Srijeda
05.11.2014.

Izađi i bori se!

naslov knjige Pereira tvrdi autor Antonio Tabucchi
izdavač Meandarmedia (Zagreb) godina izdanja 2014. prevoditelj Dean Trdak (talijanski)



Extra_large_2323280872_2fe1fe1681_z
A+ A-
Antonio Tabucchi: Pereira tvrdi, (MeandarMedia, Zagreb, 2014.; S talijanskog preveo Dean Trdak)
 
Dr. Pereira je Antoniju Tabucchiju ispričao priču o režimu, ugnjetavanju i otporu. Tabucchi ju je potom napisao, što je vjernije mogao, u jednom toskanskom gradiću, sparnom i ljepljivom od zapare. Ta priča ipak nije samo Pereirina ni Tabucchijeva, već pripada svim Portugalcima koji su živjeli u to nesretno vrijeme prijelaza s tridesetih na četrdesete, a i kasnije, u vrijeme Salazarova režima. 
 
Još šire, ona se ispisivala u svakom prijekom sudu, batinjanju, nasilnom odvođenju u logor i zabrani slobodnog govora i misli. Govori o svima onima koji su živjeli od diktature ili pod diktaturom, ali i o onima koji su naprosto postojali u njoj, bez mnogo smjelosti za otpor. 
 
Ovaj je roman prvi put u Italiji objavljen 1994., a hrvatskim se čitateljima predstavio ove godine. Autor je Antonio Tabucchi, jedan od najznačajnijih suvremenih talijanskih pisaca. To nije, međutim, onaj isti Tabucchi iz prvog odlomka: ovaj drugi potpisuje roman, zarađivao je honorare od prodanih primjeraka i prijevoda, proučavao Fernanda Pessou i tražio u dalekom Portugalu domovinu svom duhu. 
 
S druge strane, onaj je prvi Tabucchi kroz san drugovao s gospodinom Pereirom, oživljavao njegov svijet, dva se mjeseca pržio u Vecchianu kako bi konačno napisao posljednju rečenicu i složio priču. Taj je Tabucchi, dakle, unutar priče kao lik i pripovjedač; ovaj je drugi izvan nje.
 
Dr. Pereira, spomenuti glavni lik romana, je gojazni novinar, udovac, urednik kulturnog priloga u dnevnim novinama Lisboa. Živi u 'Ulici saudadea' u Lisabonu, a čim pripovjedač smjesti svog glavnog lika u ulicu koja nosi ime nacionalno obojene tuge, čitatelj nasluti da ovo nije noć za happy end
 
O saudadeu je Nikica Talan, profesor portugalske književnosti, svojevremeno izjavio: "Portugalci, naime, na svijet gledaju 'pesimistično'. Rezultat takvog stava su famozni fado i saudade (koja bi se otprilike mogla prevesti kao sjeta ili čežnja). Portugalci osjećaju saudade za svime. Ako su u Portugalu, imaju saudade za inozemstvom, ako su u inozemstvu, imaju saudade za Portugalom." (Feral Tribune, 2.6.2005.).
 
Ni vremena nisu ništa sretnija: ljeto '38., u susjedstvu Španjolci upiru bajunete u Španjolce, cenzura vlada Portugalom, održavaju se salazarističke svečanosti - riječju, jedno od onih doba u kojima djelovanje po savjesti čovjeka potencijalno vodi streljačkom vodu, a puko promatranje represije taloži sram na duši. 
 
Kako onda očekivati da skromni urednik kulturnog priloga, kojemu su glavne brige misao o uskrsnuću duše i tijela, a glavna razbibriga čitanje francuskih novela, išta napravi? Kako da se on pokrene, umoran od života, vrućine i srčanih problema, pritisnut viškom kilograma i sjećanjem na ženu preminulu od sušice, kako da digne glas, i kome da se uopće obrati?
 
Spletom okolnosti u život mu ulaze mladi idealist Monteiro Rossi i njegova drugarica Marta, kojima Pereira logistički pomaže u (zasad još samo) njihovoj borbi protiv španjolskih rojalista i portugalskih im kolega. Međutim, praktično mu iskustvo ne znači mnogo: potrebno je teorijsko objašnjenje, kojeg Pereira dobiva od stanovitog dr. Cardosa. 
 
Cardoso mu, naime, objašnjava da se radi samo o tome koje 'ja' prevladava u čovjekovoj konfederaciji duša. Ako u Pereiri zavlada neko drugo 'ja', za koje on već ima potencijal, sasvim je moguće da se promijeni. A kad se jednom promijeni, dobre su mu šanse da se trgne iz letargije, pomogne klincima i ustane protiv režima.
 
Pereira je, s jedne strane, generičan i općenit lik, a s druge, o njemu ipak znamo dovoljno da ne bude sasvim maglovit. (On je, naravno, i jedini junak koji nam preostaje ako pristanemo na čitanje romana.) Tabucchi cijelim romanom drži odstojanje od Pereire, što mu daje mogućnost da o njemu misli i kritički, ali da mu opet bude nekako blizak, da s njim suosjeća. 
 
Taj se odmak postiže opetovanim ponavljanjem naslovne sintagme, Pereira tvrdi, kojom pripovjedač djelomično pere ruke od priče, dajući zasluženi dio stvaralačkih zasluga Pereiri i onome čega je on simbol: mogućnosti subverzije i otpora književnosti.  

Ivan Tomašić
foto: saudade (Juju Goes)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.