Bad Sex in Fiction Award

Nomen est omen – nagrada časopisa 'Literary Review' vjerojatno je najmanje poželjno književno priznanje na svijetu, kojega nominirani pisci ili ignoriraju ili dočekuju s vrlo kiselim osmijehom. Pokrenuli su je 1993. poznati (pokojni) britanski urednik i novinar Auberon Waugh i kritičar Rhoda Koenig kako bi "usmjerili pozornost na sirovu, neukusnu, često površnu upotrebu suvišnih odlomaka s opisima seksa u suvremenom romanu – i obeshrabrili je". Od tad, najpoznatije ime koje je upisano na listu dobitnika bilo je ono Toma Wolfea, nagrađenog 2004. za ovaj zbilja, hm... neuobičajen izbor riječi iz romana I'm Charlotte Simmons:

"Hoyt je počeo pomjerati usne kao da pokušava usisati sladoled s vrha korneta ne služeći se zubima (...) Liz, liz, liz, liz, radio je jezik, ali ruka je bila to na što se ona pokušala skoncentrirati, ruka, jer je pred sobom imala cijelu površinu njezina torza za istraživanje, a ne samo otorinolaringološke šupljine..."

Iako su dobitnici Bad Sex-a bili mahom malo ili osrednje poznati i priznati literati, na popisima finalista znao se naći i poneki kapitalac: Gabriel Garcia Marquez, pa John Updike, Salman Rushdie, David Mitchell, Thomas Pynchon... Jedan od razloga zbog kojih velikanima nagrada često izmakne ponudio je žiri objašnjavajući zašto ju je 2006., u konkurenciji s kudikamo razvikanijim imenima, dodijelio poluanonimnom dvadesetpetogodišnjem Ianu Hollingsheadu za njegov prvi roman Dvadeset i nešto:

"Budući da je Hollingshead debitant, željeli smo ga odvratiti od daljnih pokušaja. Onima iz teške kategorije, poput Thomasa Pynchona i Willa Selfa, više nema pomoći."

Inače, Bad Sex in Fiction dodjeljuje se krajem studenog u Londonu, a ceremonija često preraste u vrlo zabavnu feštu. Laureat na policu sprema prikladnu skulpturu ženskog akta s knjigom u rukama, a predaje mu je redovito vrlo živopisan presenter ili presenterica – do sad su se na binu penjali Jerry Hall, Mick Jagger, Sting, Courtney Love...

Nagrada, nažalost, nema i svoju službenu stranicu, pa treba pratiti 'Literary Review' kako bi se doznalo više. Većinu dosadašnjih pobjedničkih otkliznuća s onu stranu dobrog ukusa i zdrave pameti možete pronaći ovdje, a mi izdvajamo dva favorita:

"Vrijeme je, vrijeme je... Sada. Da. Naglo ustaje, prevrće je, okreće njeno bijelo tijelo. Njeno malo bijelo čisto tijelo. Tako je malena i kompaktna, a ipak ima sve što je potrebno... Dal' da te sa Sonyjevim usporedim walkmanom? Ti kompaktnija si i... Ona je njegova Toshiba, njegov elegantni mali JVC, njegova slatka Aiwa (...) Aiwa, aiwa aiwa aiwa aiwa aiwa aiwa aiwa aiwa aiwa aiwaaaaaaaaaaahhhhhhhh!“ (Sean Thomas, Kissing England, 2000.)

"Njena ruka se pomiče s mog koljena i kreće sjeverno. Kreće grozničavo i s čeličnom voljom prema polu... Sve sjevernije pomiče ruku, dok se lijeno smije kraj moga desnog uha. A kada dosegne Sjeverni pol, pomišljam zaprepašten i prestrašen – sigurno će htjeti podići svoj šator." (Christopher Hart, Rescue Me, 2001.)

Boris Postnikov