Na sam spomen imena Feral Tribune, od njegova gašenja 2008. pa sve do danas, neizostavno se postavlja jedno pitanje: Hoće li se najčuvenija postava nezavisnog novinarstva u povijesti ove zemlje (a i šire) ponovo okupiti?
Odgovor je: neće, a zašto neće – na samom kraju 700 stranica dugog Pavelićevog Smijeha slobode najbolje objašnjava jedan od trojice iz legendarnog studija Viva Ludež – Predrag Lucić:
Kad me ljudi pitaju hoćemo li krenuti iznova i kako pokrenuti neki novi Feral odgovaram: ljudi, on vam može nastati samo iz potrebe. Ako vidiš svijet oko sebe, ako znaš slova, ako znaš razmišljati, ako se želiš izraziti, kroz bend, kroz kazalište, kako god, pa daj, čovječe, napravi to! Ako želiš novine, ako znaš novinski razmišljati, pa napravi nekakav Feral! Sumanuto je samo vikati: 'Johnny, vrati se!'. Može to možda biti razumljivo, ali je sumanuto. Napravi nešto sam! Bori se! Napravi svoju Azru! Viči! Radi! Ne daj se! Napravi svoj Feral!
Mislim da sam Feral počeo redovito čitati od kraja 1993., točnije od 28. prosinca ili još točnije – od 28. prosvinjca i one slavne, vjerojatno i najslavnije naslovnice s fotomontažom Tuđmana i Miloševića zagrljenih u krevetu i velikim pitanjem ispod: JESMO LI SE ZA TO BORILI?
Godine 2010., u Booksi smo još prodavali knjige, predstavljeno je digitalno izdanje Ferala. Na četiri dvd-a arhivirani su svi brojevi Ferala od 1993. do 2008. Booksa je bila premala da bi te večeri primila sve one koji su htjeli čuti koju o svom omiljenom tjedniku, i to iz prve ruke – od onih koji su ga stvarali. Par desetaka primjeraka što smo imali na raspolaganju prodalo se brže nego ijedna knjiga u višestoljetnoj povijesti Bookse.
Još pet godina poslije, dobili smo drugo, prošireno izdanje Smijeha slobode autora Borisa Pavelića, novinara Novog lista. Kako sam Pavelić kaže, još od gašenja Ferala bavio se mišlju o knjizi posvećenoj tjedniku koji je u najteža vremena radio najbolje stvari, i tako punih 25 godina. Pavelić je 2014. u Novom listu dobio osam mjeseci slobodno i prionuo poslu.
Rezultat je fascinantan. Na 700 stranica iščitavamo ne samo povijest Feral Tribunea od pionirskih dana 1983. pa sve do tužnog i neminovnog kraja, već i povijest o vremenu koje će ostaviti neizbrisiv trag na svima koji su ga preživjeli. Od raspada Jugoslavije, preko mračnih devedesetih, do prvih godina novog milenija koje su mogle biti bolje, ali ipak nisu.
Iako se knjiga zove Smijeh slobode, smijeh će vam se često zalediti na licu od krvavih epizoda kojima su naročito devedesete obilovale, a kojima su se u Feralu bavili iz broja u broj. Priča o Viktoru Ivančiću, Predragu Luciću i Borisu Dežuloviću, jezgri Ferala, ali i brojnim drugim autorima koji su stvarali Feral, priča je o novinarstvu kakvo više ne postoji, a i kad je postojalo – poduzimalo se sve, ama baš sve, da se taj nepoželjni glas ušutka.
Od silnih tužbi, sudskih procesa (od kojih neki i dan-danas traju), zastrašivanja, prisilne mobilizacije, prijetnji smrću, laži i podmetanja, prisluškivanja i na koncu, upornog prešućivanja Ferala (fenomena kojemu se Pavelić s pravom nekoliko puta vraća u knjizi), nema načina na koji se nije pokušalo ušutkati novinare splitskog tjednika.
Osim briljantne, ubojito brutalne satire, Feral je u svojim redovima imao neke od perjanica istraživačkog novinarstva, autore koji su otvarali teme o kojima nigdje drugdje niste mogli pročitati ni slova.
Satira je bila svojevrsni zaštitni znak Ferala. Od čuvenih fotomontaža, Bilježnice Robija K., rubrike Greatest shits, pa sve do ptičurine Oswalda, Dorinog dnevnika, pjesama i vijesti iz budućnosti, te raznih urnebesnih transkripata i svega ostalog, smijeha nikad nije nedostajalo na stranicama tjednika kojeg su vani slavili i obasipali nagradama, a doma mu otežavali život ili ga naprosto prešućivali kao da nije ni postojao.
Feral je dakako imao svoju publiku, i ne samo u Hrvatskoj. Prodavao se u nakladama kakve danas izgledaju i više nego pristojno, ali oglašivači su ih zaobilazili. Na kraju, a Pavelić to detaljno analizira u knjizi, to je svakako bio jedan od razloga gašenja Ferala. Nijedna vlast ih nije voljela, a ni oni nisu štedjeli vlastodršce.
Posljednji broj Ferala izašao je 20. lipnja 2008. Tužni Charlie Chaplin na naslovnici i tekst: PUT POD NOGE. A na posljednjoj stranici posljednji satirični pozdrav: HRVATSKA IDE DALJE, FERAL ISPAO.
Godina je 2015., Hrvatska je punopravna članica EU, još otprije i NATO saveza, na vlasti je nekakva lijeva koalicija, Njemačka i druge zemlje primaju i zapošljavaju na tisuće, desetke tisuća građana RH i ljudi odlaze svaki dan, sutra će doći neka druga koalicija na vlast ili, zašto ne, mogli bi napokon crveni i crni vladati u protuprirodnoj koaliciji. Čini se da nije puno bolje, jedino što više nema nikoga da nam to i kaže. Ne onako kako su to znali junaci Pavelićevog Smijeha slobode.
Smijeh slobode knjiga je kojoj ne treba nikakva reklama, baš kao što ni Feralu nije trebala. Prvo izdanje rasprodano je u rekordnom roku, pa će i drugo, treće… Kao i svaki dobar udžbenik iz povijesti, za bolje razumijevanje prošlosti, sadašnjosti, a bogami i budućnosti – Smijeh slobode naći će mjesto na vašoj polici s knjigama.
Dežulović, Lucić i Ivančić (Foto: Novi list)
