Genitivi duhovnosti

Osim što je riječ o jednoj od vizaulno najimpozantnijih edicija u domaćem izdavaštvu, biblioteka Fraktali zaprešićke Frakture u proteklih je godinu dana donijela uistinu širok dijapazon pjesničkih naslova. U Fraktalima su u tom periodu objavljene nove knjige već odavno afirmiranih, pa i kanoniziranih pjesnikinja i pjesnika (Sonja Manojlović i Miroslav Kirin), ali i knjige autorica i autora koji u književnom polju kotiraju kao mladi (primjerice, Lara Mitraković). Po poziciji koju zauzima u pjesničkom polju, autora knjige kojom će se baviti ovaj osvrt mogli bismo svrstati taman na pola puta između dva navedena simbolička pola. Riječ je o Davoru Šalatu, čija sedma po redu i u Fraktalima tiskana pjesnička knjiga nosi naslov Zvijezde, davna lica spašenih.

Šalat je u pjesničkom polju prisutan već dulje od četvrt stoljeća – podsjetimo da je još 1991. nagrađen Goranom za mlade pjesnike, kao jedan od šestoro (!) dobitnica/dobitnika ove nagrade na tom posljednjem svejugoslavenskom Goranovom proljeću. Međutim, on u poeziji nije aktivan samo kao pjesnik nego i kao kritičar i kroničar pjesničke produkcije, koji tekstove o poeziji objavljuje već dulje od dvije decenije. Kao jedan od rijetkih autora koji u sferi domaće poezije zauzima sličnu poziciju pada mi na pamet Krešimir Bagić; ipak, dok je Bagić sveučilišni profesor i akademski teoretičar književnosti, Šalat prvenstveno djeluje u medijskoj javnosti, kao novinar i urednik u kulturi. Njegova kritičarska i esejistička aktivnost zasad je urodila s pet knjiga tekstova o (uglavnom hrvatskom) pjesništvu, koje u njegovim biografskim bilješkama i javnim predstavljanjima figuriraju ravnopravno s vlastitim pjesničkim knjigama.

U skladu s edicijom u kojoj je štampana, zbirka Zvijezde, davna lica spašenih već se na prvi pogled ističe svojim impresivnim, minimalističkim, a impozantnim oblikovanjem (budući da takvi podaci obično izostaju iz ovoga tipa teksta, navedimo da prijelom potpisuje Maja Glušić, a dizajn naslovnice Petra Milički). Međutim, odmah valja reći i da nas čitanje knjige suočava i s jednim bizarnim vizualnim rješenjem, kojem nije lako naći opravdanje u imanentno tekstualnoj ravni: sve su pjesme otisnute samo s desne strane, tj. na neparnim stranicama, dok lijeva strana i parne stranice ostaju prazne. Neki drugi naslovi iz iste biblioteke u koje sam imao uvid (recimo, Žena žutih očiju Josipe Gogić) nisu prelomljeni na taj način. Inflaciju stranica tim je teže opravdati utoliko što je tekst Zvijezda posve dovoljnog obima – šezdesetak pjesama, organiziranih u sedam ciklusa – da i u "standardnom" prijelomu figurira kao cjelovita pjesnička knjiga. Šteta, jer da knjiga nije bez potrebe "napumpana" na 144 stranice, možda bi i cijena mogla biti niža, a papir razumnije utrošen.

Na poetičkome planu – da se sad fokusiramo na sam tekst – Zvijezde ne donose bitna skretanja u odnosu na koordinate koje su zacrtale dosadašnje Šalatove pjesničke knjige. Riječ je o refleksivno, nerijetko i duhovno orijentiranoj poeziji, pisanoj u stihu, ali mjestimice i u proznome slogu, te izgrađenoj na metafori, personifikaciji i (nešto rjeđe) metonimiji. Bez obzira na varijacije u tonu pjesama, sve ih povezuje prepoznatljiva optika, koju bismo mogli odrediti kao panteističku i animističku. U tom smislu pjesma Baršunasto uho, inače jedna od najuspjelijih u knjizi, nosi gotovo snagu manifesta:

"Iz noći / iščupala su te / kliješta jutra / i sav plav / ulaziš u visok dan. / Sunčaš se iznutra, / duša ti se doziva / s travama i kamenjem. / Ruke ti provriju / medom i cimetom / i zbir si svih ljudi / koji u tebi postaju / misao i glas. / Sa žamorom njihova šaputanja / vrati se u noć, / sve ih nabroji / u baršunasto / Božje uho."

Meditaranski štimung koji navedeni stihovi skiciraju inače oblikuje cijeli prvi ciklus knjige, naslovljen Svjetlost prostire stol: more, svjetlost, raslinje, kamen i plavetnilo predstavljaju ključne motivske komponente ove dionice Zvijezda (osobno me spomenuti ciklus čak asocira na poeziju Petra Gudelja, ali u zrcalu – dok je Gudelj pjesnik mediteranske surovosti, uronjen u antički i paganski imaginarij, Šalata bismo mogli odrediti kao pjesnika spiritualnih i meditativnih dimenzija Mediterana, k tomu decidno kršćanske inspiracije). Recimo i da je ciklus Snijeg razmazuje nebo po prozorima izgrađen na protočnim motivima snijega i zime; onaj naslovljen Tvoje riječi stvaraju snijeg okuplja pjesme ljubavnog i intimističkog štimunga; ciklus Titanik je potonuo u svemir orijentiran je "kozmički" (u istoimenoj pjesmi ujedno pronalazimo i sliku koja je dala naslov knjizi: "Titanik je potonuo u svemir, / zvijezde su davna lica spašenih, / još drhtava od straha nad ponorom."; Rasprava sa šutnjom problematizira jezik i šutnju, tj. granice (između) jezika i ne-jezika; šesti i sedmi ciklus, Predigra potopa i Jutro skida mrenu, također tematiziraju jezik, ali prije svega u autoreferencijalnom ključu, kroz tematiziranje pisanja.

Zvijezde su, tako, poprilično jasno segmentirana i tematsko-motivski organizirana pjesnička knjiga; s druge strane, panteistička vizura i meditativne tendencije o kojima je bilo riječi daju joj konzistenciju cjelovitog projekta.

Osim što dobro ilustrira dominantnu perspektivu u knjizi, pjesma Baršunasto uho koju smo ranije naveli reprezentativna je za cjelinu knjige i na ravni autorskog prosedea. Primjerice, genitivna metafora "kliješta jutra" nije nimalo usamljen primjer upotrebe ovog ozlogašenog stilskoga sredstva u Zvijezdama: genitivne metafore, metonimije i slične sintagme Šalat koristi i varira rado i često, s različitim učincima i stupnjima učinkovitosti. U njegovim stihovima otud nalazimo i "njivu našeg dodira", i "drhtavi tanjur dana", i "celofan riječi" u konjukturi s "nepoderivom vrećom života", i "mračni brod gramatike" s "jarbolima rečenica" itd.

Slično vrijedi i za personifikacije, kojih autor kao da se ne može zasititi (recimo, riječi se jednom "presvlače / u kupaće kostime, / skaču u plavo / i zanijeme pod pučinom", a drugi put su "djeca bez roditelja. Nemaju svojeg kruha pa skupljaju naokolo mrvice smisla.") Ponekad je na jednoj figuri-slici izgrađena i cijela pjesma, kao što je slučaj s onom naslovljenom Tijelo dana: "U osvit / zapali / tijelo dana / i u suton / dogorjet će / na lomači zvijezda." Opet, riječ je o skliskom terenu, na kojem je lako otklizati u banalnost; utoliko i rezultati ovakvih pjesničkih strategija kod Šalata osciliraju od vrlo upečatljivog do vrlo osrednjeg.

S druge strane, Zvijezde su mi djelovale daleko uvjerljivije kad sam čitao cikluse, a onda i knjigu kao cjelinu, nego kad sam se bavio pojedinačnim pjesmama. Naprosto, vrsta poezije koju ona nudi čini mi se znatno efektnijom kad je usidrena u čvrstome konceptu, okvirnu imaginariju i krugu lajtmotiva, nego kad je na razini pjesme ili poetike podvrgavamo close readingu. Opće mjesto o cjelini koja figurira kao nešto više od zbira vlastitih dijelova zapravo posve dobro opisuje moje iskustvo čitanja ove knjige. 

Foto: izvor.