Dijalektika mlohavih Batina

Malo koji književni tekst uvlači u svoj svijet i nagoni na stalna vraćanja kao što to radi roman prvijenac Vedrana Kukavice, Ja nisam Švabo. 

Već su i korice zabavne i neobične: pozadina je crvena, a žuto-narančasti naslov otisnut je fontom uobičajenijim za strip, nego za fenomen težak i krajnje ozbiljan poput književnosti. Ispod naslova, u polomljenoj ljusci jajeta obris je hrvatskog teritorija sa preštambiljanim njemačkim grbom. Pametnom dosta. 

Jednako je tako iščašen i sam naslov, u kojem nešto ili netko nema nekakvu kvalitetu (u ovom slučaju, biti Švabo) ili nije metaforički surogat za nešto drugo. Poduži mi je pak podnaslov, 'Roman o identitetu, Dalmaciji koja ne vidi more, utvrđivanju očinstva i juhi od tikve', momentalno digao živac: kombinacija ozbiljnog i neozbiljnog čini mi se kao nesretno rješenje, isforsirano i napadno, ali to je manje-više i najveća zamjerka koju tekstu mogu uputiti. 

Krenimo od početka podnaslova, od potrage za identitetom. U prvom poglavlju, nakon kamijevske uvodne scene, mladi Udo saznaje da mu otac-Nijemac, s kojim je živio ciglih 25 godina, nije biološki otac, nego je to stanoviti Tvrtko Batina iz Hrvatske. Pokojna mu je majka ostavila pismo u kojem mu saopćava gore spomenuto, nakon čega naš junak napušta svoj germanski dom (Trudinger, Njemačka) i odlazi u novu sredinu (Batina, Dalmacija, Republika Hrvatska). Cilj mu je, dakako, pronaći oca, ali čim naš Udo kroči prvim krokom na sveto hrvatsko tle, čitatelju postaje jasno da stvari u Batini ne teku baš glatko i logično te da je očinstvo čvor savladiv jedino mačem koji naš Aleksandar, ispostavit će se, ipak ne nosi u koricama. 

Batina je, kako bi rekao naš narod, vukojebina kojoj su svi bogovi od kralja Aleksandra do demokratski izabranih vlasti rekli laku noć. Stvorivši izolirani svijet malenog sela u Dalmatinskoj zagori, Kukavica je roman posložio oko batinskog kronotopa čija su pravila na prvi pogled uobičajena za ruralnu sredinu s kamena. Tako ima, primjerice, mnogo tipskih likova (seoskih funkcija), kao što su stamena šefica birtije i pansiona Ozrenka, pa zatim Iketa Sailor, umirovljeni mornar i vlasnik nepisane koncesije na sav promet preko rijeke Ričine, ili pak Klokan, rogoborni povratnik iz Australije s obaveznim duhanom u ustima. 

Svi su oni povezani kompleksnim prijateljskim i rodbinskim, a shodno tome i rodno-spolno-seksualnim svezama, tako da se uglavnom ne zna tko je tu koga, kako i gdje, baš kao što ni junak priče nikad ne sazna odgovor na pitanje koje ga je lansiralo u Zagoru i kojim je roman započeo. U toj je nemogućnosti pronalaska odgovora sadržan osnovni batinski credo, takozvani obrnuto kognitivni mentalitet ("Oni više vole mislit da znaju nego znat'!") posredovan živim jezikom koji je, kako u pogovoru primjećuje Ratko Cvetnić, "nastajao u uvjetima u kojima je ono što bi se shvatilo češće trebalo sakriti nego pokazati."

Ono što bi se trebalo sakriti obično je nešto duboko, sramotno i prljavo, nešto što se artikulira posebnim pravilima i zahvatima. Ilustracije radi, promotrimo sljedeću konstataciju: junak imena Udo traži oca imena Tvrtko u selu koje se zove Batina. Tri falusna motiva u samo jednom iskazu, rečenici koja sumira niski start fabule romana: Udo je ud, Tvrtko je tvrd, a Batina više no samoobjašnjiva. Napomenimo i to da je alibi junakova dolaska poslovne prirode: on, naime, dolazi postaviti svoju vjetrenjaču (penis) na seoski brijeg (Venerin). Ne treba biti Freud da bi se zaključilo kako je pripovjedna potka 'potrage za identitetom' (tj. ocem) samo paravan da bi se tekst postavio na os rod-jezik. 

Kukavica konstantno i na razne načine potencira seksualnost Batine: govorom likova i pripovjedača, opisima seksualnih odnosa, erotiziranim opisima prirode i sveopćom karnalizacijom teksta. Čitatelj u početku tako stječe dojam da su sve seksualne konvencije naših junaka regularne i patrijarhalne, ali definitivno prenaglašene i postavljene u prvi plan. Tako se Udi udvara zrela Ozrenka, pa mu se umiljava mila Milena, sumještani ga pozdravljaju sa 'prčiš li išta' te ga pozivaju da pronađe svoj 'miris Drugog' u etno-manifestaciji prilikom koje selo čitav jedan dan živi bez osnovne komunalne infrastrukture, a navečer peče ulovljene puhove i njuška se uz krijes i ples. 

No, ako je tome zaista tako, ako je batinski seksualni horizont normalnih okvira, bez devijacija i queera, Udo bi bez problema trebao naći svog oca, izgrliti ga i izljubiti pa se mirne duše vratiti u svoj uhodani njemački život. Dakle, s jedne strane imamo hiperseksualnost, a s druge problem (potraga za ocem) koji se može razriješiti jedino zadiranjem pod površinu vrišteće seksualnosti i kopanjem po prošlim seksualnim iskustvima. Takvo Udino njuškanje Batinama ne odgovara jer dovodi u pitanje suštinu njihovog identiteta, slike o sebi u čijem je središtu jezičavi hetero falus. A budući da stvari nisu kakvima se čine, živim je govorom potrebno dočarati da se čini kao da jesu i odagnati svaku sumnju. 

Osim pregršt erotskih aluzija, što eksplicitnih, što podvaljenih suptilno, čitatelj će primijetiti da način govora likova uglavnom u stvarnosti ne bi odgovarao njihovom socioekonomskom statusu, kulturnom kapitalu i obrazovanju. Kukavica je od svojih seljana načinio blagoglagoljive prvake retorike zavidnih jezičnih kompetencija, koji sami smišljaju svoje hapakse i kalambure i dovitljivim konstrukcijama opisuju svijet oko sebe. 

Udo će rano saznati da je govor glavna karakteristika Batine te da je seoski prvak verbalnog općenja Načelnik: "...ričmen, jak na ričiman, more obrlatit čovika učas! Zblesira te k'o ništa, kad ti pusti milozvučne bujice riči da ti u ludin kombinacijan žubore oko ušiju, samo staneš k'o mladunče foke i bleneš... More o'tebe radit šta oće! Sjebe te učas..." Velika je jezična vještina potrebna da bi se što precizno artikuliralo, a još je veći skill govoriti, a prešućivati. Opet ćemo uteći Cvetnićevoj opservaciji: "... i nakon svakog objašnjenja slika se sve više zamućuje jer je osnovna ideja te retorike zavarati nesreću, odmaknuti je od sebe..." 

Ta je nesreća velik kompleks male sredine koja nikako nije spremna na promjenu vlastite slike o sebi, a kamoli sturukturno preispitivanje svojih vrijednosti. Tako, primjerice, Milena, zagrebačka studentica i Udina ljubavnica, obznanjuje kako će se ipak vratiti u Batinu, prihvaćajući ognjištarsku doktrinu svog kraja. Istom se glavni lik romana vraća odakle je i došao, s novim spoznajama o svom podrijetlu, ali ipak neobavljena posla. 

Kroz potragu za biološkim ocem Udo saznaje da se skoro svaki stanovnik Batine zove Tvrtko (ipak je utemeljitelj Batine slavni junak Tvrtko praBatina), čime točan odgovor postaje nemoguć, a pitanje se pretvara u lažnu dvojbu, tim više što su konkurenti za potencijalne očeve ili neplodni ili homoseksualci. Vrhunac potrage pronalazimo u bliskom susretu Ude i ponajboljeg kandidata, samog Načelnika, vrhovne glave Batine. U intimnoj se homoerotičnoj sceni Udo, sav natopljen i mokar od kiše, pred Načelnikom u njegovoj kući presvlači u suhu odjeću koja mu, vidi vraga, pristaje baš savršeno. Načelnik je ovom prigodom dočaran drugačijim od svih Batina: on je moderan, senzibilan, pije viski i sluša Ellu Fitzgerald, pazi na izgled i ne vodi se niskim strastima. Patrijarhalni ga sustav stavlja na tron kao poželjnog neženju ("Nit se ženio nit ga škola satrala!"), zrelog muškarac koji je bez partnerice spletom okolnosti, odbijajući u svom kompleksu prihvatiti i glasno izreći da je on naprosto peder. 

Cijelim tekstom pripovjedač ironizira batinska mainstream i mačistička načela, ruga se Batini koji je snažan kad je u skupini (kako bi rekla Dubravka Ugrešić, "jugomuškarac se rađa u kolektivu"), a manji od makova zrna kad dođe kući. Kulminacija parodije patrijarhata iskače negdje na sredini romana, u sceni gdje pri velikom zajedničkom sveseoskom objedu Udo, obraćajući se Mileni, izgovara sljedeću rečenicu: "Milena, da ti nešto pomognem?!" Nastaje tajac i opća nelagoda iz koje se Udo naposljetku izvlači šovinističkom doskočicom ("Milena, slađi je otrov iz tvoje ruke, nego kava koju bi ja posluživao!"), a pripovjedač naposljetku komentira: "Kakvo olakšanje! Kakav trijumf prirodnog poretka, batinačkog superiornog načina života koji je, evo i od uvaženog njemačkog investitora, globaliziranog Europejca načinio pravu seljačinu u nepunih 48 sati!"

Bilo kako bilo, Kukavica je jako talentiran, a jezik kojim piše poznaje do u dlaku. Njegov je izričaj opipljiv, živ i vibrantan (autor je inače diplomirani lingvist), a dijalozi i pripovjedačeve opaske nasmijavat će čitatelja od početka pa do kraja romana. Ja nisam Švabo je sjajan, duhovit, slojevit i izrazom užasno poticajan tekst. Greza sredina kojom se bavi pripovjedaču je bliska i pristupa joj toplo, no to ga ne sprječava da njena pravila i običaje bocka, prevrće i parodijski dekonstruira. Imamo svako pravo nadati se da je hrvatska književna scena dobila još jedno ime s kojim se u budućnosti mora računati.