Eho prošlosti kao nagovještaj budućnosti

Nije ovo tvoje, Aleksandar Hemon, Buybook 2018.

Na prošlogodišnjem Internacionalnom festivalu književnosti Bookstan, 2018. godine, predstavljena je knjiga Nije ovo tvoje, Aleksandra Hemona. Pisana je na engleskome jeziku, naslov originala je This does not belong to you, a za izdvačku kuću Buybook prevela ga je Irena Žlof, već poznata prevoditeljica i ranijih Hemonovih djela: Knjiga mojih života, Ratovi zombija i drugih.

Nevelikog je obima, ima nešto manje od dvije stotine stranica i veoma je netipičnog, manjeg formata, a na svijetlo plavoj pozadini nalaze se plava pionirska kapa s crvenom petokrakom i crvena marama. Za dizajn takve naslovnice zaslužan je Boriša Gavrilović. Sam naslov i njegova naslovnica sugeriraju ideologiju komunizma, vladajuću u vrijeme kada je autor rođen i u vremenu kada je odrastao. Iz tog vremena sežu sve opisane uspomene, a on je, kao i sva djeca tada, odgajan u duhu da je sve zapravo zajedničko i da nijedan pojedinac nema potpuno vlasništvo nad bilo čime. Rečenica Nije ovo tvoje mogla bi biti shvaćena kao srž ideologije s kojom su odrasle mnoge generacije uključujući i samog Hemona.

Nije ovo tvoje počinje dobro poznatom formom in medias res karakterističnom za bajke. "U davno prošlo vrijeme, iza sedam gora i sedam mora, na planini po imenu Jahorina nalazio se stari hotel po imenu Šator." (str. 5.) U takvoj, pomalo bajkovitoj atmosferi, autor čitaoca vodi na pola sata od Sarajeva i minut od njegove vikendice, na planinu Jahorinu gdje je često provodio svoje slobodno vrijeme. Na ivici stijene sa sestrom bi posmatrao vrhove drveća i činilo bi se da je njihov život, baš kao i vidno polje, beskrajan. Veliki dio dana provodili bi iza hotela, na mjestu gdje se skuplja smeće, razbijajući odbačene tanjire i preturajući po plastičnim kesama prepunim ostataka hrane. Nije bilo potrebno praviti planove i dogovarati se o načinu igre – nemilice bi kršili ono napušteno, a taj osjećaj ispunjavao ih je i u njima budio zadovoljstvo prouzrokovano neograničenim i neometanim uništavanjem ili pretvaranjem, kako autor kaže: "Svega u ništa". Na kraju kratko zaključuje kako će se uvijek sjećati dana kada su jednu ograničenu cjelinu razbili u paramparčad. Paramparčad.

Sama knjiga, odnosno povijest, u smislu da se odnosi na opis proživljenog, mogla bi se opisati ovom riječju jer strukturno podsjeća na niz fragmenata. Opisom niza različitih događaja koji datiraju iz različitih perioda djetinjstva i rane mladosti i odbacujući, dakle, hronološki tok pripovijedanja, tek se nakon završetka čitanja stvara zaokružena cjelina. Dio događaja radnjom se vezuje na one prethodne, a dio ne. U takvim dijelovima pripovjedač je najprije dječak koji sjajno poznaje pravopisna pravila i kao takav predstavlja ključnu figuru svakog školskog takmičenja iz maternjega jezika, ali koji se želi izbaviti iz toga i jednostavno igrati fudbal na ulici, a trenutak prije obavijestio je čitaoca da je prevalio pedesetu i da je "samo nabacana gomila svjesnih osjećanja i sudova i pogrešnih shvatanja, puko sopstvo ovisno o svojoj vjeri u sebe i da ispada da se samo sjećam stvari kojih sam se već ranije sjetio." (str. 27.)

U ovom djeliću sjećanja autor navodi i jednu zanimljivu rečenicu "Rat će ukinuti budućnost, ali tada, kad smo bili djeca, budućnost je bila na putu i njena nadolazeća struja brujala je u svemu što smo znali ili željeli znati." (str. 6.) Umetnuta u trenutak kada se pripovjedač prisjeća stijene na koju se penjao i sa koje je posmatrao šumovite vrhove i udoline, te polja i drumove koji su se prostirali prema Sarajevu, ova rečenica kao da opominje da će svi bezbrižni trenuci jednom biti razbijeni u paramparčad. Samog autora nadolazeći rat će obilježiti. Iz rodnog Sarajeva otputovat će u Chicago, a s njegovim odlaskom u Sarajevu će početi sukobi koji će zauvijek promijeniti ovaj prostor. Odlučivši se da tamo i ostane, on počinje pisati na jeziku koju mu nije maternji, engleskome, što će ostati slučaj i danas. Rijetko koji pisac se, poput Hemona ili Nabokova, odlučuje na takav potez pa su danas njegova najpoznatija djela koja čitamo na zajedničkom nam jeziku, zapravo prevodi. Ovakvo nešto autoru pruža određenu distancu, barem onu jezičku, sa koje posmatra davna prošla vremena provedena na drugom kontinentu, u drugoj zemlji i u drugačijem poretku od onoga kakav je danas.

Sintagma iz samog naslova romana, nije ovo tvoje, pojavljuje se otprilike oko polovine knjige u onom sjećanju iz djetinjstva koje ponovo počinje in medias res, formulom "Bio jednom jedan dječak koji je razbjesnio čiku." (str. 73.) Nakon te prve rečenice pripovjedač otkriva da je u trenutku kada se vratio iz škole i shvatio da su se drugovi počeli igrati ne čekajući njegov povratak, bio toliko bijesan da je nemilosrdno udarao nogom o vrata haustora sve do trenutka kada ga je čiko iz prve rečenice snažno i grubo uhvatio za ramena govoreći: "Nije ovo tvoje." Taj obični događaj koji bi kao takav mogao biti dio sjećanja bilo kojeg pomalo zločestog dječaka, autoru je ostao najupečatljiviji u životu. Kasnije je taj događaj mnogo puta rekontrurirao u sjećanju, a rečenica "Nije ovo tvoje" dolazila je kao eho iz prošlosti i kao opomena da sva ta sjećanja iz prošlosti možda i nisu njegova. Ponovo se vraćamo na samu naslovnicu i naslov koji već i prije čitanja čitaocima sugeriraju o čemu je riječ, odnosno o čemu autor u nastavku govori. Iz sadašnjosti i sa distance, bilo jezičke, bilo one prostorne, on progovara o davnom vremenu o kojem danas možda i nije popularno govoriti i iz kojeg je proizašao niz stereotipa, a Nije ovo tvoje razbija ih u paramparčad. Dječak je ovdje zločest je i kao da ne odgovara slici dječaka koji bi na glavi i oko vrata imao stvari prikazane na naslovnici i kao takav bio tipičan produkt vladajućeg sistema.

Kroz priču o prošlosti prožeta su i intimna sjećanja kao ono o Silviji, jedinoj djevojčici koja je komunicirala s njim u vremenu provedenom u planinarskom domu kada je zbog opsesije ubijanja muha dobio nadimak Muholovac i bio izolovan od strane drugih, ili ono najintimnije koje se otvara pred čitaocima, a tiče se prve napisane pjesme na komadiću dvoslojnog toalet papira. Krijući se u tišini toaleta zbog srama, istog onog koji ga je obuzimao pri nuždi, napisao je pjesmu o razaranju čiji su glavni akteri buldožeri, betonski objekti i jedan sivi, usamljeni cvijet. Ovakva metafora razaranja i rečenica u kojoj jasno otkriva da je bio zabrinut za budućnost kao da je naslutila rat zbog kojeg će njegov život otići u drugom pravcu. U nekim sjećanjima pripovjedač komunicira s čitaocem uvlačeći ga u priču molbama kao "molim vas još jednom pretpostavite ili molim vas onda zamislit" (str. 119.), te pitanjima poput "Kako neko postane izabran, kako neko može prepoznati da je drugačiji od bilo koga drugog?" (str. 137.) nakon kojeg se prisjeća određenog događaja koji ga je potaknuo na tu misao.

Na polju jezika i stila treba istaći da su rečenice kojima Hemon piše kratke i jednostavne, a posebno je zanimljivo sjećanje s početka u kojem nas pripovjedač vraća u prošlost govoreći da je zamišljanje kostura u djetinjstvu izjednačavao sa zamišljanjem golih tijela. "Majka bi me zatekla sklupčanog u ćošku i pitala šta radim. Postiđen bih je pogledao nemoćan da" (str. 14.) Autor nakon veznika da ne završava rečenicu, niti stavlja tri tačke, što bi možda bilo uobičajno, dajući čitaocu priliku da pretpostavi kraj, nego ga jednostavno ostavlja da visi u zraku nastavljajući s novim sjećanjem. S druge strane, naredno sjećanje ispripovijedano je tako da nema tačaka koje bi razdvajale posebne cjeline, nego je svaka misao jasno odvojena većom bjelinom nego što je to uobičajno kada ona dolazi nakon tačke. Ovo zanimljivo eksperimentiranje stilom ne pojavljuje se u ostalim dijelovima.

Nije ovo tvoje kroz niz kratkih uspomena govori o jednom djetinjstvu u jednom nepovratnom prošlom vremenu. Pomalo melanholična i u dijelovima nostalgična, njena filozofija lako je objašnjiva kroz jednu prostu rečenicu: "Da bi znao šta je dom, moraš ga napustiti; da bi ga volio, mora ti biti izvan dohvata." (str. 110.) Njome se Hemon s prostorne distance, iz Chicaga, prije svega obraća jednoj posebnoj generaciji, onoj koja je odrastala sedamdesetih i osamdesetih godina u zajedničkoj državi, baš kao i on, svjestan da će ona kod takvih čitalaca probuditi sjećanja na djetinjstvo, možda i suočavanje s prošlošću, te prihvatanje da niko nije vlasnik svoje prošlosti, jer, kako i sam naslov "upozorava" – Nije ovo tvoje.

Ena Hasečić

Tekst je nastao u sklopu 4. Bookstanove radionice posvećene književnoj kolumni i kritici.

Foto: Jože Gal, Dan mladosti v Mariboru 1961.