Strip - kako je sve počelo?

Priča o stripu počinje – barem ako je vjerovati Scottu McCloudu, autoru sada već kultnih stripova o stripu (prvijenac iz 1994. godine, 'Understanding Comics - the Invisible Art', nedavno je preveden i objavljen na hrvatskom jeziku pod imenom 'Kako čitati strip'. Prijevod druga dva djela, 'Reinventing Comics' iz 2000. i 'Making Comics' iz 2006. godine možemo samo čekati i nadati se milosti neke od naših ažurnijih izdavačkih kuća), prije nekih tisuću ili dvije godina. Epske priče iz pretkolumbovske Amerike o vojskovođi i državniku Tigrovoj Pandži, detaljno oslikane na traci dugačkoj oko 12 metara, osamdesetmetarska tapiserija iz Bayeuxa, na kojoj je detaljno slikama i tekstom opisano normansko osvajanje Engleske, staroegipatsko slikarstvo i prateći hijeroglifi, vitraji koji pričaju priče o svecima i mučenicima na katoličkim crkvama širom Europe  – sve su to, tvrdi McCloud, stripovi. Ili bi barem mogli biti, pogotovo ako sam strip definiramo kao sekvencijalnu umjetnost, ili preciznije kao „crteže i druge slike supostavljene u namjerni slijed, s namjerom prijenosa informacije i/ili izazivanja estetske reakcije u čitatelja“.

Ovakva definicija doduše ne obuhvaća stripove koji se sastoje od jednog jedinog kvadratića, forme koju preferiraju mnogi autori koji putem satiričkih stripova pružaju političke komentare, al 'ajde - nitko nije savršen. Definiciju imamo, dokaz o tisućljetnoj povijesti imamo (a znamo kako je to od presudne važnosti na ovim našim prostorima), „pa to je“, pita se naivni mladi ljubitelj Istine i Pravednosti, „valjda otprilike sve što stripu treba kako bi stekao legitimitet pred širom društvenom, ali i znanstveno – kritičarsko – umjetničko – hohštaplerskom zajednicom?“

E pa krivo. Zapravo postoji samo jedna jedina stvar o kojoj ovisi odnos prema određenom fenomenu unutar neke zajednice, a zove se vrijeme. Iako bi gorespomenuti hijeroglifi, vitraji i slično mogli navesti na misao kako je strip odavno prisutan kao forma u zapadnjačkoj umjetnosti, pa da je stoga i uspio proći period valorizacije u odnosu na druge, postojeće umjetnosti, činjenično je stanje ponešto drugačije.

Na primjer, zbog popularnosti djela Williama Hogartha ('Život bludnice', priča u slikama koje su kasnije odvojeno prodavane kao mape gravura) u 18. su stoljeću stvoreni novi zakoni o autorskim pravima kako bi se zaštitila nova forma. Zatim, frankofonski je Švicarac Rodolphe Töpffer još početkom 19. stoljeća više nego uspješno kombinirao karikature, kadriranje crteža te rečenične opise, do te mjere da  je (navodno) čak i Goethe vršio izniman pritisak na njega, tjerajući ga da objavi svoje „priče u slikama“ u nekima od ondašnjih novina. No bez obzira je li vršio pritisak ili ne, zanimljiv je Goetheov komentar iz toga vremena: „Kada bi Töpffer u budućnosti izabrao manje frivolne teme i obuzdao se, stvorio bi djela onkraj svih predodžbi“.

Naravno, problem je za Goethea bio u tome što se Töpffer u svojim djelima nije bavio dovoljno uzvišenim i dostojanstvenim temama, no to je opet stigma koja je strip pratila sve donedavno, baš kao i uz ostale oblike masovne umjetnosti. Međutim, usprkos svemu što itekako govori u prilog dugom postojanju stripa kao umjetničke forme, njegova se službena pojava najčešće veže uz kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća.

Rodolphe Töpffer: Histoire de M. Vieux Bois, 1827.

Nakon perioda sazrijevanja u satiričkim novinama poput britanskog tjednika 'Punch', u kojem se često jako teško mogla prepoznati razlika između karikature i stripa, s pojavom dnevnih novina pojavljuju se i kratke šaljive pričice ispričane u dva ili tri kvadratića, odnosno u jednom „kaišu“, koje polako počinju stjecati kontinuitet izlaženja te postaju serijali. Moderna povijest tako službeno pamti kako je 'The Yellow Kid', odnosno 'Žuti klinac', prvi pravi pravcati strip, i to zato jer je to bio prvi strip koji se printao u boji i bio stvaran isključivo u svrhu masovne distribucije. Izvorno se strip zvao 'Hogan's Alley', ali je ćelavi, neugledni i pomalo priglupi dječak koji se u stripu pojavljivao skupa s plejadom drugih likova, ubrzo stekao takvu popularnost, da se strip do danas pamti prema njegovu imenu.

Iako je sam glavni junak rijetko progovarao (svoje je poruke svijetu uglavnom slao putem različitih natpisa na svojoj žutoj pidžami u kojoj je hodao po svijetu), u tom se stripu po prvi put pojavljuju i stripu svojstveni „oblačići" – komunikacijsko sredstvo kojim su informacije izmjenjivali ne samo akteri unutar stripa, nego i strip i čitatelj. A kako bi bio pravi simbol novoga vremena, 'Žuti klinac' (čije je pravo ime bilo Mickey Dugan) se pored svega ovoga uspio naći i u jednoj od prvih medijskih trakavica dvadesetog stoljeća: premda je najširoj čitateljskoj publici bio predstavljen pod patronatom Josepha Pulitzera, odnosno na stranicama njegova lista 'New York World', autor stripa Richard Outcault ubrzo je od Williama Randolpha Hearsta (za neupućene: jaaaaako zločesti protivnik oh tako plemenitog Josepha Pulitzera, koji nije ogromnu lovu ostavio nikakvoj zakladi, pa se eto po njemu ne zove nikakva nagrada, nego je njegov život „samo“ poslužio kao predložak Orsonu Wellesu za stvaranje filma Gradanin Kane) dobio ponudu koju nije mogao odbiti, pa je 'Žuti klinac' uskoro počeo nastanjivati stranice Hearstova 'New York Journal Americana'. Pulitzer, naravno, nije htio olako izgubiti iznimno popularni strip, pa  je ubrzo angažirao novog autora da ga crta i piše. 'Žuti klinac' je tako izlazio u dva najveća američka lista istovremeno, a borba poznatih medijskih magnata oko ovog stripa je – skupa sa svim ostalim ondašnjim puno besramnijim trikovima za povećanje naklade –  ustanovila termin „žuta štampa“.

Iz tog vremena datira i ime „comic strip“, koje je izvorno nastalo unutar jezika na kojem su izdavane prve poznate dnevne novine zapadnoga svijeta, engleskom, a kasnije se proširilo – u jednoj ili drugoj varijanti, negdje „comic“, a negdje „strip“ – i na druge jezike.

Hrvoje Krešić