Jean Mattern:
O medu i mlijeku (Fraktura, Zagreb, 2013: S francuskog prevela
Vlatka Tor)
Ponekad zaista nije važno što se točno dogodilo. Čak nije važan niti način, mjesto, kronološki trenutak ili meteorološko vrijeme. Ponekad je moguće pročitati zastrašujuću količinu podataka u minimalnoj količini teksta. Upravo se to događa u ovom romanu.
Radi se o kratkom tekstu prošaranom prazninama, vlažnom snu umornog i zasićenog čitatelja koji će u tih kondenziranih 130 stranica pronaći suptilnu priču koja dodiruje mnoge velike teme, češe se o njih nježno i nehajno, usput ne objašnjavajući u čemu je zapravo stvar.
Oslanja se na ono neizgovoreno kao na aksiome, a kada ukazuje u određenom smjeru, pretpostavlja kako čitatelj mora znati na što se misli. Možda i suprotno od očekivanog, u tom modusu operandi nema pretencioznosti jer se radi o konceptima koji su zaista univerzalni i duboko ljudski, povijesno provjereni i životno testirani. Bez prevelikog tumačenja o čemu se govori, to na što se aludira na kraju je dakle - sasvim jasno.
Dvojica prijatelja rastat će se u smiraj zadnjeg svjetskog rata, jedan će odabrati stranu, a drugi će ga napustiti. Oni su mladići i nikada nisu sudjelovali u ratu, samo je njihov naprasni rastanak ostao zjapiti nerazjašnjen sve do same smrti jednog od njih, rastanak koji je pratio njihov bijeg iz okupirane Mađarske, gdje će se u Budimpešti nacisti sukobiti s Rusima, a ishod te bitke definitivno će odrediti sudbinu tadašnjeg njemačkog režima.
Otac će kao pripovjedač sve te događaje podijeliti iz samrtne postelje sa svojim odraslim sinom. Govorit će o Johnnyju Weissmülleru dok je još bio Peter János iz predgrađa Temišvara zvanog Szabadbal, koji je lagao kako je rođen u Americi kako bi mogao osvojiti sve te zlatne medalje u plivanju po kojima je postao poznat.
I očeva će se žena prekrstiti iz Zsuzsanne u Suzanne, odreći će se mađarskoga identiteta i naslijeđa u pokušaju zaborava, u pokušaju pronalaska zemlje meda i mlijeka. Čak će im uspjeti, sve do tragičnog obiteljskog događaja koji će u poslijeratnom razdoblju stršati bolno i nakaradno, toliko da će protagonistu biti žao što ga tada nikakav rat nije spasio od svakodnevice, toga groznog stroja koji drobi tugu.
Desetak godina bračne sreće možda je i dobar prosjek, no one su došle nakon kolektivnog egzodusa i rohade pripadnika svih narodnosti na području Europe u doba nakon i za vrijeme svjetskog rata.
Pripovjedač se ne srami izgovoriti koliko mu je, bez obzira na kolektivnu patnju i beznađe, zapravo bilo lijepo odrastati za vrijeme rata. Čak i kada se nađe u zatvoru kojim upravljaju nacisti jer je pokušao spriječiti da njegovoj baki ukradu posljednje limenke hrane, dječačko će doba nadvladati strah i odbiti prihvatiti ozbiljnost situacije.
I sâm kaže: Naše prekrasno ljeto je završilo, sovjetska armija nalazila se na nekoliko kilometara od grada. No jesen je bila tako blaga. Kao da prijetnja sukoba nije ni mogla biti dovoljno jaka da prekine idilu zanesenog odrastanja.
Privatno je sve sjelo na svoje mjesto tek kada se oženio i dobio djecu. Tek kada se skrasio sa suprugom postao je dovoljno prosječan i sebi i drugima. On je privređivao, ona je bila kućanica, i bili su zahvalni na napokon dosegnutoj prosječnosti. Traumatična prošlost i želja za normalnim životom omogućavali su im sreću bolje nego drugima. Priželjkivali su minimum iznenađenja i neočekivanih obrata, jer im je toga bilo sasvim dovoljno, pogotovo za vrijeme rata.
Ali protagonist se nikada neće moći potpuno poistovjetiti s novom zajednicom u koju je dijelom asimiliran. Dok su njemu sjećanje rata i podjele unutar Mađarske žive i bolne činjenice, u Francuskoj, njegovoj novoj domovini, sve su oči uprte u Alžir, u koloniju s kojom se osjećaju neraskidivo povezani. Njemu ona ne predstavlja ništa i o tome nema što reći, više brine o raspadu istočnijih država Europe.
No ipak, pred kraj života bit će neobjašnjivo obuzet sjećanjima na prijatelja koji je očekivao kako će nacisti prevladati i ogrnut jaknom jednog SS-ovca nestao skupa s vlakom. Osuđen na potencijal onoga što je moglo biti proustovski će ruminirati:
Zaborav nas cijeloga života prati na čudan način. Vrijeme nam ga ponekad ne donosi, ne daje počinka našem sjećanju. Opterećeni svojom patnjom, krećemo se prema naprijed kao zaustavljeni u vremenu. A ponekad, opet, kada bismo toliko htjeli sačuvati prizor, miris, riječ – zaborav nam ih neprimjetno oduzima.
Neven Vulić
