Velika priča, veliki roman

Domaći izdavači posljednjih godina široko su bacili svoje mreže po svijetu i ne možemo se potužiti – imali smo i imamo priliku čitati djela sa svih meridijana i paralela. Drevna narodna mudrost kaže: gdje je kuće, tu je i nevolje. A gdje je nevolje, pretpostavljamo, naći se već netko da je zabilježi. Pa ipak, knjige kubanskih autora prava su rijetkost u našim knjižarama i kada smo prije par tjedana dobili Čovjeka koji je volio pse Leonarda Padure, iskreno smo se obradovali. Iako je roman objavljen 2018. godine, za dobre stvari nikad nije kasno!

Leonardo Padura (1955) jedan je najpoznatijih i najpriznatijih kubanskih autora. Za svoja djela dobio je cijeli niz nagrada, a čitatelji ga najbolje znaju po seriji kriminalističkih romana o detektivu Mariju Condeu prevedenih na dvadesetak jezika. Čovjek koji je volio pse ne pripada ovom krimi-serijalu, a kritika ga ocjenjuje kao nešto najbolje što je ovaj autor do sada stvorio. Na hvalospjeve kritičara nadovezalo se čak pet uglednih nagrada (Francesco Gelmi di Caporiaco 2010., Prix Initiales, Roger Callois i Critic’s Prize 2011. i Critic’s Prize 2015.), te još dvije nagrade za cjelokupni opus - Cuban National Prize for Literature (2012.)  Princess of Asturius (2015.), jednu od najvažnijih nagrada u Španjolskoj.

Čovjek koji je volio pse, težak blizu 700 stranica, povijesni je roman koji je možda uistinu i napisan u razdoblju od tri godine (od proljeća 2006. do proljeća 2009. kako stoji na kraju knjige), ali prije same izvedbe autor je potrošio još godine i godine proučavajući građu, čitajući, razmišljajući i raspravljajući o detaljima iz života jednog od ideologa i vođa komunističkog pokreta i Oktobarske revolucije – Lava Trockog i španjolskog antifašista, gerilca i agenta NKVD-a Ramóna Mercadera. Njihove životne priče neraskidivo su se ispreplele što je, kao što znamo, 1940. rezultiralo jednim od najpoznatijih i najgrozomornijih političkih ubojstava 20. stoljeća. Autor, razumljivo, likvidaciju Trockog spominje odmah na početku romana, pa će i oni malobrojni među čitateljima koji možda nisu upućeni u cijelu priču odmah doznati kako ona završava. Kraj je zacrtan, ubojstvo je povijesna činjenica i Padura se cijelo vrijeme i drži povijesnih činjenica, ali kako se priča razvija i mi sve bolje upoznajemo žrtvu i njegovog ubojicu, više uopće i ne razmišljamo o krajnjem ishodu, a kada napokon osvane kobni dan, na trenutak se gotovo ponadamo da bi se, barem ovdje u romanu, sve moglo rasplesti drugačije.

Ovu kompleksnu priču koja se odvija u vremenima kada je cijeli svijet bio na samom rubu, na korak do sunovrata, prije svega odlikuje fanatizam ili fanatična upornost. Prvo, tu je fanatična upornost Lava Trockog koji ne odustaje od svojih principa ni kada su okolnosti takve da je teško i zamisliti nekoga drugog na njegovom mjestu, nekoga tko ne bi posrnuo u toj unaprijed izgubljenoj i neravnopravnoj borbi. Čovjek kojemu se Trocki suprotstavio nije bilo tko – to je jedan od najmoćnijih ljudi svog vremena. To je glavom i brkom – Staljin, paranoidni psihopat koji je u smrt otjerao više ljudi nego bilo tko u novijoj povijesti. Za Trockog je, međutim, Staljin namijenio drugačiju kaznu. Prognao ga je iz zemlje jer mu Trocki treba živ kako bi mogao nastaviti s masovnim čistkama optužujući svoje žrtve da u suradnji s njim, Trockim – neprijateljem broj jedan – žele zaustaviti proces započet Oktobarskom revolucijom. Kada mu više ne bude trebao, jednostavno će narediti da ga likvidiraju, ma gdje se ovaj u tom trenutku nalazio. Potucajući se uskim koridorom koji mu je ostavljen, preko Turske, Francuske, Norveške i Meksika, Trocki neumorno radi na raskrinkavanju nedodirljivog gruzijskog dželata želeći ga cijelom svijetu, a naročito komunistima, prikazati onakvim kakav on uistinu jest.

Drugo, tu je mladi španjolski antifašist Ramón Mercader kojega NKVD uz pomoć njegove majke vrbuje u svoje redove i odvodi u Moskvu. Ondje će proći elitnu obuku poslije koje će mu biti rečeno da je upravo njemu namijenjena čast da bude produžena Staljinova ruka pravde u slučaju Trocki. Ramón Mercader je trideset i četiri godine mlađi od Trockog, ali će s jednakom fanatičnom upornošću ustrajati na izvršenju svetog zadatka koji mu je povjeren. Prije toga morao je odbaciti sve što je bio ili mogao biti – NKVD ga je smrvio u prah i stvorio potpuno drugog čovjeka.

I na koncu, ne možemo ne spomenuti fanatičnu upornost samog autora. Da bi proniknuo u srž Lava Trockog i njegovog egzekutora, Leonardo Padura odradio je nevjerojatan posao – i to faktički od nule. Naime, kada se počeo zanimati za ovu priču, a bilo je to krajem osamdesetih – samo godinu-dvije prije raspada SSSR-a, pada Berlinskog zida i novog geopolitičkog miješanja karata – na Kubi se o Trockom, njegovom životu i smrti znalo vrlo malo. Postojala je samo službena, štura verzija koju nitko pametan nije dovodio u pitanje. O ključnim idejama jednog od vođa Oktobarske revolucije Padura, kao ni bilo koji drugi Kubanac iz njegove generacije, nije znao ništa. Tek kada je posjetio Meksiko i vidio kuću u kojoj se ubojstvo odigralo, počeo je raspetljavati pravu priču prolazeći korak po korak isti onaj put koji su prošli Trocki i Mercader. Ovaj potonji umro je u Havani 1978. i Padura u jednom trenutku kreira i treći sloj ove epske, povijesne drame – onaj o siromašnom kubanskom piscu koji jednog dana susreće čovjeka koji je volio pse. On će mu ispričati tu nevjerojatnu priču, pravu istinu, ne samo o Trockom, već i o čovjeku koji ga je ubio i onom što je bilo poslije. Mercader je bio prezren i zaboravljen, ali nije prestao postojati i kada ga upoznamo uviđamo koliko je i njegov život bio tragičan.

Čovjek koji je volio pse jedan je od najboljih povijesnih romana koji možete pronaći, u isto vrijeme to je i suludo napet politički triler, priča o mržnji, fanatizmu, strahu, lažima, o zločinu i svemu onom što se događa poslije. Latinoamerički autori rijetko kada iznevjere, a puno češće nadmaše i najviša očekivanja kao što je to i ovdje slučaj. Iskusni autor uhvatio se u koštac s velikom pričom, proveo jednu od najiscrpnijih istraga u novijoj povijesti književnosti i jednostavno – rasturio.

Bravo Padura! Booksina redakcija Začitavanja s poštovanjem skida šešir. Čovjeka koji je volio pse trebalo bi uvesti kao obavezno štivo na svakom ozbiljnijem studiju povijesti.

F.B., 23. listopada 2020., Zagreb