Paralizirajuće nezadovoljstvo

"Dobre ograde čine dobre susjede", slavni je stih američkog pjesnika Roberta Frosta. Dok neki vjeruju kako citat aludira na dobrosusjedske odnose koji su osigurani poštivanjem granica tuđeg posjeda, treba se podsjetiti kako su ograde također često rezultat nepovjerenja i straha. Frost je želio ukazati na činjenicu kako fizički i simbolički nastavljamo podizati različite granice između nas, što je misao koja je okupirala izraleskog pisca i novinara Amosa Oza (1939.-2018.) u romanu Fima. Prvotno je objavljen 1991. godine, a pitanja koja roman postavlja aktualna su i danas: trebaju li nam ograde, jesu li međuljudski sukobi zaista neizbježni i postoji li nada za uspostavu dugotrajnog mira?

O motivima mira i sukoba Oz je govorio tijekom čitavog života, kako u romanima, tako i u esejima o politici i književnosti. U njegovom slučaju neizbježno je ispreplitanje umjetnosti i stvarnosti, privatne i javne sfere, stoga su njegovi pacifistički stavovi utkani u njegovo pisanje. Amos Oz rođen je i odrastao u Jeruzalemu i jedan je od prvih Izraelaca koji je javno zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Njegovi romani prevedeni su na više od četrdeset svjetskih jezika, a neki od poznatijih su Priča o ljubavi i tmini i Juda. Piše i romane i eseje o politici, književnosti i miru, od kojih vrijedi izdvojiti U zemlji Izrael, Izrael, Palestina i mir, Židovi i riječi te Kako izliječiti fanatika. Dobitnik je niza prestižnih nagrada – Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005.), francuske nagrade Senders (2004.), Heineove nagrade i mnogih drugih važnih svjetskih nagrada i priznanja. U njegovu peru sukobi u izraelskom društvu postali su gotovo studija slučaja koja je simptomatična za modernu povijest njegove zemlje, istovremeno i svijeta.

U romanu Fima čitatelj prati nekoliko dana u životu glavnog lika Efraima Nomberga Nisima, od milja zvanog Fima. On je u ranim pedesetima, diplomirao je povijest u Jeruzalemu, službenik je u ginekološkoj klinici i povremeno objavljuje u lokalnim novinama kratke članke o aktualnim političkim pitanjima. Ne da mu se oprati suđe, ne plaća redovito račune, pije tablete protiv žgaravice i često si postavlja pitanje zašto dio posla ne bi ostavio za sutra. Obično pije previše kave i jede kriške crnog kruha s pekmezom. Čitatelju se tako na trenutke Fima može činiti kao simpatični luzer, pomalo rezigniran i dosadan pojedinac.

Moglo bi se reći da se ništa posebno uzbudljivo ne događa niti u Fiminom ljubavnom životu. S obzirom na to da se njegova bivša žena Jael preudala za Amerikanca Teda, Fima privremeno zadovoljstvo nastoji pronaći u druženju s prijateljicama Ninom i Anet. Neobičan je njegov blizak odnos s Dimijem, Jaelinim i Tedovim sinom jer to dijete voli više no što je ikada volio ijedno živo biće na ovom svijetu. Čini se kako se Fima najprirodnije poistovjećuje s djetetom upravo zbog toga jer se brine za njegovu budućnost, hoće li ga ona dočekati u nekoj boljoj i humanijoj varijanti, što je uostalom autorova životna i književna preokupacija. Od oca Baruha Normberga, jednog od prvih članova izraelskog političkog pokreta Hirut, Fima je naslijedio kritičko promišljanje društvenog uređenja, kao i želju za pripovijedanjem priča i anegdota koje šarmantno ubacuje u živahne razgovore, neovisno o sugovorniku. 

Fimu neprestano nešto svrbi iznutra, nemiran je i nezadovoljan svojim mjestom u svijetu. Osim što bi uglavnom uvijek želio biti negdje drugdje, zamišlja se u ulozi predsjednika ili premijera države. Dežurni je komentator stanja u izraelskom društvu, neprestano opsjednut filozofskim i političkim pitanjima. Fima je predstavnik generacije sanjara koja nema snage ozbiljnije se suočiti sa stvarnošću i pozvati na konkretnu akciju: "Svako jutro čitamo novine, svakog dana slušamo vijesti, svake večeri gledamo politički komentar na televiziji i govorimo jedan drugome s uzdahom da se ovako više ne smije, tu i tamo potpišemo neku peticiju, no zapravo ne radimo ništa. Nula. Zero. Figa."

Uostalom, kako je moguće da Fima uvede red u izraelsko društvo, ako ne može srediti ni vlastiti život? Čak nije u potpunosti zadovoljio ni kreativni potencijal, izdao je tek jednu zbirku pjesama, iako se u njegovim monolozima polemičkog tona razabire kako je sposoban za mnogo više. Fima sebe doživljava kao zakukuljenu gusjenicu, ujedno i vrhovnog vođu revolucionarne skupštine koji donosi mir Izraelu i tješi napuštene žene. Kad već ne poduzima ništa značajnije u društvenoj stvarnosti koja ga okružuje, u vlastitom mikro svemiru preostaje mu ponešto ciničnog humora i rada na fiktivnim scenarijima što bi bilo, kad bi bilo u brojnim filozofskim raspravama. Reklo bi se da, kao i Fima (kao, zaključujemo, i mnogo ljudi u Hrvatskoj) teži živjeti po principu "Living is easy with eyes closed / Misunderstanding all you see". Tako autor na primjeru pojedinca u izraelskom društvu problematizira šire društveno i političko stanje, indirektno otvarajući i pitanje budućnosti Europe i svijeta.

Bez Ozova prepoznatljivo vještog stila pisanja, roman bi vrlo brzo postao dosadan. Primjerice, više Fiminih monologa čitatelja ponekad zagnjavi već poznatim entuzijazmom koji će ionako splasnuti nakon nekoliko odlomaka. No baš u tom trenutku autor vrati čitatelja u predviđene tračnice, nakon što je bacio udicu točno ondje gdje je bila potrebna.

Najjače strane romana su svakako autorova pripovjedačka vještina, elementi humora, mudrosti i blage melankolije te, unatoč svemu, neosporiva vjera u ljudsku humanost i pacifistički stav koji autor dijeli s Fimom. Autoru je važan pokušaj razumijevanja različitih pozicija koje zauzimaju njegovi likovi, bile one društveno, politički, ekonomski ili čak emotivno uvjetovane. Na taj način druge nastoji približiti sebi, podsjećajući na ljepotu i nužnost pripovijedanja, što je i naglasio u jednom od intervjua.  Pogotovo je često ponavljao Frostovu misao o ogradama iz uvodnog dijela teksta, ne gubeći nadu za konačnim mirom između Izraelaca i Palestinaca.

Dok Fima razmišlja o generaciji budućnosti i pita se što će oni misliti, hoće li bolje i razumnije živjeti, neprestano ga kopka pitanje vlastite svrhe i egzistencije. Ovom prilikom bilo bi prejednostavno otkriti nađe li odgovor, stoga ne preostaje drugo nego pročitati Fimu.

***

O romanu Juda Amosa Oza pisala je Jelena Mileusnić. Tekst pročitajte na linku.

O knjizi Židovi i riječi pisala je Nađa Bobičić. Tekst pročitajte na linku.