Drevni moderni Island

Ja jednostavno ne znam tko sam. Ne znam zbog čega postojim. I uopće nisam siguran da mi je dano vrijeme da to ustanovim.

Rijetko se dogodi da neki književni biser s dalekog Islanda zaluta u naše izdavačke kuće, te još pored toga, bude objavljen uz potporu Islandskog književnog centra i Ministarstva kulture RH. Srećom, institucije su prepoznale islandsku knjižicu na koju je Fraktura bacila oko (jer tko zna koliko bismo još dugo čekali na prijevod Stefánssonovog djela), te je ove godine izašla knjiga Nebo i Pakao.

Ovaj roman je inače izdan (daleke) 2007. godine, kao prvi dio trilogije o islandskoj povijesti, životu i već pomalo prežvakanoj atmosferi Islanda kao mističnog toposa. Tom je trilogijom Jón Kalman Stefánsson, danas smatran jednim od najznačajnijih islandskih živućih književnika, započeo svoj put ka literarnoj slavi.

Knjiga je podijeljena na dva veća poglavlja: u prvom pratimo Barðura i njegovog prijatelja dječaka kako se pridružuju ribarskoj posadi pri isplovljavanju. Barður, čitajući Miltonov Izgubljeni raj i smeten ljepotom stihova, zaboravlja svoju opremu te u oluji umire od hladnoće. Tragedija je okidač za drugi dio romana, ispunjen egzistencijalnim pitanjima, dječakovom krivnjom i pokušajem iskupljenja te konačno, vječnim odnosom između čovjeka i prirode.

Mogli bismo reći da roman oskudijeva radnjom i okarakteriziranim likovima, no njegova prava ljepota leži u Stefánssonovoj naraciji, prozno-poetičnoj odi Islandu i njegovim stanovnicima. Likovi nisu klasični protagonisti, oni su samo motivi u priči o Islandu gdje obitavaju na rubu stapanja s visokostiliziranim opisima planina, mora, vjetra i zraka. 

Samim time, oni su lišeni dijaloga: tu ulogu preuzima pripovjedač čime se, zajedno s neodređenošću vremena, daje utisak da čitamo neki stari islandski mit u kojem dječak s knjigom u ruci i tugom u srcu personificira sam Island i sve njegove stanovnike, razapete između izolacije u divljoj prirodi i novog modernog svijeta koji dolazi sa dvadesetim stoljećem, što se u knjizi manifestira u osjećaju otuđenosti među likovima te egzistencijalističkom patosu koji je obgrlio ovaj roman. 

Važan je i u tragovima prisutan obris Miltonovog Izgubljenog raja, epa koji u ovom slučaju spaja priču 'izvana' (Island u tranziciji) i 'iznutra' (vječna meditacija o nebu i paklu koji nosimo u sebi).

No, trebamo imati na umu da je ova knjiga prvi dio trilogije. Iako je kao zasebno djelo zanimljiva samostojeća cjelina, potrebno je pročitati i druga dva nastavka (koja su objavljena na engleskom jeziku, no ne bih se bunio ni da se objavi hrvatski prijevod) kako bismo u potpunosti upili Stefánssonovu lucidnu i lirsku prozu, a i time i smjestili ovaj roman u određeni narativni koncept, pošto se može očekivati da poneki čitatelj neće biti oduševljen samom knjigom, i to ponajviše zbog onog što, po meni, čini ovu knjigu posebnom i privlačnom – specifičnosti naracije. 

Bilo da vas ona uvuče ili odbije od daljnjeg čitanja, ono se zasigurno isplati, pošto vas sam kraj neće ostaviti ravnodušnim, a jedanput kad napravite prve korake po islandskom ledu, ova lirska knjižica bit će dovoljna da vam rashladi jedno sparno ljetno popodne.