'Dvorišna vrata Zemlje': Iznova pronalaziti ljepotu

Dvorišna vrata Zemlje, treću zbirku pjesama prevoditelja i pjesnika Gorana Čolakhodžića objavio je relativno mlad nakladnik, beogradsko Raštan izdavaštvo, u Biblioteci Plamen rezerviranoj za priznata imena i "iščekivane naslove" pjesničke scene regije.

Anticipacija zbirke ne čudi s obzirom na status koji je autor izgradio prethodnim knjigama: prvom, Na kraju taj vrt (SKUD Ivan Goran Kovačić, 2015.), studijom krajolika pod kojim intimnije iskrsava lirski subjekt, i drugom, Pred gradom su kosci (Hrvatsko društvo pisaca, 2018.), čiji glas civilizaciju ovija tamnom slutnjom kraja.

Debitantsko ostvarenje autoru je priskrbilo prestižnog „Gorana za mlade pjesnike“ i makedonsku međunarodnu pjesničku nagradu „Mostovi Struge“, a i aktualna zbirka privukla je pažnju struke, ušavši u finale književnih nagrada „Biljana Jovanović“ i „Stjepan Gulin“. Uz poeziju, Čolakhodžić je nagrađen za prijevod opsežnog, veličanstvenog romana Solenoid (Fraktura, 2022.) rumunjskog autora Mircea Cărtărescua, i to najvažnijim domaćim književnoprevodilačkim priznanjem „Iso Velikanović“.

Kao i većinu Raštanovih izdanja, Dvorišna vrata Zemlje odlikuje zanimljiv, zagonetan dizajn naslovnice koji potpisuje Neven Lipovac. Korjenito, masivno deblo usječenih godova i osvijetljenih prozora može se označiti kao Zemlja iz naslova, čiji su simboličan ulaz zelena "dvorišna vrata". Pritom, Zemlja postaje zemlja, i obrnuto; na naslovnici, kao i u pejzažu zbirke, između dvaju homonima skoro da se uspostavlja apsolutni znak jednakosti. Na tragu svojih prethodnih naslova, autor prirodu postavlja kao svojevrsni koordinatni sustav u kojemu i kojim određuje pjesnička rješenja.

Sa zatvaranjem knjige ostaje dojam da tekst održava "obećanje" iz naslova. Iskustva (povijesti) prirode i svijeta oblikuju se u čvrsto tlo, koherentnu pjesničku cjelinu, a posreduju "dvorišnim vratima" – lucidnim pjesničkim glasom. U širem kontekstu, poezije kao razotkrivanja, naslov otvara pogled na Zemlju koja je dom čovjeka u punom smislu – izvor života, igralište i grob.

Dvorišna vrata Zemlje podijeljena su u tri veća dijela: Prve i posljednje sobe, Zeleni kadar i Naša dvorišta, organizirana u skladne, iako nejednake, tematsko-motivski određene cikluse. Kao uvod u te teme/motive lijepo mogu poslužiti upravo naslovi. Prvi, koji simbolikom soba upućuje na smrt ispruženu obiteljskom kućom / obiteljskim stablom. Drugi, čiji "zeleni kadar" otvara scene ratnih poprišta. I treći, čija su "dvorišta" sjenoviti prostor romantične ljubavi.

Iako zbirku čine 43 pjesme, treba napomenuti kako je njih 8, u nešto drukčijem obliku, objavljeno u dvjema ranijim knjigama, što objašnjava bilješka na kraju. Ovakvo kolažiranje pjesničkog materijala zanimljivo je jer podsjeća na stare hitove – poput pjesama "Zadnja košnja" ili "Ugar", ali i zato jer uspostavlja liniju autorovog stila kroz vrijeme.

"Ljuska", jedna od toplijih pjesama zbirke, predočava tematsko-motivske sklopove naznačene u pretprethodnom pasusu:

"Dok su bjesnjeli ratovi, / pod zemljom je bilo gušterovih jaja. / Obično u toploj, kestenjastoj zemlji (...) // Dok su klali, dok smo rasli, / kad smo se sreli i dok smo / grijali jedno drugo i disali jednom drugom u usta, / (…) Dok su se teleskopi okretali / zajedno s nama oko Sunca / i dok smo spavali, a rakete polijetale / brišući zemlju vatrom i vodikom, / bilo ih je // pod kruškom, u krumpiru, mekanih / opni, bez ljuske, krvavih tamo / gdje pulsira sredina. Tuku, tuku / dok ih držim u dlanovima, u malo zemlje kao vode / koja curi, pa ih nježno vraćam // u duplju, pod travu. Kao da sam ruku / gurnuo u brzu vododerinu vremena, / napipao ljeto, pa ga vratio na mjesto. // Da bude još Zemlje, Sunce, rata, / nečijeg daha i gušterovih jaja / u pepelu sprženog tla." (str. 48.)

Prizor "pjesnika" koji pronalazi gušterova jaja – u zemlji na kojoj (se) živi, voli i umire, pod nebom kojim čovjek bezuspješno kruži – povlači finu liniju između života i smrti, te podvlači kategorije prostora i vremena. Kratkim presjekom povijesti (ratovi, svemirske misije), u koji ugrađuje povijest ljubavne veze, pjesnički glas osvještava prolaznost, ali je uto, na tren, zaustavlja dodirom gušterovih jaja.

Isti princip primjenjuje se u ostatku zbirke, s naglaskom na glavnim temama ciklusā: smrti, rata i ljubavi, postavljenima u mrežu prirode.

Iako dominira svijest o ništavnosti, banalnoj cikličnosti života, u njoj se uvijek iznova pronalazi ljepota; neočekivani, ali gusti bljesci svakodnevice. U pjesmi "Bunar" (I. ciklus), to su mirisna sjećanja na jutra sa, zaključujemo, bakom i djedom; u pjesmi "Tamo se ulijeva ovaj vojnik" (II. ciklus) vizija lipnja koji se ispriječi vojnicima, zaustavlja užase rata; u pjesmi "Zoološki vrt" (III. ciklus) mali rituali ljubavi, drijemež s ljubavnikom. Upravo ovakvim momentima formira se spomenuti, lucidan glas: opremljen jasnim uvidom u dimenzije stvari i odnosa, ali ne i osjetno sentimentalan.

Dvorišna vrata Zemlje odškrinuta su u svijet, pa se – uz neimenovane seoske i gradske pejzaže, Slavoniju, Alpe i Frušku goru – reflektira suvremena Europa. Berlin u trenutku jačanja desnice. Engleska podijeljena Brexitom, čije se vizure, povijest i kultura usvajaju i majstorski jezično rekonstruiraju:

"Bio sam u srcu Engleske / sanjao njezine snove / o iza brijega i negdje daleko / a tu / vrebao oči očinskih Sikha / sjedeći iza nježnih vozača / tražio tinjanje mirisnih peći / odakle teče tandoori / (…) biciklom sam sišao / Engleskoj u burag / (…) naša surovo / uspravne znakove / VOTE LEAVE, VOTE LEAVE / crvene ko makove" (str. 31. i 33.)

U izloženoj pjesmi najviše, ali i kroz ostatak zbirke, razastire se mreža toponima, referenci iz pop-kulture, književnog i glazbenog kanona, te gastronomije. Prizivanje vrtova na rijeci Severn, i Hogwartsa iz serijala o Harryju Potteru; posuđivanje stiha Anke Žagar i glazbe Geralda Finzija, te prisjećanje na Cornish pasty – da navedemo samo neke – knjigu čine bogatim leksikonom čije "natuknice" ne opterećuju, nego oplemenjuju i razigravaju stih.

Pjesnik i književni kritičar Marko Pogačar precizno određuje izraz zbirke: kao "visokomodernistički" i "rafiniran", "mirnih redaka", što bi se moglo i proširiti. Autor Dvorišnih vrata usvaja linearan stih koji se od početka do kraja pjesme može čitati kao proza, rečenica razlomljena interpunkcijom i opkoračenjem "Sinoć opet / sanjam grožđe. To je / zaokružen san"; str. 61. Pjesme skoro beziznimno počinju velikim slovom i završavaju točkom, a ritam, uz spomenuto opkoračenje, uspostavljaju stilske figure asonance i aliteracije "Ostavljen sam sa simbolom / koji mi se godinama vraća" str. 61. Spomenute "mirne retke", uz navedene odlike teksta, ostvaruje čvrsta linija pjesme, pjesnički glas koji od prvog do posljednjeg stiha sigurno vodi čitatelja; bez povišenog tona, stvari zamjećuje u njihovoj pojavnosti i razotkriva u njihovoj biti.

Dvorišna vrata Zemlje, kao još neke nove, visokokvalitetne zbirke pjesama (primjerice, sjajan Grad: konstrukcija Martine Vidaić) zasad, čini mi se, izmiče oku književne kritike. Ovu činjenicu, na drugom planu, nadomješta vidljivost među novom, širom publikom regije, koju omogućuje Raštanovo izdanje.

Imajući to na umu, aktualni naslov Gorana Čolakhodžića treba preporučiti kao jedan od najuspjelijih regionalnih pjesničkih naslova 2022./'23.; ono što bismo, na nekoj Zlatnoj ploči, s dvorišnih vrata Zemlje mogli lansirati ravno u svemir.