Avantura u potrazi za smislom

Srijeda
28.05.2014.
Jean-Marie Blas de Roblès, Tamo gdje su tigrovi kod kuće (Zagreb, Fraktura, 2014.; S francuskog preveli Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić)
Roman Blasa de Roblèsa, francuskog pisca i filozofa alžirskog porijekla koji je radio u Brazilu, Kini i Italiji, a potom i za francusku alijansu na Tajvanu, dobio je 2008. godine Prix Médicis. Iako već naziv romana i mjesto odvijanja centralnog toka radnje (Brazil) upućuju da je riječ o avanturističkom žanru, ovaj je roman mnogo više od toga. 
Prije svega, avantura u romanu nije shvaćena samo na jedan način, kao odlazak u divljinu (mada se jedan tok romana odvija u neistraženim oblastima Amazonije). Zamišljena je i kao avantura čitanja te komentiranja teksta, jer jedan od protagonista romana, sredovječni Eleazard von Wogau, čita jezuitski rukopis iz XVII. stoljeća, a tim rukopisom počinje i svako poglavlje. Priča jezuita i njegov komentar avantura koje mu se dešavaju tako čine dodatnu priču u priči, tačnije avanturu u avanturi.
Još jedna mogućnost avanture otvara se u toku priče koji se odvija u favelama, gdje važe drugačija pravila od srednjoklasnog puritanizma. Ono što sve likove, uključujući Eleazardovu ćerku, primorava da krenu u favele, jeste njena suštinska usamljenost koju osjeća u odnosu sa najbližima: s jedne strane s ocem koji joj šalje novac i misli da se time dovoljno brine o svojoj ćerki, s druge strane s majkom koja joj u periodu razvoda odbija da pomogne i ostavlja je da sama odraste. 
Ono što stoga idući ka kraju romana postaje sve važnije nijesu samo događaji, prepreke ili materijalni svijet koji okružuje putnike, već subjektivan komentar onoga što se doživi, pokušaj likova da u toku putovanja promisle vlastiti život te međuljudske odnose. Avantura se ne odvija samo u prostoru, već i u vremenu: likovi se stalno osvrću na ono što su mogli ili što je trebalo da urade, ali i zamišljaju šta bi tek mogli uraditi. Po pravilu, njihovi planovi za budućnost nijesu ništa produktivniji od onih iz prošlosti, možda baš zbog toga što sve do kraja romana nikome i ne uspijeva da racionalno i emotivno sagleda prošle greške.
Kritika ovaj roman često poredi s romanima Umberta Eca, što zbog enciklopedičnosti, što zbog toga što je očigledan primjer postmodernističkog romana. Uključivanje jezuitskog rukopisa najočigledniji je metapoetski postupak. Utisku da je riječ o velikom romanu – i materijalno obimnom, i po temi i izvedbi višeslojnom, i vrlo sadržajnom tekstu – doprinosi nekoliko paralelnih linija radnje i stalno premještanje iz perspektive jednog u perspektivu drugog lika. Iako može djelovati kao veliki zalogaj za čitanje, autor je ipak uspio da stvori dinamiku, da pojača napetost, često i filmskim scenama sa obala Amazona ili iz raznih urbanih centara, iz haotičnih favela. 
Ono što ovaj roman čini dodatnim izazovom za čitanje jeste dekonstruisanje najčešćih kolonizatorskih predrasuda o Brazilu kao zemlji u kojoj se šeta po plažama i kupa u moru, bez ikakvih briga. Usred tog 'raja' ljudi su, međutim, depresivni i usamljeni, čak i kada su klasno privilegovani. Postoje i čitavi slojevi kriminala, oblasti do kojih ne dolazi državni zakon i gdje je, između ostalog, nasilje modus vivendi, uključujući dakako i ono rodno zasnovano.
Roman Gdje su tigrovi kod kuće izazovan je tekst na više nivoa. Osim praćenja avantura samih likova, on i publiku lako uvlači u avanturu, kako čitalačku, tako i avanturu dekonstrukcije očekivanog. Ako upadnemo u zamku da očekujemo jednu budućnost, odnosno samo jedan kraj, tekst će se sam umnožavati i otvoriti više opcija za svršetak. Čak i kada nam se čini da je roman pesimističan, to je pesimizam donkihotovskog tipa, tj. cijena za neku vrstu spoznaje o nama samima.

Nađa Bobičić
foto: Spencer Wright

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu