Page arrow

Feel-good autofikcija

Large novi kraj ovitakjpgpravi

S naslovnice knjige.

Naslov knjige: Novi kraj Autor knjige: Đurđica Čilić Izdavač: Disput Godina izdanja: 2022
Utorak
25.10.2022.

Autofikcija, taj granični žanr koji izmiče jasnim definicijama, tu je da ostane. Ovo je potvrdio ni manje ni više nego Nobelov komitet okrunivši, konačno, kraljicu ove forme, francusku spisateljicu Annie Ernaux. Baš kao i u slučaju publicistike (Svetlana Aleksijevič) i songwritinga (Bob Dylan), Nobel tek „ovjerava“, i to sa stanovitim zakašnjenjem, ono što je publika već prepoznala kao vrijednu književnost, bez mnogo osvrtanja na kritičarske nedoumice. I u našoj se, da posudim izraz Dubravke Ugrešić, kakanijskoj provinciji, autofikcija itekako izborila za svoje mjesto – ni regionalni žiriji više ne oklijevaju pred formom koja je donedavno inspirisala žučne polemike (kto je taj, što je taj, roman, rekti?). Iako sada možemo očekivati intenziviranje kritičke debate o autofikciji, njenom omeđenju u odnosu na autobiografiju ili memoare ili njenom statusu u odnosu na roman, više je zasigurno ne možemo ignorirati. Proza ovog tipa kratka je, pitka, stilsko-jezički nepretenciozna i nevjerovatno čitana i prodavana, i ubrzano se razvija; ono što jače od svega potvrđuje da ovaj žanr doživljava ozbiljnu ekspanziju je i to da unutar sebe pokazuje određene kvalitativne varijetete.

Novi kraj Đurđice Čilić knjiga je koja odlično ilustruje ova kretanja: njenu objavu pratile su listom pozitivne kritike, hvalospjevi kolega pisaca, a bilježi i stanovitu popularnost među širokim čitateljstvom – vrlo je prisutna na društvenim mrežama, što i ne čudi, obzirom da je upravo taj ekosistem omogućio i oblikovao njenu stilski i tematski sličnu prethodnicu, Fafarikul. Nije teško uvidjeti odakle dolazi taj uspjeh – zbirka labavo uvezanih autofikcijskih crtica bavi se univerzalnim temama poput porodice, odrastanja, roditeljstva. S pripovjedačicom koja se izražava lako i otvoreno, s povremenim bljeskom humora i nježnog samoprijekora, lako se identificirati. Jedno od izvorišta autofikcije jeste i sasvim jednostavna ideja da je svaki život (ne)običan ako ga takvim ispripovijedate, odnosno da je svako od nas potencijalni junak knjige. Novi kraj nastoji slijediti taj princip, no na tom putu nailazi na niz tematskih i formalnih problema.

Knjiga se tematski dotiče ženskog rodoslova, trenutno vjerovatno najpopularnije teme u regionalnoj književnosti. Ima tu i ljupkih opisa provincijske Bosne, obilje uspomena iz djetinjstva i djevojaštva, problematizira se tijelo i njegovog propadanje. No ona najviše ima za reći o porodici. Pripovjedačica se brine za bolesnu majku, svjesna da im zajedničko vrijeme sve brže curi. Ispunjavaju ga razgovorom: o majčinoj i očevoj prošlosti, njihovoj porodici i znancima, mjestima gdje su živjeli. U središtu svega je ideja o zaustavljanju neumitnog protoka vremena pisanjem, i blaga tenzija koja tim povodom izbija između pripovjedačice i njene roditeljke. „Nemoj ništa zapisivati, ne dam ti. To je moja priča“ (str. 9.), opominje majka. Kršenje dogovora između majke i kćeri noseća je, dakle, ideja knjige: ljudi prolaze, zapisano ih nadživljava.

Svjesna blizine majčine smrti, pripovjedačica omamljena sjećanjima, zamagljenih očiju tumara svojom svakodnevnicom između Zagreba, gdje živi, i Viteza, gdje je odrasla, nastojeći iskoristiti svaki preostali trenutak. Iz prošlosti izranjaju majčine i očeve priče o odrastanju i formiranju porodice, lica bliskih rođaka i usputnih znanaca, porodične legende i anegdote, intimna sjećanja na vlastito djevojaštvo, smjenjujući se naizmjenično sa zapisima o sadašnjosti, često turobnoj i nerazumljivoj, ali nikada bez nade. Od mirijadu estetskih mogućnosti da se ispuni ovako postavljen pripovjedni okvir autorica bira najočigledniju: intimističko pismo prožeto sentimentalizmom i nostalgijom. Sladunjavosti i patetike tu ima napretek, no dese se i humorne žaoke koje pokatkad bocnu površinu njene ružičaste vizije nisu dovoljno oštre da je rastoče.

Teško je oteti se dojmu da bi Novi kraj bio daleko prodorniji tekst da je autorica bila bar donekle osvijestila svoj kôd. Da je njena sentimentalnost bar ponegdje napukla i da se čitatelj/ica može zagledati u tu rupturu ili da je bar tu i tamo zastala i posegnula dublje. Nije da u njenim prozama nema vanredno zanimljivijih porodičnih priča, ali ih pripovjedačica tek ovlaš okrzne kako bi potcrtala poentu. Jave se ponekad i frakture u toj čvrsto definisanoj slici svijeta, ali autorica ih redovito „zakrpi“ faktografskim nabrajanjima koji ne čine mnogo da priču poguraju naprijed. Očito je da su u ovoj knjizi granice jasno postavljene i da će ih se pripovjedačica držati poput dobre učenice. Nakon stotinjak, možda i pedesetak stranica, jednoličnost počinje iritirati.

Odsustvo tenzije i protivrječja i statičnost likova i radnje pravi su izazov čitalačkom strpljenju. Počinjete se pitati: da li su u Partizanskoj ulici u Vitezu, rodnom gradu autorice, doista živjeli samo „brižni očevi, suradljivi muževi i odgovorni radnici“? Da li je moguće da se tu baš sva djeca usrdno pozdravljaju na ulici iako vas ne poznaju i da uvijek neko brižno hrani mace i kuce lutalice? Ima li ijedna persona u tom mikrokosmosu da nakon pretrpljene nepravde ili nevolje nije ostala dobar i brižan čovjek? Odakle kapacitet pripovjedačici da u baš svakome koga sretne pronađe nešto dobro i humano? Odsustvo uvjerljivosti vrlo brzo počinje razarati povjerenje između pripovjednog subjekta i čitatelja/ice, jer u pripovjedačici gotovo da nema one napetosti između unutrašnjeg i vanjskog koja je minimalni zahtjev autofikcionalnog narativa. Sve što o njoj možemo reći jeste da je nesumnjivo divna, požrtvovana osoba, majka koja uspijeva biti dobra i kada nema pojma šta čini, brižna kćer, radoholičarka ne ostavlja posao nedovršen čak ni uz majčin jastuk, a u retrospektivi: malčice razmaženo mlađe dijete, tek mrvicu raspuštena djevojka koja se uvijek vrati na „dobar put“. Savršena u svojoj nesavršenosti.

Jedina ironija u vezi s ovom knjigom jeste pohvala jednog od najpriznatijih književnih autoriteta na sceni (Miljenka Jergovića) koji ju je označio kao „glas epohe u najfinijem i najplemenitijem smislu“. Da, ali jedino u vrlo nepovoljnom značenju vrlo savremene društvenomrežne samozaljubljenosti, gdje imamo potrebu dati višak značenja svakom iole izdvojenom trenutku života. To je poetika Facebook statusa u kojem učitavamo značenja u kakve detalje iz svakodnevnice, tumačimo lažne sinhronicitete, pohvalimo se, skromno, kakvim sitnim dobročinstvom. Novi kraj bi se mogao opisati kao niz vještački poredanih i dubokom simbolikom nabijenih situacija koje nam hoće reći – eto, sve dođe na svoje mjesto, svijet je u nekakvom skladu, ipak.

Da se razumijemo – društvene mreže jesu mjesto nastajanja neke nove književnosti i ne treba ih nikada elitistički diskvalifikovati. I da, ulančavanje svakodnevnih događaja i situacija jeste jedan od osnovnih postupaka kojima autofikcija gradi narativ. Međutim, zahtjev za uvjerljivošću i dalje stoji, čak i kada nema onog romanesknog kauzaliteta koji oblikuje siže – umjesto njega možemo procjenjivati načelo selekcije i postaviti pitanje na koji se način tvori taj slijed dnevnih zbivanja, odnosno šta je vodeći princip reminiscencije? Kompozicija djeluje nonšalantno impresionistički, ali je izbor crtica pažljivo, čak oprezno kuriran kako bi nas uvjerio u jednu uprkos-svemu-harmoničnu sliku svijeta, zbog čega vrlo brzo gubi na uvjerljivosti i autentičnosti, pa i iskrenosti na kojoj bi svaka autofikcija trebala da počiva.

Ta tvrdoglava statičnost, ta zatvorenost za neočekivanosti i transformacije vodi zaključku da je ova autofikcija fikcionalnija nego što se predstavlja. To je donekle i književnost mirenja sa svijetom, pismo zone komfora. Kada god načne potencijalno tenzičan odnos ili motiv, pripovjedačica ustukne u sigurnost opšteg mjesta. Sve je dato u toplim odsjevima i pastelnim tonovima, čak i kada se govori o najtežim životnim iskustvima. Čilić nema problem s tim da ostane na površini fenomena koji dotiče i može biti da je ta leptirasta narav ove proze kvalitet kojim je pridobila toliku čitanost. Autofikcija može biti, pokazuje se, i laka proza. Feel-good proza. Novi kraj igra na sigurno: univerzalnost nostalgije, melanholiju provincije, ugodu porodične bliskosti, sigurnost djetinjstva.

Lik majke u ovoj knjizi nudio je ponajviše istraživačkog potencijala. Jugoslovenska prosvjetna radnica kojoj je, po vlastitom svjedočenju, otpjevana posljednja serenada u Livnu; profesorica ruskog jezika koja nikada nije bila u Rusiji; britka balkanska majka koja nikada ne udijeli kompliment a da ga ne poprati nekom pokudom. Njena životna trajektorija nije ništa manje zanimljiva od, eto, lika majke iz Jedne žene Annie Ernaux i na vrlo se sličan način u njenoj sudbini prelamaju linije patrijarhalnih očekivanja i emancipacije. Čak i to što odbija da se njene uspomene zapišu, taj sitni bunt, mogao je biti polazište za nešto više. Pripovjedačica, nažalost, obigrava oko ovog lajtmotiva bez ideje šta da s njim uradi, sve dok joj još jedan (muški) književni autoritet ne potvrdi: „Ipak ti to sve zapiši. To jest njezina priča. Ali je sada i tvoja.“ (str. 175.)

Slično se događa i sa motivom domovine: Novi kraj je između ostalog i knjiga o Bosni, bosanska tema je itekako istaknuta u kritikama i intervjuima koji prate ovo djelo. Pripovjedačica će u jednom dijalogu s ocem, na njegovu primjedbu da je knjigu „krasno napisala“, ali da nudi idealiziranu sliku Bosne, odgovoriti da je to jedina slika Bosne koju ima (str. 60.). Iz toga se da iščitati da pripovjedačica nastoji zarad vjerodostojnosti žrtvovati stvarnosnost, no utisak je da radije, jednostavno, bira lakša rješenja.

No da ova kritika ne bi bila optužena za potpuni cinizam, evo i nekoliko književnoestetskih argumenata. Dojam repetitivnosti ponajviše dolazi od toga što je gotovo svaki prozni fragment strukturiran identično: započinje situacijom ili prizorom iz sadašnjosti ili prošlosti, a završava se slabijom ili jačom poentom, koja je često upravni govor nekog od likova, a počesto i sklizne u nekakav truizam koji bi mogao lako završiti ispisan nepraktičnim fontom na stock fotografiji: Eto, mislim si, smrt s nama zna samo ozbiljno, ali mi, dok god smo živi, s njom možemo kako hoćemo (str. 152.);  I tek sad razumijem da književnost ne postoji zato da bi opisala grad kakav je bio, nego da nam ostane umjesto njega (str. 121.); Ono što je najkraće bilo naše ostalo nam je za vječnost (str. 90.); Tako sam, kasno ali ipak, shvatila da onima kojima je teško, a i ne samo njima, valja dati ono što od nas traže, a ne ono što mi koji dajemo mislimo da im treba (str. 78.); Rodni grad je mjesto koje je uvijek isto, samo se vrijeme promijenilo. Samo vrijeme, dakle, samo sve (str. 66.); Mora uvijek ostati neki neispunjen užitak, da čovjek ima o čemu maštati i onda kad mu se čini da ima sve (str. 123.). I tako dalje.

Na prvu bi se moglo pomisliti da je instant forma crtice, zgodno uokvirene punchlineom, još jedan ustupak očekivanjima. O tome da li je autorica bila svjesna koliko je ustvari rizično pokušati održati taj ritam na više od stotinjak fragmenata možemo samo spekulisati; rezultat je, naravno, nekonzistentan. Neke su crtice sjajno zaokružene i uhvatit ćete se, možda, da klimate glavom. Druge, pak, djeluju umetnuto i nedovršeno. No sasvim je moguće da će upravo ta casual nedisciplinirana razbarušenost, u ponekim kritikama označena kao nepretencioznost, biti mamac mnogom čitatelju/ici: ostavlja utisak samorazumljivosti i prisne neposrednosti. To potvrđuje i naslov, u okvirima koji su postavljeni sasvim lijepo odabran, i minimalistički završetak knjige koji se čini daleko odvažniji od njenog ostatka.

U konačnici: na duge staze, Novi kraj je knjiga koja će najviše značiti autorici i njenoj intimnoj zajednici. Povodom knjige Monada Sane Perić Asja Bakić navodi jednu od mogućih definicija autofikcije: autobiografija kojoj se desila psihoanaliza. Od Novog kraja ne treba očekivati taj nivo bespoštednog kopanja po sebi, jer ovdje se smjenjuju lagodne površinske opservacije s trenutačnim emocijama ili raspoloženjima, ili tek lelujavim impresijama. Ova knjiga, istina, ima onu za autofikciju tipičnu hiperindividualiziranu optiku, ali se mudro čuva autoanalize, dajući nam lako probavljive, ušećerene zalogajčiće pripovjedačičine zbilje koji ne pretenduju ničim da potresu uvriježene predstave.

Ukoliko ćete, pak, za minimalni uslov uzeti situiranje pripovjednog subjekta u društveno-povijesne koordinate, tenziju između pripadanja različitim kolektivnim identitetima i samome sebi, tipičnu za, recimo, francuske autofikcionare - ni toga ovdje nema. Iako nas ponekad obasipa faktografijom, Čilić nema osobitog interesa da se dublje pozabavi, recimo, klasnom pozicijom svojih roditelja ili rodnim identitetom svoje majke, pa ni vlastitim porodičnim naslijeđem u širem društvenom kontekstu. Naposljetku, da je autorica mrvu hrabrije zadirala u teme koje otvara ili da je snažnije ponirala u sebe (a ne plivala na površini svakodnevnice), uz sve formalne nedostatke, vjerovatno ne bismo mogli lako dokazati da je podbacila. Vrijedi i obrnuto, da se u njenom tekstu vidi neki varijetet ili bar pokušaj inovacije umjesto uporne ponovljivosti jednog te istog „recepta“ zasigurno bismo zažmirili na poneki kliše. Iskustvo čitanja ove knjige je pomalo kao fast-food: reklamira se kao ambrozija, kritičari vas uvjeravaju da vas je okrijepila, ali vi i dalje, nekako, ostajete gladni.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu