Hrvatski strip i strip u Hrvatskoj

Preko gore navedenog danas smo stigli do itekako kvalitetnog časopisa 'Q', ali i skupih tvrdoukoričenih snobovskih izdanja i forsiranog stvaranja kolekcionarskog tržišta. Doduše, ovo zadnje se ne odnosi toliko na domaće autore koliko na strip u Hrvatskoj uopće.

U početku – a bome i dugo nakon njega - bijaše Maurović. “Blagoslov i prokletstvo hrvatskog stripa,” rekao bi Darko Macan. Blagoslov zbog golemog, nepreglednog  i nevjerojatno utjecajnog opusa što ga je ostavio iza sebe, prokletstvo zbog pitanja koje ide s njim u paketu – “hoće li svanuti dan kada se novi crtači neće morati nadmetati s Andrijinom sjenom i svaki put gubiti?” (opet Macan).

Briljantan crtač, ali i jedan od onih koji bi se lako uklopili u ovdje već spominjanu kritiku stripa kao forme za propale slikare. Rođen u malome mjestu Muo u Boki Kotorskoj 29. ožujka 1901. godine, veći je dio djetinjstva proveo u Dubrovniku, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju te već u osamnaestoj godini života izložio prve slike na jednoj zajedničkoj izložbi. Nakon rekreativnog bavljenja glumom (glumio je u nekoliko nijemih filmova, od kojih nijedan do danas nije sačuvan), u jesen 1923. uz podršku Ivana Meštrovića upisuje Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt –današnju Akademiju likovnih umjetnosti. Na njoj se ne zadržava dugo nego, pritisnut neimaštinom, počinje raditi za novinske i knjižne izdavače te napušta studij nakon jedva godinu dana. Majstor brze forme te poprilično pouzdan za izdavače, uskoro je radio ilustracije za časopise i knjige, plakate, razglednice i razne reklame u toj mjeri da su naši (pra)djedovi svakodnevno mogli imati u rukama reprodukciju nekog Maurovićevog rada. Od novaca koje je zarađivao navodno je mogao godišnje kupiti sasvim pristojnu obiteljsku kuću, međutim sve bi ih potrošio na seks i alkohol (radikalno bonvivanski život dosta kasnije će zamijeniti radikalno asketskim, pa će ga građani Zagreba sretati kako bos hoda ulicama, i Maurović će u očima javnosti završiti kao kontinentalna verzija splitskih redikula).

Ilustrira, između ostalog, popularna izdanja Šenoinih romana, a 12. ožujka 1935. godine zagrebački dnevnik 'Novosti' objavljuje prvi nastavak nečega što su svojim čitateljima predstavili kao 'roman u slikama' – prvi hrvatski strip 'Vjerenica mača'. Scenarističku obradu povijesnog romana Paula Fevala pripremio mu je Krešo Kovačić, sin poznatoga hrvatskog književnika Ante Kovačića. S njim će Maurović surađivati još u nekoliko navrata, što će iznjedriti i kultne vestern - stripove 'Trojica u mraku' i 'Sedma žrtva' (za koje je opet Kovačić preradio romane, ovaj put američkog pulp-spisatelja Frederica Fausta), ali kreativni će vrhunac ipak dosegnuti u timu s Franjom Martinom Fuisom, profesionalnim, hmm... novinarom – pustolovom (to bi valjda bio najbolji opis) zagrebačkog lista 'Novosti'.

Fuis je do 1936. godine, kada počinje suradnja s Maurovićem, zahvaljujući nizu tekstova pod nazivom 'Niz strminu bijede' bio već prepoznatljivo ime u široj javnosti. Bile su to izvanredne reportaže o skitnicama, prosjacima, lopovima, o ljudima koje je ekonomska kriza bacila na samo dno tadašnjeg društva. Prerušen u skitnicu, Fuis je s protagonistima svojih članaka dijelio sve ono što je činilo takav život, da bi to kasnije pretvarao u potresne reportaže kojima je, skrivajući se iza pseudonima Fra-Ma-Fu, uzbuđivao brojne čitatelje svoga vremena. Suradnju s Maurovićem počinje na stripu 'Kugina jahta', nakon čega slijede prve epizode iz serijala o Starom Mačku, jednom od najprepoznatljivijih likova u povijesti hrvatskoga stripa. 'Sablast zelenih močvara', zajedno s 'Gospodarom zlatnih bregova' i 'Posljednjom pustolovinom Starog Mačka' ne samo da su od kritike najcjenjenija ostvarenja tandema Fuis-Maurović, nego se i njihov uspjeh teško može usporediti s bilo kojom drugom medijskom atrakcijom onog doba - nestrpljivi čitatelji, koji nisu mogli dočekati sadržaj sljedećeg nastavka, navečer bi satima opsjedali telefonski aparat redakcije 'Novosti' i tražili da im se usmeno ispričaju sutrašnje pustolovine popularnih junaka (fenomen će se na istim zemljopisnim dužinama i širinama ponoviti više od pola stoljeća kasnije; šifra: Cruz i Eden). Spomenuta se djela, objavljivana između 1937. i 1941. godine, danas smatraju prethodnicom europskoga autorskog stripa koji će kasnije svoje vrhunce doseći u djelima Huga Pratta ili Jeana Girauda Moebiusa.

Stari mačak

Drugi svjetski rat odnosi živote nekih autora (Fuis, partizanski obavještajac u okupiranom Zagrebu, pogiba u avionskoj nesreći na području Plitvičkih jezera 1943. godine), a neposredno po njegovu završetku državni se vrh onoga vremena osjetio pozvanim da ukloni štetne utjecaje na svoju mladež, pa je tako i deveta umjetnost došla na red - 5. siječnja 1946. u beogradskoj 'Borbi' oštro je napadnut strip, članci sličnog prizvuka ubrzo su izašli i na stranicama drugih časopisa, a strip je uskoro javno proglašen nepoželjnom rabotom. Kao rezultat, prestaju izlaziti sva postojeća strip izdanja, dok su započeti stripovi u pojedinim listovima naglo prekinuti, bez posebnih objašnjenja. Uslijedila je četverogodišnja pauza sve do 1950. godine, kad se javlja grupa autora okupljena oko zagrebačkog humorističkog lista 'Kerempuh' (dok su Walter i Norbert Neugebauer bili već poznati publici, nova su imena Borivoj Dovniković, Vladimir Delač, Ismet Voljevica i Oto Reisinger – uz Ivicu Bednjaneca i Julesa Radilovića zapravo okosnica 'druge generacije' strip autora u Hrvatskoj).

Nekoliko godina te otprilike isto toliko magazina kasnije, ostvaruje se konačno vlažni san mnogog autora, ali i čitatelja stripa s ovih prostora - 1. listopada 1954. godine pojavio se 'Plavi vjesnik', za ovaj medij vjerojatno najznačajnije izdanje u hrvatskoj povijesti. Prvi brojevi nisu ni izdaleka nagovještavali blistavu karijeru, da bi tek početkom 60-ih popularni 'Plavac' ušao u svoje najkvalitetnije razdoblje. Sljedećih sedam godina list neće mijenjati svoj, sada već potpuno definiran, grafički izgled, ustaljuje se i autorska grupa koja već duže vrijeme predstavlja samu jezgru hrvatskog stripa, grupa koja će do kraja 1966. godine objaviti oko 130 cjelovitih strip-pripovijetki.

Do kraja desetljeća magazin, međutim, kreće silaznom putanjom. Jedni odlaze van (Neugebauerovi u Njemačku), drugi (kao) pronalaze unutarnji mir i šalju sve u rodni zavičaj (Maurović ’75. u intervjuu na pitanje bi li ponovo radio neki strip odgovara: “Nikako! To mi je upropastilo zdravlje i nikada se više neću od toga oporaviti!!!”), pa se tako na sceni idućih par godina ne događa ništa pretjerano važno. Sve do Novog kvadrata te još hrpe drugih stvari (vidi prvi pasus teksta) za koje, čini mi se, nažalost nemam više mjesta u ovom tekstu.

Dužan sam samo spomenuti jednu naprosto nezaobilaznu sitnicu:

Super Hrvoje

Super Hrvoje, čovjek od kamena, ili Hrvoje Horvat, mladi gastarbajter čiji su roditelji stradali u sumnjivoj automobilskoj nesreći nikad razjašnjenih okolnosti, pojavio se na našim kioscima (mislim) 1993. godine. Njegov najbolji prijatelj Stjepan (inače arheolog specijaliziran za stariju hrvatsku povijest) početkom devedesetih oko Knina otkriva nešto revolucionarno te šalje Hrvoju u Njemačku paketić u kojem je bio mali kameni čovječuljak i cedulja na kojoj je pisalo „dolazi što prije!“ Ne gubeći ni minute, naš junak pali (a što drugo nego) Porsche i vraća se u pradomovinu. Nalazi Stjepana, ovaj počne nešto trabunjati o porijeklu Hrvata, ali ga iznenadni četnički napad spriječi da ispriča Hrvoju sve što je otkrio. Smrtno ranjen, Stjepan umire Hrvoju na rukama a naš junak pada u trans tijekom kojeg mu se javlja kameni patuljak koji se predstavlja kao Čuvar, i koji mu objašnjava da se „svaki put kad nevina krv natopi hrvatsko tlo“ pojavljuje zaštitnik nevinih, ter dodaje da je upravo mladi Horvat The Chosen One, i da ako stavi svoje ruke na hrvatski pleter (koji se par trenutaka prije toga pojavljuje na kamenu) postat će Super Hrvoje, čovjek od kamena. Pristojan i poslušan Hrvat i katolik, Hrvoje se odaziva pozivu svojih predaka, a onda se na sljedećih par stranica zabavlja s četnicima izbacujući 'supersoničnom brzinom' ubojito kamenje iz svojih ruku, zaranjajući u zemlju „kao da je reka, bre!“ i iskačući iz nje na mjestima gdje su ga srpske paravojne snage najmanje očekivale, sijući kaos i pravdu… Ma, da ne duljim – ako Jakov Sedlar nikad ne ekranizira ovaj strip (par ideja za početak: hrvatsko – izraelska koprodukcija, Super Hrvoja glumi Joe Šimunić, Čuvara Mladen Schwartz), ovaj će svijet biti jako, jako tužno mjesto.

Nastavit će se ...

Hrvoje Krešić