Glad za novim pogledom

Dok ti oči ne dogore, najnovija pjesnička zbirka pjesnika i prevoditelja Dinka Telećana, započinje paraboličnom pjesmom o graditelju violina Stradivariju, najavljujući motivsko i emotivno ishodište knjige. Vrlo suptilno, u prividnoj odsutnosti lirskoga glasa, pjeva se o Stradivariju koji se obraća svome nećaku dajući mu naputke za izradu instrumenta. Naime, stric iz Cremone poručuje svome nećaku da za izradu gudačkoga instrumenta ne odabere stablo javora koje je raslo u javorovoj šumi, nego da pronađe onaj javor koji se uspio održati u surovim, najtežim uvjetima. Takvo će drvo "nakon mnogo gluhoće / i mnogih odustajanja", zaključuje Telećanov Stradivari, znati zazvučati već u jednoj jedinoj pjesmi.

Javor, koji je ujedno i provodni motiv zbirke, pojavljuje se u Telećanovoj knjizi kao simbol nonkonformizma, ali i osamljeničkoga života, okrenutoga promatranju i stvaranju. Odajući vjeru u ustrajnost onih koji čvrsto nose svoju kičmu, simbolika će javora, pod čiju će krošnju ući i česti simboli ptica i očiju, stihovima ove knjige dati optimističan ton, unatoč negativnoj dijagnozi društva i njegova apsurdnoga djelovanja. Naime, Telećanov je odgovor na banalnosti i prigluposti našega Zeitgeista autentična egzistencija, koja se potražuje u povučenosti od okoline, a o kojoj se pjeva na rubu tihozbora. Takav poetičko-egzistencijalni uzus odgovara i samoj naslovnici knjige, koja je siva, suptilna i posve nenametljiva, što je u kontrastu s izrazito jakim naslovom knjige Dok ti oči ne dogore.

Može se reći da cijela knjiga nivelira između krajnje suptilnosti te suzdržanosti i lakoće neposrednosti. Prvi ciklus zbirke, koji nosi naslov spomenute prve pjesme, Javor za Stradivarija, čini se najviše šifriranim i najmanje sugestivnim od ukupno četiriju ciklusa u knjizi. Na prvi pogled Telećanov poetski svijet stoga može djelovati zatvoreno i suho, čemu doprinosi i pribjegavanje tradicionalnijim formama, hipotaksi i leksičkim arhaizmima. Također, referiranjem na prethodne pjesme unutar ciklusa i ponavljanjem motiva ostvaruje se dojam konceptualnosti, zbog čega početni dio knjige može podsjetiti na zbirku Tkiva (2016.) Marjana Čakarevića, koja na sličan način otpočinje pjesmama što sadržavaju poetiku i životnu filozofiju lirskoga subjekta. Naime, to su pjesme koje dolaze s ključem (Čakarević se na sličan način koristi lajtmotivima zelenoga, konja, vode i dr.), te traže promišljanje i dešifriranje da bi se razlistale sve nijanse lirskoga subjekta i njegova životnog nazora.

Unatoč dojmu suzdržanosti, najveća ljepota Telećanove zbirke leži upravo u tome životnom pogledu, koji čitatelj može postupno raščlanjivati i u kojemu može sudjelovati. Pogled nosi primat osjetilnoga iskustva lirskoga govornika, a predstavlja i najznačajniji spoznajni mehanizam, što lijepo dolazi do izražaja u impresijama s putovanja koje prevladavaju u drugome dijelu knjige. Tomu odgovara i već spomenuta česta upotreba simbola očiju, kojim će se poentirano i zaokružiti knjiga. Primjerice, pjesma Čekanje očiju završava stihovima: "na rubu tihozbora / dočekivati u sumrak / jedne sasvim nevjerojatne oči", gdje se daje naslutiti kako u nečujnu i strpljivu promatranju možemo očekivati jedno novo viđenje stvari, dok se u zadnjoj pjesmi prizivaju iskričave oči, posebno značajne lirskomu kazivaču: "kao neobjašnjivi kostur / pust sve dok se ne sjetim / jednog para iskričavih očiju / (neupitnih nepobitnih neprevedivih očiju) / koje moje su more / sol moje pustoši / kad se one sklope / i moja se knjiga sklapa."

Može se stoga zaključiti kako se u naslovu knjige Dok ti oči ne dogore lirski subjekt autoironično, ali i samilosno obraća samome sebi, vlastitoj neutaživoj gladi za promatranjem, putovanjem te istraživanjem. Čini se da kazivač jedino kroz nove poglede može doći do nevidljivih i neočekivanih preobražaja, kakav se događa, primjerice, u pjesmi Kanyakumari: "tako si me nježno zaskočila / da sam mislio da ostajem isti / a rukovala si maljem od lunarne alge (…) i onda si rekla: nema te / nema ničeg što mislio si da jesi." Naime, tom pjesmom o indijskome gradu započinje treći ciklus knjige, Množenje sunaca, najbolji i najemotivniji dio u knjizi. Mnoge su pjesme toga ciklusa popraćene konkretnim datumima i mjestima, i čini se da im upravo ta uglobljenost u stvarnost daje poetski zanos i energiju koja nedostaje u prvome dijelu knjige.

Telećanov subjekt putuje egzotičnim krajevima poput Indije i Šri Lanke, no knjiga sadrži i zapise o Pazinu ili slovenskim rezidencijama, gdje kazivač osjeća snažnu povezanost s drugim pjesnicima, primjerice, s Alešom Debeljakom i Danom Zajcom. Takvih referencija na druge umjetnike ne izostaje, a zanimljivo je i kako jednu od pjesama Telećan naslovljava s Talking Heads, imenom glazbene skupine čiji je frontmen David Byrne također entuzijastičan putnik, autor Biciklističkoga dnevnika (2010.) Naime, zbog bilježenja datuma i mjesta, i Telećanove pjesme nose dnevnički prizvuk, te je naglasak stavljen više na impresije i (auto)refleksiju negoli na prikaz određenoga mjesta. Posebno je to istaknuto u već spomenutoj pjesmi Kanyakumari, a može se to uočiti i u stihovima pjesme Treći dan (Anuradhapura, Šri Lanka, 3. veljače 2014.): "treći dan na novom mjestu – / kad znaš gdje riža nije prekuhana / gdje u sumrak valja smotati duhan / kamo vodi onaj puteljak uz jezero (...) – tada je pravi čas da nastaviš put / ako te nešto ondje nije bacilo u zanos / ili baš onda / ako jest."

Na ushićenju koje proizlazi iz novih mjesta, najava ljubavi i umjetničke solidarnosti, čitatelj će doskočiti zadnjim stranicama ove nevelike knjige, gdje je Telećan više sklon igri, (auto)ironiji i šaljivim dosjetkama. Ovdje valja istaknuti pjesme kao što su Tia, Što bih volio, Jedan povijesni sažetak, Bis ili Jebite se pjesnici, koje su naročito uspješne u ludističkoj maniri s neočekivanim obratima i humorističnome (samo)poništavanju. Tako se pred sam kraj zbirke pjesnički glas javlja u novoj zaigranosti, potvrđujući vedriji ton knjige, čak i kada pjeva o svijetu u kojem postoji hiljadu načina da se ne bude živ. U zajedništvu i ljubavi koju pak osjeća prema srodnim umjetnicima, osamljenicima i istraživačima novih obzora, Telećanov lirski subjekt prpošno poručuje: "jebite se pjesnici / na svim obalama / vi i vaša ponosna zastarjelost / i vaši oblaci i podzemlje (…) i jebi se ti koji pišeš ovo / taštinu trijebiš taštinom / dopuštaš da te još pjesnikom zovu / jebite se pjesnici / volim vas."

Naposljetku, može se zaključiti da je Dok ti oči ne dogore sasvim solidna i zaokružena knjiga, koja spaja promišljeniju, konceptualnu poeziju sa sugestivnijim, življim pjesmama, sve većeg zanosa i neposrednosti kako se približavamo samome kraju. Rekla bih da je taj spoj sadržan u onome što Delimir Rešicki, urednik knjige, na poleđini naziva "srazom onoga 'nad' i onoga 'realnoga'", a to je ujedno i razlika između dubljega, objektivnijega pogleda i onoga neposrednijega i subjektivnijega.

Zbog toga Telećanova knjiga možda neće probuditi ljubav na prvo čitanje, budući da joj ponegdje nedostaje uzbudljivosti uranjanja u poetski svijet, no ono što je opravdava jest mudrost govora na rubu tišine, kao i potraga za istinski proživljenim iskustvom. Ne onim površnim i imitiranim, već onim koji čini najposebnija, najautentičnija i najtrajnija materija.