Zec: Zen i ba-zen

Zadnjih nekoliko tjedana, sram me i reći, paradiram okolo s knjigom pod miškom. Postoji više razloga zašto je ta knjiga tamo. Prvo, želim je natopiti esencijom svog muškog mirisa s ciljem da sljedeća zgodna ženska osoba slobodnijih životnih nazora koja uzme tu knjigu u ruke odmah primijeti da ona odiše nepatvorenom muškošću. Sljedeći njezin korak (na koji je tjeraju slobodni nazori) bit će da sazna moje ime i prezime od teta u knjižnici i, obuzeta sladostrasnom željom da upozna vlasnika tog macho mirisa i obučena samo u laganu ljetnu haljinu cvjetnog dezena (pretežno crvenu , makovi min. 75 %), pokuca na moja vrata. Kako to, kao što sam možda već i spomenuo, nisu samo moja vrata nego i vrata moje žene i mog djeteta, ta vrata skoro pa sigurno mladoj privlačnoj djevojci ne bih otvorio ja nego one, i tada bi se moj život pretvorio u pakao. I kako da im onda objasniš da ti s tim nemaš veze, već tvoji feromoni žive vlastiti život i tjeraju žene u ludilo. Ja sam inače, da se i s tim pohvalim, bezobzirno monogaman. Žene vole tu moju kvalitetu. Samo jedna žena, točnije.

Drugi razlog zašto tu knjigu stalno nosim pod miškom je taj da je nisam pročitao pa hvatam svaki slobodan trenutak da pročitam nekoliko redaka. Ima i drugih knjiga koje nisam pročitao, reći ćete, pa zašto njih ne nosim pod miškom? Razlog je vrlo jednostavan, zato što ovu želim pročitati.

Sad se sigurno pitate, već vidim, zašto je želim pročitati do kraja i zašto je, dovraga, već ne pročitam? Ili samo otvarate peto pivo danas i podrigujete pred ekranom, misleći da vas nitko ne vidi? Radi se o knjizi naslova Zen i umjetnost održavanja motocikla, a napisao ju je Robert M. Pirsig.

Robertu M. Pirsigu u devetoj je godini 'dijagnosticiran' IQ od 170. Namjerno sam upotrijebio izraz 'dijagnosticiran' jer dijagnoza je opis nekog stanja na koje je potrebno reagirati. Reakcija društva na njegov IQ bila je preskakanje razreda i 1943. upisivanje studija biokemije. Kako je Robert rođen 1928, to znači da je studij upisao sa 15 godina. Nakon dvije godine odustao je od studija, otišao u rat u Koreju, vratio se, upisao studij filozofije, oženio se, dobio sina, bolovao od depresije, bio hospitaliziran na psihijatriji tri godine, bio liječen elektrošokovima i cijelo vrijeme pisao knjigu koju je odbio 121 izdavač, sve dok napokon nije naletio na jednog koji je pristao izdati knjigu koja je, nakon mnogo ispravljanja i prepravljanja, 1974. ugledala svjetlo dana.

Knjiga opisuje putovanje autora i njegovog sina Chrisa motociklima preko SAD-a uz stalno razmišljanje i promišljanje o pojmu 'kvalitete'. Pokušava spojiti istočnjačku filozofiju sa zapadnjačkom, što je u vrijeme kad je knjiga izdana pronašlo svoju publiku, i začudivši autora koliko i izdavača, knjiga je postala bestseler.

Kako sam na ovom siteu pročitao članak koji preporuča koje knjige nisu za plažu i more, moram reći da ova po svim kriterija ulazi na popis. Ležeći na plaži, s pijeskom u gaćama i glavom na gumenoj patkici teško je razmišljati o subjektivnoj i objektivnoj stvarnosti i 'kvaliteti' kao nečemu što ne spada u nijednu od njih, nego je predintelektualna stvarnost. Ako razumijete ovu rečenicu, preskočite razrede. Ako ne u školi, a ono barem porezne.

Već vam je samo ta misao dovoljna da dan provedete u zen-fazi pržeći se na suncu i promatrajući hoće li kojoj Čehinji ispasti sisa iz grudnjaka. I gdje su nestale Njemice, jer one uopće ne nose grudnjake. Krema za sunčanje čini vam se kao nepotreban detalj, duhovno je ono važno. Do navečer već toliko 'kvalitetno' pocrvenite da sljedećih pet dana koje ste trebali provesti u ugodnom kupanju i sunčanju provedete ležeći na boku u kadi napola punoj hladne vode čitajući o 'unutrašnjem spokoju'. Kad se napokon oporavite dovoljno da smijete izaći iz sobe bez da svi bježe od vas i viču na različitim jezicima „divovski jastog, divovski jastog!“ i krenete u provod.

I onda, nakon četiri koktela ispričate konobaru u kafiću na plaži o svom duhovnom iskustvu, o spajanju objektivnog i subjektivnog, materije i duha u uber pojam zvan 'kvaliteta', o knjizi koju baš i ne razumijete, ali ćete je pokušati još koji puta pročitati i o tome kako ćete se sad više posvetiti duhu i zenu, a konobar se zainteresirano nagne prema vama i kaže: „Šta će vam bazen, pa imate more. Ovo vam je dvista kuna, pića su skuplja nakon deset.“

Onda platite račun, dok vam suze kapaju u piće, smlavljeni tugom odete u hotelsku sobu, a supruga vam svečano obeća da će vam, ako ćete u ovim par preostalih dana godišnjeg u ruke uzeti bilo što kompliciranije od Večernjaka,  slomiti i ruke i noge.

Kad već nema zena, i ljubav je dovoljna.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr