Banalno o zlu

Velika tema ne znači i veliku umjetnost. Odabir teme koja se u povijesti doživljava kao bitna, koja lomi vremensku liniju na prije i poslije nekog događaja ili koncepta, izbor, dakle, teme koja je na nekom kulturnom prostoru (ili čak i u cijelom svijetu) opterećena značenjima, kolektivnim tragedijama i kompleksima – ne jamči proizvodnju izvrsnog umjetničkog djela.

Književni je teren u tim slučajevima naročito sklizak jer upravo odabir takvih bremenitih semantičkih konstrukcija i motiva zahtijeva i veliku vještinu u načinu njihova prikazivanja. U suprotnom se tekstu prepušta da živi od velikih riječi i emocija kojom one djeluju na čitatelja, a na to tekst nikad ne bi trebao biti obavezan, čak ni kada je riječ o kojoj se radi 'holokaust'. 

Lani je NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine na srpskom jeziku odnio Filip David romanom Kuća sećanja i zaborava. Od pet glasova u žiriju, David je dobio njih četiri, uz obrazloženje da se radi o sugestivnoj studiji zla – zla u istoriji, zla u čoveku – koja sučeljava četiri životne priče Jevreja (...) Sećanje je predstavljeno i kao neizbežnost i kao misija, a jezik kao mogući način da se sačuvamo od zla: 'Trebalo bi izmisliti neki novi jezik, čist neokaljan, koji bi imao jasnoću, dubinu, snagu (...) Takav jezik, precizan i snažan, predstavljao bi najjaču odbranu od zla', kaže autor.

Nažalost, ovaj roman, koji je upravo dobio i nagradu Meša Selimović za najbolji regionalni roman, ne nudi ništa od tog novog jezika koji se u njemu zaziva.

Pripovijeda se o četiri stara prijatelja Židova koji se sami i skupa pokušavaju boriti protiv trauma koje je na njih ostavio holokaust, i to tragajući za odgovorima na dva velika pitanja: identiteta (općeljudskog i židovskog) i koncepta zla. Od njih je, kao lik i kao pripovjedač, najvažniji Albert Vajs. Njega i njegova mlađeg brata Elijaha roditelji su spasili od sigurne smrti u logoru tako što su ih kroz rupu u podu vagona izbacili iz jurećeg vlaka koji je vozio za Auschwitz. 

Albert ne uspijeva naći brata, zbog čega se cijeli život kaje, a spašava ga njemački par čiji sin odbija biti, ne pristajući tako na odricanje svog židovstva. Otac Solomona Levija je preživio jer mu je otac, kao čovjek poštovan u općini, surađivao s okupatorima. Mišu Volfa posvojili su obiteljski prijatelji, a Urijel Koen, inače sin silovane djevojčice, prvi je put svjetlo dana ugledao s tri godine, kada je majka konačno pobjegla od svog tlačitelja (koji ju je od nacista skrivao u podrumu).

Osim što ih vežu prijateljstvo i velike tragedije zajedničke geneze, veže ih i gotovo jednak pripovjedni glas. Čak i kad se radi o pripovjedaču u trećem licu (iako je većina romana ispričana u prvom), sve je uvijek gotovo identično, od tona i sintakse rečenice, preko metafora i dijaloških dijelova: sve je identično, kao da se radi o jednom liku, iako je očito (a i za samo pripovijedanje bitno) da se ne radi o jednom liku, nego o četvorici, koji su u nekakvom odnosu koji bi trebao imati neko značenje i koji bar u ideji generira nekakve spoznajne prevrate (kao što je pismo Solomona Albertu u kojem mu ovaj objašnjava da je njegov otac u Beogradu prokazivao Židove s falsificiranim dokumentima). 

Međutim, krajnji efekt izostaje zbog dvije glavne odlike Davidova pisma. Prva je patetika: skoro da i nema poglavlja pošteđenog sladunjavih slika tužnih staraca, tužne dječice ili ptičica koje im skakuću oko glava. Drugi je razlog što sve u tekstu, od priča, likova i diskursa, među sobom užasno liči. (Jergović je u pogovoru napisao da David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se čini da smo već čuli, i tu je sasvim u pravu: priču smo čuli bezbroj puta jer je ispričana prilično generično). 

Što se kompozicijskog vezanja različitih narativnih linija tiče, to je također izvedeno plošno i jednostavno, bez ikakve dublje razrade. Uzimajući u obzir da baratamo s četiri koliko-toliko povezane priče, dojma sam da se stvar mogla malo zakomplicirati i učiniti zanimljivom, proširiti na puno više od 140 stranica. Ovako je struktura pripovijedanja izvedena klasično. 

O Davidovu stilu ogledno svjedoči sljedeći odlomak: Jedno od mojih malobrojnih preostalih zadovoljstava jeste obilazak knjižara. I to ne velikih, već onih malih u kojima su izmešane stare i nove knjige. U takvoj knjižari, na samoj periferiji grada upoznao sam starog knjižara, antikvara, sa kojim sam provodio sate u razgovoru o knjigama. Prilikom jedne takve posete iz gomile knjiga naslaganih bez nekog reda na stolu knjižar izvadi jednu knjigu. Nadam se da je čitatelj shvatio da se radi o knjizi, jer je 'knjiga' u jednom odlomku spomenuta četiri puta, i riječi istog korijena još četiri puta.

Urednicima i ostalim recenzentima to očito nije smetalo, kao što im nije smetalo ni to što je dedin lik strog ali pravedan, što je Tora tekst koji je mnogo više od samog teksta, koji je život sam, egzistencija za sebe, organizam koji u sebi sadrži istovremeno i smisao svog postojanja, što je žena šumara folksdojčera iz provincijskog podunavskog gradića N. 1942. godine istrljala dječakovo tijelo domaćom (sic!) rakijom, što u podnaslovu šestog poglavlja stoji Sve je pod sumnjom, i život sam... Da citiram opservaciju Vladimira Arsenića iz kritike posljednje zbirke Tatjane Gromače, nije moglo tako da se piše na početku prošlog stoleća, a kamoli ovog. (Kurioziteta radi, njegovu kritiku Davidova teksta pročitajte u E-novinama.)

Što se kuće iz naslova romana tiče, na nju Albert nailazi u New Yorku, gdje mu se nudi mogućnost kompletnog zaborava svoje prošlosti, a posljedično i svih trauma koje ga do danas muče. On to, naravno, odbija, jer kakav bi to bio roman kad bi se glavni lik odrekao patnje na kojoj roman počiva (oh, što je čovjek bez sjećanja!). 

Ta je mogućnost brisanja privatne povijesti ponuđena pritiskom na gumb, nerealno i bez nekakvog posebnog objašnjenja, što je prosede koji David koristi mnogo puta, uglavnom pri objašnjavanju zla u čovjeku i svijetu. Tako će čitatelj imati prilike vidjeti novinske članke o čudovišnoj djeci i prilog o švedskom umjetniku koji je slikao pepelom logorskih žrtava, sve bez ikakve motivacije (osim te da sve navedeno ima veze sa zlom, pa tako i holokaustom). 

Ti postupci ne bi bili problematični da su rafinirano uklopljeni u tekst i kroz njega razrađeni: ovako se misticizam svodi na puko nabrajanje židovskih mistika i spominjanje Kabale. U kritičara su ti momenti povezivani uglavnom s Borgesovim utjecajem, mada je potrebno puno više od kvazidokumentarne vijesti o dječaku-đavlu iz Bogote da bi se nešto strpalo u ladicu borhesovštine.

Iz konteksutalnog kuta može se zaključiti da ovaj roman ne polaže nade u svoje vlastite kvalitete, nego u svoj potencijal kao društvene činjenice. Iz tog se razloga govori o etičnosti Davidova pisanja i o srpskom suočavanju s antisemitskom prošlošću. Zbog toga je, uostalom, vjerojatno i dobio spomenute nagrade – kao da je etičnost (ili pak ne-etičnost) imanentna osobina književnog teksta. Takvo je vrednovanje, bojim se, loše za književnost, a mnogo govori i o kulturnom establishmentu koji dodjeljuje nagrade neuvjerljivoj umjetnosti, pravdajući to kulturološkim i civilizacijskim skokom. 

Apropos etičnosti još jedna napomena, vezana uz Hannu Arendt, čija se sintagma 'banalnost zla' uvodi već na početku romana. U već spomenutom Solomonovu pismu svom prijatelju brani se i kao ogromna žrtva tumači prokazivanje beogradskih Židova lokalnoj nacističkoj upravi (daje se paralela s prelaskom mistika Sabataja Cevija na Islam, što je tumačeno kao čin najveće vjere i patnje u vjeri). Upravo se ona (u tekstu Eichmann u Jeruzalemu) žestoko obrušava na čelnike židovskih organizacija diljem Europe u Drugom svjetskom ratu, koji su svoje ljude bukvalno prodavali i ostavljali na cjedilu kako bi im se pružila mogućnost bijega i preživljavanja. 

Kroz cijeli izvještaj Arendt opisuje kako Eichmann na suđenju odgovara klišejima i frazama, na momente kičastim, i ponavlja dobro izučene birokratske slogane: upravo je zbog toga skovala – jer on nema svoje 'ja', imitira druge i pokriva se zapovijedima kako ne bi morao misliti – sintagmu 'banalnost zla'. Jednako je tako Davidovo nemaštovito, krajnje narativno pojednostavljeno i stilski patetično pisanje o zlu – banalno.