacijom dugih rečenica sastavljenih od više nezavisnih surečenica da bi kraj odlomka odrezala kakvim kratkim iskazom, što rezultira efektnim dvotaktnim kasom kojim se priča čita.  Na kraju često možemo vidjeti neki twist koji nije, kao što je to u slučajevima slabih kratkih priča, ovdje samo da očudi svojom 'domišljatošću' i 'originalnošću', već je organski nastavak prethodnog toka priča koji daje završni značenjski ton. 
S druge strane, najveća je mana Gavraničina pisma njen stil koji – u pričama koje nemaju dovoljno upečatljive pripovjedne momente u vidu bizarnog događaja ili lucidnog obrata – naprosto pojede cijelo pripovijedanje, pretvarajući tekst u srednjoškolski uradak za koji se dobije 'odličan (5)'.
Da se vratimo na tezu s početka priče – svojim stilom, Gavran pisanju pristupa previše oprezno, svodeći samu sebe na okvire srednjostrujaškog lijepog: sintaksa se gradi pažljivo, bez odstupanja ili nerazumijevanja, gomilaju se lijepe riječi u vidu epiteta i zvučnih metafora. Drugim riječima, Gavran piše previše 'lijepo' literarno i oprezno da bi pisala vrhunsku književnost. 
Drugačije bi, recimo, bilo da svojim pripovjedačima nameće pripovjedne pozicije koje bi bile ironične spram vlastitog pripovjednog svemira: onda bismo mogli reći – brušen i odmjeren stil parodira sebe sama i to je njegova funkcija, pa ćemo ga u tom ključu i čitati. Međutim, ovdje nema parodijskog odnosa spram književnog teksta, već samo bezbroj suzdržanih (kako bi Helena Sablić Tomić u pogovoru rekla – odmjerenih) rečenica koje upućuju na vlastitu artificijelnost onako kako su na to navikli srednjoškolci koji pišu zadaćnice o dalekim krajevima. 
U ovoj je zbirci osamnaest priča. Nisu sve jednake kvalitete. Hiperliterarnost, međutim, dominira diskurzivnom ravni svake od njih. Dok u uvjerljivima ona sama po sebi ne smeta jer se slaže sa sadržajnom osi, u pričama koje su naprosto o ljubavi ili traženju sebe takav stil ostavlja presladak okus u ustima.

Unatoč tome, riječ je o talentiranoj pripovjedačici koja će se, nadam se, u svom budućem spisateljskom radu malo opustiti, pustiti jezik s lanca te hrvatskoj kratkopričaškoj sceni donijeti još jedno ime s kojim se treba računati.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu