Dijagnoze suvremenog društva

U banjalučkoj izdavačkoj kući Imprimatur, prošle je godine objavljena zbirka priča Dijagnoza, ujedno i prva objavljena knjiga Nade Kaurin Knežević (1986). Autorica je predavačica na visokom učilištu Algebra, a prije objavljivanja zbirke je dobila prvu nagradu za kratku priču (Priče iz komšiluka), ušla je i u širi izbor nagrade Prozak te je završila CeKaPeovu radionicu pisanja proze kod pisca Zorana Ferića.

Kao što i sam naslov kaže, priče u ovoj zbirci, doduše metaforički, tematiziraju dijagnoze suvremenog društva. Zbirka je strukturirana tako što su priče nazvane po šiframa mentalnih bolesti i poremećaja prema DSM–5, odnosno Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje Američke Psihijatrijske Udruge. Isto tako, sve priče su podijeljene na 9 cjelina (ili poglavlja) koje također, uz "obične" naslove nose nazive prema šiframa dijagnoza (npr. F00 Majstor: "F01 Spavaća soba", "F02 Kuhinja" itd.). Pripovjedni univerzum ovih priča utemeljen je na svakodnevnom životu u Hrvatskoj. Naglasak je na ljudskim odnosima, pogotovo onim intimnim između supružnika, ljubavnika, roditelja i djece. S obzirom na to da su priče smještene u suvremeni kontekst, autorica se hvata u koštac s univerzalnim, ali ujedno za ovo doba karakterističnim temama (društvene mreže, majčinstvo, homoseksualnost, nasilje među djecom, nemogućnost istinskog povezivanja, incest).

Neke od specifičnosti autorskog pisma su upotrebljavanje različitih perspektiva – od prvog lica jednine do prvog lica množine, a česte su priče u kojima se suprotstavlja više perspektiva (npr. F60 U tramvaju koja tematizira reakcije različitih ljudi na onesvješćivanje mladića u tramvaju ), te česte uporabe dijaloga. Stil baštini od anglo-američke kratkopričaške tradicije – opisi su hemingvejski svedeni na minimum, tek toliko da skiciraju prostorne i vremenske koordinate. Sukladno tome, stil pisanja je obilježen razgovornim jezikom, odnosno lokalnim govorima (zagrebački) i dijalektom (dalmatinski).

Većina ovih karakteristika se može naći u priči F01 Majstor koja otvara zbirku. Priču iz prvog lica jednine pripovijeda žena, naoko u idiličnom braku s čovjekom opsjednutim popravljanjem stvari, što je svojevrstan lajtmotiv kroz tekst. Međutim, iako prva scena nalikuje scenama buđenja kao iz reklama, čitatelj brzo shvaća da nešto nije u redu ovom izjavom pripovjedačice: "Valjda nam je sve bolje kad si složimo privid da je moglo gore", koja se na pojavnoj razini odnosi na luster kupljen na rasprodaji prije petnaest godina. Kroz razgovor dvoje supružnika saznajemo da im na ručak dolazi kćer Monika, studentica koja ima problema s prehranom. Međutim, naglasak nije na Moniki već na sukobu supružnika: žena želi promjene, dinamiku, dok se muž drži starih stvari – ako se nešto može popraviti, to ne treba bacati. Ovaj izraz prelazi i na metaforičku razinu kad na kraju čitatelji saznaju da pripovjedačica uopće ne voli svog muža, da ga je jednom prevarila, ali da mu se vratila: "Dopustila sam svom mužu da me popravi." Iako ovaj rasplet potvrđuje sumnju koja se polako gradila kroz tekst, ipak djeluje pomalo nasilu umetnut samo da zaokruži priču.

Motiv ostanka u nefunkcionalnim odnosima jer su to jedina mjesta gdje se osoba osjeća sigurno, u zoni komfora, ponavlja se i u drugim pričama koje tematiziraju partnerske veze. Primjerice, u priči F10 Što ćemo reći sukob se temelji na činjenici da je lik Marko, koji je u braku sa Sandrom, gej. Naravno, Sandra to ne zna, ali je itekako svjesna da njihov brak nije toliko dobar koliko ga žele prikazati svojim prijateljima. U jednom trenutku Sandra ostavlja svog supruga, što njemu otvara prostor za njegovanje odnosa sa svojim ljubavnikom. Međutim, s obzirom na to da Marko ne prihvaća svoj seksualni identitet niti ga želi obznaniti drugima, ni veza s ljubavnikom ne uspijeva. Dvanaest godina kasnije, Sandra i Marko se opet zbližavaju nakon sprovoda njegove majke i priča završava njihovim ponovnim zajedničkim životom, doduše kao prijatelji koji dijele svakodnevne obveze.

Iako je autorica izabrala zanimljivu, ali rijetko obrađivanu temu u našoj književnosti, njena je izvedba ipak donekle manjkava, ponajprije zbog karakterizacije likova. Naime, likovi su sasvim određeni svojom situacijom (Marko kao pasivno-agresivni, potisnuti gej, Sandra kao nezadovoljna, isfrustrirana supruga), dok su dijalozi svedeni ili na svađe (vječno međusobno optuživanje) ili rutinsko izmjenjivanje pitanja i odgovora o svakodnevnim temama. Slično su karakterizirani likovi i u drugim pričama (npr. F20 Čekaonica, F90 Godina – priče o neuspjelim partnerskim odnosima). Svakako, jasna je autorska intencija iza ovoga. Sam naslov upućuje da se ovim pričama želi dijagnosticirati neuralgične točke suvremenih ljudskih odnosa. Autorica u tome uspijeva, ali ne ide dalje od dijagnoze, što ostavlja dojam da još nešto nedostaje.

Međutim, u pričama kao što su F40 Bez tragova nasilja ili F50 Ubiti Bosnu autorica pokazuje da može napraviti i korak dalje. Priča F40 Bez tragova nasilja tematizira nasilje u obitelji, kao i vršnjačko nasilje. Utemeljena na kratkom članku iz crne kronike, kojim i započinje, priča prati siromašnu djevojčicu Ninu, izbjeglicu iz Bosne (radnja se, prema članku, događa 1997.). Ninu kod kuće zlostavlja majka i (povremeno) otac, dok u školi trpi zlostavljanje djece iz razreda, što daje ironični prizvuk naslovu, tipičnoj frazi crnokronikaške terminologije. Učitelj na to mlako ili uopće ne reagira, što možemo reći simbolizira ravnodušnost cjelokupnog društva na nasilje. Jedan od najboljih dijelova priče je razgovor učitelja i Ninine majke. Kad mu se Ninina majka požali na zlostavljanje (iako ni sama ne vjeruje da se djeca Nini rugaju), on u jednom trenutku relativizira nasilje: "To su muški, tko zna, možda im se sviđa", te brani djecu implicirajući da su dobra jer "ovdje živimo u miru", za razliku od Bosne u kojoj vlada "divljaštvo". U svega nekoliko redaka se efektno uvodi više tema i pokazuje koliko su međusobno uvjetovane. Uopće, ova priča uspijeva jer bez imalo sentimentalnosti i patetike, fotografski precizno pokazuje kako nasilje funkcionira. Još jedan razlikovni element u odnosu na druge priče jest u tome što likovi povremenu iskaču iz svojih uspostavljenih uloga: Nina može biti pokorna, ali se i pobuniti protiv roditelja, dok oni na momente unatoč svemu pokazuju nježnost i brigu.

Sukob između "nas i njih", tako tipičan za ove prostore, ujedno je i potka spomenute priče F50 Ubiti Bosnu. Priča je ispričana iz 1. lica množine, glasom dvoje supružnika (iako je očito da žena vodi riječ), o tome kako im je u obitelj udajom ušla Sanda, djevojka podrijetlom iz Bosne. Pripovijedajući, supružnici žele ostaviti dojam jednostavnih, skromnih ljudi spremnih dati sve za svog sina. Međutim, nesvjesno se stalno opovrgavaju. Primjerice, u jednoj rečenici odobravaju Sandu kao suprugu njihovog Mate: "I mi to prihvaćamo. (...) Koji roditelj ne prihvaća svoje dijete i njihove izbore", da bi već u idućoj rečenici to negirali: "Pitali smo Matu gdje je Ana. Gdje je Marina? Gdje je Sanja?" Ova upotreba ironije je zabavna i odlično razotkriva diskrepanciju između slike koju želimo predstaviti drugima i slike koja nas zapravo opisuje. Na vrijednosnoj razini, to je ujedno i sukob tradicionalnog i modernog mentaliteta. Za razliku od drugih priča, ovdje nema dijaloga, već se uglavnom koristi monolog. U rijetkim dijalozima prevladavaju pripovjedači, drugi (Sanda, Mate, njeni roditelji) daju generične odgovore, dakle pripovjedači uopće ne uzimaju u obzir što druga strana kaže, što također fino ocrtava njihov mentalitet. Priča završava rođenjem djeteta i zadovoljnim utvrđivanjem bake i djeda – da je mala ista Mate. Sande više nema u vidokrugu: "Žene znaju, ono malo, poludjeti u tom periodu", a sva je pozornost na djetetu i slabokrvnom Mati koji je "uspio izdržati" 9 sati Sandinog poroda.

U najnovijem intervjuu za njujorški The Paris Review, norveški pisac Karl Ove Knausgård je izjavio: "Art is about transgressing the expected, not confirming the world as we know it", što se može interpretirati kao argument protiv mimetičkog realizma. Istina, mnogo čitatelja se voli poistovjetiti s likovima, potvrditi nešto što o sebi znaju, ali nisu to mogli izraziti riječima (vezano uz to, većina recenzija ove knjige, upravo ovaj aspekt podcrtavaju kao njen najpozitivniji dio). No, koliko god književnost ponekad ima funkciju ogledala, ona može, s druge strane, biti iskorak u nepoznato i neočekivano, ujedno izražavajući istinu o nama i svijetu. Srećom, književnost sve trpi, a pogotovo kontradiktornosti – jedna priča može ujedno potvrđivati, odnosno dijagnosticirati stvarnost te je nadilaziti. Dijagnoza uspješno, iako ziheraški, uspijeva u prvom, u drugom ne u potpunosti – ali pokazuje potencijal za to.