'Grobar pasa': Anakrono-maskulina fantazija

U svojem višestoljetnom suživotu s čovjekom, pseća se pozicija u tom odnosu prilično promijenila. Od radnih životinja korištenih za lov i čuvanje, oni su se postupno pretvorili u, kako se jedna skupina pasa prema Međunarodnom kinološkom savezu zove, životinje za pratnju i igru. Jazavčari su za to možda najprikladniji primjer. Pas lovačke glave na groteskno izduženom tijelu s kratkim nogama i neograničenim količinama energije djeluje kao karikatura životinje. Nekad je služio za lov na jazavce i zečeve, a danas ne služi ničemu osim da uveseljava svoje ljude. Upravo je ta radost ono što čini razliku između svijeta u kojem jazavčara nema, a koji se inače ne bi mnogo razlikovao od ovog sadašnjeg u kojem jazavčara ima. I to je ono po čemu su jazavčari neočekivano slični književnosti. Bez književnosti svijet bi i dalje savršeno funkcionirao, ali to ipak ne bi bio ovaj svijet u kojem je ima, i u kojem osim književnosti ima i ljudi, a i jazavčara.

Jazavčar iz uvoda pokretač je radnje novog romana Gorana Samardžića Grobar pasa u V.B.Z.-ovom izdanju, koji je prije objave dobio i izdavačevu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2024., a tom nagradom i njezinim ovogodišnjim dobitnikom pozabavit ćemo se na kraju teksta.

Roman otpočinje retrospektivnim pripovijedanjem o dolasku od lovaca odbačenog jazavčara Blekija u pripovjedačevu obitelj, koji postaje snažno kohezivno sredstvo za brak pred raspadom. Pripovjedač Igor, sarajevski vječni mladić na pragu starosti, nezadovoljan je svojim životom i brakom pa sve nade polaže u jazavčara koji „zrači“ otkad je ušao u kuću, a njime su oduševljeni i njegova supruga i njihovo dvoje djece. Već taj ekstatičan početak, u kojem se nesretnom psu na njegova nevelika pleća stavlja prilično kompleksna zadaća održavanja braka i obitelji, u simbiozi s naslovom sugerira da će Blekijev kraj doći puno ranije od kraja romana. Kada se to i obistini na njegovoj polovici, pokazat će se da je Blekijeva smrt jezgreni traumatski događaj oko kojeg Igor plete svoje životne priče, u kojima su najčešći akteri njegova obitelj, prijatelji i psi.

U tim pričama čitatelj saznaje ulogu i značaj koji su u Igorovunživotu imali psi te kako su jedan po jedan stradavali, što je njega učinilo naslovnim grobarom pasa. Od prvog psa kojeg je ukrao jer se kao jedinac osjećao usamljeno pa do prvog obiteljskog psa, malenog bezopasnog shih tzua kojeg je kavkaski ovčar rastrgao dok je sa suprugom i djecom bio na pikniku. Za razliku od shih tzua, jazavčar Bleki bio je hrabriji pa je obranio Igorovu kćer kada ju je napao pas lutalica iz susjedstva, što je druga nesretna priča koja uključuje pse. Konačno, nakon Blekija pripovjedačeva obitelj nabavlja boksera Srećka koji, zbog urođene mane, ugiba nedugo nakon udomljenja, a sve to Igora baca u očaj i vodi njegov brak bez ljubavi prema svome logičnom kraju.

Prethodnih nekoliko rečenica opisuje siže Samardžićeva romana, a ono što njegovu fabulu rasteže na više od 170 stranica formalna obilježja su s kojima počinju i nevolje. Naime, roman je raspodijeljen u 283 prilično kratka fragmenta, što samo po sebi nije loše. Takav bi postupak mogao dinamizirati pripovijedanje, ponuditi različite aspekte ispripovijedanog, a čitatelja držati budnim ne dopuštajući mu da se navikne na jedan pripovjedni kod. Međutim, u slučaju Grobara pasa događa se suprotno. Najveću krivicu za to snosi prilično brbljav i samozadovoljan pripovjedač koji neskriveno uživa u vlastitom pripovijedanju bez nužne samosvijesti da možda onaj kojem pripovijeda ne dijeli njegovu oduševljenost njime samim.

Dovoljno je vidjeti koliko se prostora troši na pripovijest o napadu psa kćer. U 101. fragmentu pripovjedač sa svojom djecom izlazi ispred zgrade da bi u 104. rekao kako mu „dlakava, mrka lutalica, (…) počne [mi] kasapiti dijete. Moju krv i meso“. Lutalica će Igoru kasapiti dijete do 134. fragmenta kada je Bleki otjerao psa, a u međuvremenu će čitatelj doznati i o spomenutoj priči o shih tzuu, o tome kako je Igor pao s motora dok se na njemu vozio s Romkinjom, kako mu je pjesnik pohvalio ženu, o stanju u suvremenoj književnosti itd.

Otezanje i odgađanje priče promišljena je strategija pisanja i pripovjedač to ne skriva, dapače, on to ističe: „Zaći ću malo dublje u tu priču jer prozu za razliku od poezije stvara i odugovlačenje. Pa razvlačim“. S tim bi se metaiskazom i moglo složiti, ali jedino pod uvjetom u kojem je odugovlačenje opravdano unutarnjom logikom književnog teksta. Ako je ono samom sebi svrha, onda je odugovlačenje teret teksta koji čitatelja zamara, a jednostavnu pripovjednu liniju opterećuje slijepim rukavcima koji ne služe ničemu osim da pripovjedača približe čitatelju, čak ako on to i nije tražio.

Osim pretjeranog skretanja s narativnih tračnica, najveća je mana Samardžićeva romana pripovjedački glas. Iako na koricama opisan kao „sav u kontradikciji, i drčan i iznemogao, opor, a opet iznimno nježan“, od prvog fragmenta pa u svakom sljedećem pokazuje se da čitatelj ima posla s jednim od onih vječnih mladića koji frajerskim glasom nastoji popraviti manjkavosti svoje priče pakirajući je u jednu anakrono-maskulinu fantaziju. Ako bi netko ovom čitanju prigovorio tzv. woke učitavanja, trebalo bi ga uputiti na ona mjesta teksta u kojima pripovjedač napominje kako je „birao ugao pod kojim će zaviriti u njedra“ ženama koje su milovale njegovog psa, pa se prisjetio koliko je „grudi kroz život ispipao i posisao, uključujući i majčine“, ili kada je sam milovao male pse pa se spuštao na njihovu razinu i „vrebao tren kada će žena raskrstiti noge“, ili kada seksualizira vožnju motorom pa kaže da je ona „poziv na seks“, a prilikom vožnje s djevojkom leđima osjeća „djevojačke čvrste sise, stomačić i međunožnu kost“. Svijet je to u kojem su „žene lijepe kad plaču. Posebno kad se smiju il' sretno porode“. Maskulina fantazija svoj vrhunac doživljava u posljednjem dijelu romana u kojem Igora intervjuira novinarka, „seksi trudnica“, s kojom se u uzaludnoj igri neostvarenog zavođenja napije i konačno prizna raspad svoga braka.

U prilog tom prigovoru ide i bizarna pripovjedačeva opsesija muškim spolnim organima kojima tekst vrvi. Čemu sve te „kite“, „organi“ koji se ukrućuju, „muški atributi pruženi do zemlje“, kare koje se lome i uvijaju, penisi na koje se žali, „sočne kite“ i „stare bandere“, osim ako ne upućuju na impotenciju samog teksta. Naime, nema ništa loše ako pisci starije generacije žele pisati o seksu, ali to ipak ne treba činiti onkraj ukusa i jednim načinom koji bi još možda i prošao početkom 2000-ih, ali četvrt stoljeća kasnije djeluje doista promašeno. Čak i kad uz puno truda uspijemo po strani ostaviti mačistički autorov ispad od prije par godina.

Ipak treba priznati da Samardžićev roman ima i bolje dijelove, kao što je njegovo ironično izrugivanje imperativu ljubavi koji okružuje koncept građanske obitelji. Raspad braka potiče likove da investiraju svoju emocionalnu energiju u jazavčara, čiji se opisi pretvaraju u komičnu adoraciju. Time pripovjedač pokazuje koliko se nezdravi odnosi mogu predstaviti kao ljubav i kako ona može djelovati kao alibi iza kojeg se likovi neprestano skrivaju. Nažalost, taj je aspekt romana ostao samo u nagovještaju te se, utopljen u navedenim problematičnim dijelovima, dalje ne razvija.

Nakon svega, razborito bi bilo upitati se kako je Grobar pasa dobio V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, najizdašniju hrvatsku književnu nagradu čiji nagradni fond od 15000 eura vrijedi koliko i nečija godišnja plaća? Na to pitanje čini se da odgovora nema zbog načina na koji se ona dodjeljuje. Rukopisi se prijavljuju pod šiframa tako da javnosti pet odabranih finalista nagrade nisu poznati. Ali tu se onda javlja novi problem. Kakve svrhe ima tajnost prijave i šifre pod kojima se rukopisi prijavljuju ako se nalazimo u vremenu sveopće prevlasti autofikcijskih tekstova? Odnosno, ako Goran Samardžić napiše roman formalno vrlo sličan svom prethodnom romanu Šumski duh, a zatim u njega upisuje stvarne osobe s kojima se druži i radi, pa i spomene kolegu iz svoje izdavačke kuće Buybook, koliko je teško pretpostaviti da se radi upravo o njemu? Ili: koliko je hrvatskih pisaca kao djeca izbjeglo iz Travnika u Zagreb za vrijeme rata osim Nebojše Lujanovića, prošlogodišnjeg dobitnika iste nagrade? Ako pisci na natječaj šalju svoje osobne iskaznice, onda bi njihove tekstove trebalo tako i tretirati.

Da kraj bude u pozitivnom tonu, ovaj roman valja shvatiti kao priliku. Za jednog izdavača da svoju nagradu učini transparentnijom i time relevantnijom, i to ne samo u financijskom smislu. I za jednog autora, da njegov sljedeći roman bude pisan u duhu prikladnijem vremenu u kojem nastaje i čitateljima koji će ga čitati, i da suspregne svoj spisateljski nagon za nemotiviranim pripovijedanjem. U suprotnom će se metafora jazavčara kao književnosti ostvariti i u naslovu romana pa će grobar pasa postati i grobar književnosti.