Kako se prva večer Revije malih književnosti, koja se održava u Booksi od 21. do 23. listopada u večernjem terminu, primicala kraju, tako je maglovit pojam baltičke književnosti kakav prati čitatelja s ovih prostora počeo poprimati jasne konture. U razgovoru s piscima Paulsom Bankovskisom, Kārlisom Vērdiņšom i Urmasom Vadijem, slušajući ih kako čitaju svoje tekstove, mogli smo uočiti posvemašnju stilsku i žanrovsku raznolikost podastrtog nam tekstualnog materijala.
Osim poezije i proze susreli smo se i s čudnovatim oblicima kao što je pjesma u prozi koja sama sebe od milja zove bajkom (Bajka o filologinji Sintiji latvijskog pisca Vērdiņša), a zapravo s ovim tradicionalnim jednostavnim oblikom (Jolles) dijeli tek pokoju zajedničku crtu. Za početak, Vērdiņšov tekst je protkan ironijom – folklornoj bajci nepoznatom tvari, te zahtijeva od čitatelja mnogo veći stupanj suradnje i poznavanja književne teorije. Okosnicu radnje čini dolazak mlade i dobre djevojke pred vrata raja gdje Sveti Petar zahtijeva od nje da podmiri svoje 'akademske dugove' i zbog toga ju nemilice ispituje o diskursu, paradigmi i identitetu. Bez obzira na to što sirota djevojka ne zna odgovore na postavljena pitanja, shodno moralnim zakonima kakve poznaje i folklorna bajka, Sintija zbog svoje dobrote biva spašena i zasluženo dobiva vječni mir. Ovakav tip poigravanja književnim regulama obično nazivamo 'presvlačenjem žanra', a čini mi se da bi nekom sličnom sintagmom mogli opisati doživljaj baltičke književosti (kako je vide njeni vlastiti predstavnici).
Naime, Pauls Bankovskis, predstavnik latvijske književnosti, isticao je važnost inovacije u pisanju, govorio je o potrebi da se 'obične' riječi zaogrnu novim, modernim ruhom, upozoravao je na opasnost upadanja u zamku uhodanih načina pisanjā. Čak i da me neke pjesme u prozi nisu podsjetile na Rimbauda, koji je u velikoj mjeri potpomogao nastanak ovog žanra, teško bi bilo u Bankovskisovim riječima ne čuti odjek one čuvene rečenice: "Treba biti apsolutno moderan."
Bez obzira na spomenuto šarenilo žanrova, na upit moderatorice Miljenke Buljević o naravi književnosti kojima sami pripadaju svi su jednoglasno odgovarali da je poezija njihov modus operandi, tj. da je ona, a ne proza, imala presudnu ulogu u formiranju njihovog nacionalnog identiteta. Potonju je tvrdnju gorljivo branio spomenuti Vērdiņš, a sličnog je stava bio i Walt Whitman koji je tvrdio da piše "veliki psalam republike" i smatrao se pjesnikom Amerike, te je u svojim pjesmama bio sklon eksperimentu i estetičkom egalitarizmu (što su dvije postavke koje korespondiraju s poetičkim postavkama naših jučerašnjih gostiju).
Whitmanova opaska kako "za pjesnika nema velikih i malih tema" izvrsno se uklapa u stvaralaštvo Bankovskisa koji je napisao priču o "lijepoj i prelijepoj kokici Perlici" i njenoj djevojčici Libi. Čitava je priča Perlica viđena očima pernatog stvorenjca, zbog čega čitatelju nedostaju neke tipično 'ljudske' informacije. Mogli bismo reći da pripovijedanje 'iz drugog kuta', kojem se priklonio Bankovskis u ovoj priči, obrće klasičan odnos pripovjedača i čitatelja na glavu (neprestano smo upozoravani kako perad drukčije percipira svijet, što golica našu znatiželju i nameće pitanje što bi moglo biti izostavljeno).
Gosti Revije su se složili kako svi, nevezano uz kulturu kojoj pripadamo, pišemo o istim stvarima. Iako su teme dobro znane, u krajnjoj liniji i nije toliko važno o čemu se piše. Ono što karakterizira dobru književnost jest trud uložen u postavljanje scene na kojoj se neka priča odigrava. Likove također valja pomno oblikovati i pritom ne bježati od davanja glavne uloge "jednoj lijepoj i prelijepoj kokici" ukoliko smatramo da je njena pernata priča vrijedna pripovijedanja.
Očito je da poseban izazov svakom piscu predstavlja igra s tradicijom, svojevrstan književni dijalog s njegovim prethodnicima. I ove smo večeri ponovno ustvrdili kako nema ničeg lošeg u preuzimanju tuđih ideja (dozvolu za krađu smo ionako izvojevali od T. S. Eliota davnih dana). No, kao što smo čuli – stare ideje trebalo bi osvježiti novim tonovima, izmjestiti ih iz njihovog prvotnog okruženja.
Primjer literarne transpozicije koji smo imali prilike čuti jest Vērdiņšova pjesma u prozi u kojoj lirski subjekt piše pisma Solveigi (liku iz Ibsenove drame Peer Gynt), pritom se potpisujući inicijalima P. G. U svakom pismu on je moli da mu pošalje novac, a tu i tamo traži i nešto drugo, recimo svilene čarape i majčine sedefaste naušnice. Kako vrijeme odmiče jasno nam je da njihova ljubav neće podnijeti nedaće koje tjeraju junaka da vapi za svilenim čarapama, tj. ženom koja će ih odijevati. Slutnja se pokazuje točnom jer zadnje pismo Solveigi potpisuje stanovita Nora, koja ju moli da ostavi njenog muža na miru.
Kontekst iz kojih su ovi likovi proizašli dobro nam je poznat, no književna igrarija Vērdiņša otišla je u nekom sasvim novom pravcu – uvukla je autora Peer Gynta i Lutkine kuće u svjetove pripadajućih im likova i na taj način problematizirala odnos fikcije i zbilje.
S obzirom na ludički pristup književnom stvaralaštvu kakav njeguju naši gosti, sigurna sam da će im i dalje polaziti za rukom stvaranje novih i začudnih žanrova, čemu ćemo mi, nadam se, još koji put imati priliku svjedočiti.
***
Jelena Lukša
Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare.
Vadi, Vērdiņš, Bankovskis
