Zec: Strah u ulici knjiga

Na blagdan Svih svetih mrtvima odajemo počast. Kupujemo stotine lampaša, tone cvijeća i hodamo po seoskim grobljima tražeći grob tetka od strine koji je navodno umro prošle godine od infarkta. Kako nam nije ništa ostavio, škrtac stari, dobit će samo jedan lampaš. Manji. Osim ako se nismo zeznuli, pa je umro stric od tete, a mi sretnemo tetka od strine živog i zdravog i skrenemo s pameti.

Noć uoči tog blagdana u prijateljskim nam je Sjedinjenim Američkim Državama poznata i kao Halloween. Na taj datum, kad padne noć, mali se Amerikanci oblače u strašne kostime i hodaju okolo po kućama tražeći da im se dade slatkiša. To rade i inače, samo bez kostima. Na taj dan odrasli Amerikanci čekaju po kućama da im pozvone mali Amerikanci u strašnim kostimima i zatraže ih slatkiša. Većina odraslih sakrije oružje negdje u blizini za slučaj da klinci umjesto „Trick or treat“ kažu „Your money or your life, bitch!“.

Jedan od običaja na taj dan je da se pričaju strašne priče. Zbog ogromne količine pojedenog šećera ionako nitko ne može spavati i svi su hiperaktivni. Strašna je priča, recimo, ona da ti se u susjedstvo dosele Al-kaiđani koji uopće ne jedu hamburgere i samo prave bombe. A ako ne jedu hamburgere, tko zna što jedu. Možda ljude?! I to isključivo Amerikance, buhaha!

Ja osobno cijenim taj datum i taj praznik, pa uvijek na Halloween kupim najveću čokoladu koju imaju u dućanu, okrenem se prema Americi, trpam se čokoladom, pucam iz pištolja  i punih ustiju pjevam 'Star-spangled banner'.

Ponekad pročitam i koju 'strašnu knjigu'. Kako sam po prirodi plah, stidljiv i pomalo plašljiv, već i prije situacije u kojoj glavni negativac sjekirom odvaljuje glavu nekoj sexy mami i pritom se podmuklo smije počnu mi se tresti ruke. Nakon toga teško mi je čitati, ako već i ignoriram vlastito plakanje i ridanje. Bez obzira na vlastitu nemogućnost potpunog prepuštanja žanru, imam svoje favorite.

Prvi na koga sam naletio u toj vrsti književnosti je nitko drugi do Edgar Allan Poe. Na njegovu 'Krabulju crvene smrti' naletio sam u nekom Zabavniku ili sličnom časopisu. Sjećam se da sam je više puta pročitao i da sam nakon toga posudio Poeove priče iz knjižnice. 'Pad kuće Usherovih', 'Crni mačak', 'Bačva amontillada', 'Jama i njihalo', to su one koje pamtim. Jednookog crnog mačka koji grebući po zidu otkriva ubojicu. Crnog mačka kojeg je ubojica zazidao zajedno s ubijenom ženom i koji se od tada mogao hraniti jedino ljudskim mesom. Spooky!

Nakon Poa slijedi Kafka. Ne toliko Preobražaj koliko Proces. Josef K. u borbi s bezimenim svemogućim mnoštvom, institucijama koje se hrane njegovom krivnjom, zločinom za koji uopće nije optužen, ali koji postoji. Inače ne bi trebao na sud. Takav strašan scenarij ponovo je postao realnost kad su otkriveni američki tajni zatvori u kojima su navodni teroristi plaćali za svoje grijehe koje možda jesu, a možda i nisu počinili. Ali koga briga!

I treći, posljednji, pisac najstrašnijeg romana kojeg sam u životu pročitao - William Golding i njegov Gospodar muha. Roman opisuje skupinu dječaka na pustom otoku nakon što im se avion sruši. S obzirom da svi odrasli poginu, dječaci ostanu sami. Prvo se organiziraju i vođa grupe postaje Ralph. Dobri, stari Ralph. Problemi nastaju kad se dio dječaka na čelu s Jackom, vođom zbora, odvoji i oni postanu lovci na divlje svinje. Uopće ne zvuči strašno, zar ne? Pa i nije do tog trenutka. Ali, nakon toga, grupe dječaka i njihova razmišljanja razvijaju se u dva različita smjera i Golding nam pokazuje da bez obzira na to što su nam tisuće godina trebale da od divljaka postanemo civilizirani, dovoljni su tjedni da ponovno postanemo divljaci. Ubojstvo je tad puki fizički čin, razbijanje glave kamenom ili zabijanje koplja u trbuh. Morala nestaje kao da ga nikada nije ni bilo. Još uvijek govorimo o skupini dječaka, a ne o nekom divljem plemenu. Djecu na kraju spasi jedan časnik s bojnog broda i stvari se, nakon što se umiju, očiste, počešljaju i najedu, vraćaju na staro i djeca opet postaju djeca. Do sljedeće prilike.

I sad za kraj i za vašu zabavu, ova moja trojka izaziva na megdan poznatiju trojku, opskrbljenu stvarno strašnim likovima - Mary Shelley, Brama Stokera i Stephena Kinga.

I budite sigurni da će jednooki crni mačak pojesti živog Frankensteina i ispljunuti samo vijke, da će oni isti suci koji su sudili Josefu K. iscijediti i zadnju kap krvi iz mračnoga Dracule koji će moliti za milost, a da će skupina golobradih dječaka otjerati Ono na mjesto duboko pod zemljom gdje će se Ono sklupčati i mirno ležati, u strahu da ga ne bi opet primijetili i natjerali da s njima igra nogomet i pjeva starogradske pjesme.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr