Život u poratnoj Poljskoj

A guy walks into a bar... Ne, čekajte, krivo. Stanoviti gospodin uđe u jednu od pitomih vikendaških kućica na rijeci Rutki kako bi kupio nešto graha. 'Došli ste kupiti graha? K meni?', pita ga pripovjedač na samom početku romana, i započne svoju životnu priču. 

Iz narativnog okvira koji je, kako bi prikladno rekle naše komšije, prost k'o pasulj, prekaljeni poljski pisac Wiesław Myśliwski (rođen 1923.) ispisao je dubok, ali pitak roman o životu, odrastanju, ratu, ljubavi, sjećanju i, što je najvažnije, slučajnosti.

Traktat o ljuštenju graha u Poljskoj je izdan 2007., a Myśliwski je za nj dobio nagradu NIKE, jedno od najvećih poljskih književnih priznanja. Napisan u formi dijatribe, razgovora s 'odsutnim' sugovornikom koji je implicitno prisutan u dijalogu, ali nema vlastiti glas, Traktat je ispovijest jednog postarijeg gospodina koji pod stare dane, uvjetno rečeno, svodi račune i podvlači crtu. 

Ne bi bio nimalo lak zadatak prepričati sadržaj ovog romana. Moglo bi se, dakako, reći kako je u početku bio Drugi svjetski rat, pa kasnije doba gladi i poratne izgradnje razrušene Poljske, valjalo bi napomenuti i kako je pripovjedač učio za električara, a kasnije svirao saksofon, ali čini se da ovom metodom pobrojavanja događaja ne bismo stigli daleko. Kao što smo već spomenuli, Mysliwski piše ispovijest, ali je svjestan toga da se totalitet života ne može prenijeti u književnost, ma koja da se forma ili oblik odaberu: 

"Samo, vidite, kada ponekad pokušavam obuhvatiti svoj život, a tko to ne pokušava...? Razumije se, ne cijeli, eto, ovo, ono ili to, nitko uostalom nije u stanju u potpunosti obuhvatiti svoj život, pa i najbezazleniji. Ne govoreći da se nameće dvojba je li ikoji život cjelina. Svaki je manje ili više polomljen, često i razbacan." (str. 354)

Kao što je svaki život razbacan, tako je razbacano i pripovijedanje. Iz pripovjedačeva je sjećanja odabrano samo ono najbitnije, ili ono što se doima najvažnijim, a svi važni događaji koji su doveli do sadašnje pripovjedne situacije i koji su utjecali na lika (možemo reći da se radi o nekoj vrsti bildungsromana) imaju jednu zajedničku crtu: bili su nagli, neočekivani i nepredvidivi. Rječju, slučajni. 

Još je od Mallarméa poznato da bacanje kocke neće ukinuti slučaj, i upravo u tom trokutu život – slučajnost – književnost leži najveća draž Traktata. Pripovjedač je, osim nužne fragmentarnosti pripovjednog teksta u odnosu na život o kojem priča, svjestan i životne kontingencije. Na tom fonu gradi roman, spaja događaje i sjećanja, te tumači svoje stavove i ideale. 

Međutim, pripovjedač je istovremeno svjestan da, budući da se nalazi u književnom tekstu, ništa više nije slučajno, već baš suprotno: namjerna, umjereno organizirana, a naočigled kaotična reprezentacija: "To što se vidimo da ljuštimo ne dokazuje ništa. Premalo bi bilo kada bismo samo ljuštili, da možemo spoznati to što ljuštimo. Naše uzajamne predodžbe o sebi daju tek mjeru tome što ljuštimo. Kao što daju i svemu. Čak ću vam reći, po mojemu mišljenju, tek ono što je predočeno jest pravo." (str. 248)

Bogat sadržajem, zanimljiv formom, a poticajan uvidima, analitičkim momentima i filozofskim opservacijama o čovjeku i životu (koje, doduše rijetko, znaju završiti i u nepotrebnoj patetici, što ipak bitno ne narušava dojam o romanu), Traktat o ljuštenju graha vrhunsko je štivo, jedan od onih tekstova kojima se čitatelj neprekidno može vraćati i otkrivati ga iznova.