Domaći blogeri: Porto

Porto je stari bloger, poznat svima koje je ikada zanimala književnost na blogu. Njegov zvjezdani status potvrđuje činjenica da je upravo on prvi objavljeni hrvatski bloger. Ukoričenje ga je snašlo 2005. godine kada mu je Naklada MD objavila zbirku poezije po imenu Tri dana. Godinu dana poslije, za Nakladu Ljevak objavljuje zbirku priča s bloga Buddha u supermarketu.

Interes izdavača za Portovo pisanje ni najmanje ne izneneđuje, osvrnemo li se na njegov dosadašnji rad. Ovaj 35-godišnjak pisanjem se bavi još od djetinjstva, a da je bio izniman talent potvrdile su nam i njegove prijateljice iz školskih dana koje smo imali prilike upoznati u Booksi, gdje su Rukavina i njegova ekipa stalni gosti. Svoje je radove objavljivao u brojnim časopisima iz regije (Quorum, Vijenac, UV, RE, Večernji list, Karlovački tjednik, KAmeleon, VAL-u, Cosmopolitan), a priče su mu uvrštene u brojne zbirke i antologije (Blog priče, Vampirske priče, Ekran priče 1-3, Najkraće priče 2006, Bundolo-offlline, XIII krug bezdana, Krivo stvoreni...). Pobjednik je natječaja INE za književno stvaralaštvo u 2003. godini, natječaja za kratku priču časopisa KAmeleon i natječaja za SF priču udruge GAIA, 2005., a dobitnik je i nekih nagrada. (Nagrada Mihovil Pavlek Miškina na 26. susretima Hrvatskog sabora kulture, nagrada SFera) O nagradama Rukavina kaže: "Lagao bih kad bi rekao da mi te nagrade ne znače ništa. Dale su mi veliki motiv za pisanje." Sada bi bilo zgodno napomenuti da je i on jedan u nizu uspješnih mladih pisaca koji su pohađali našu radionicu kreativnog pisanja.

U razgovoru za Zarez Rukavina svoj blog opisuje riječima: "Od kad postoji, porto.blog.hr svojevrsna je napuklina u (prividnoj) stvarnosti. Kako mu i samo ime sugerira, on predstavlja portal, vrata kroz koja se probija nešto s one strane kauzalnosti ove prirode." Opisujući vlastiti blog, Porto kao da opisuje i vlastitu književnost što se napaja iz poetike mističnih pisaca poput Borgesa i Fuentesa, koji su poput njega u beznačajnoj svakodnevici otkrivali nove svjetove. Upravo je taj meditativan pristup svakodnevnim tričarijama najizraženija crta njegovog pisma. Al' nemojte se prepasti te borgesovske crte, Rukavina je ipak nogama dovoljno čvrsto na zemlji (zaboravih pripomenuti da je završio Rudarsko-geološko-naftni fakultet) da svoje transcedentalne misli o životu i svijetu zapakira u sasvim zgodne priče o svojoj dragoj, užoj i široj obitelji, prijateljima, neizostavnom shoppingu itd., dotičući se uvijek općih mjesta kolektivne moderne svijesti. Kako to izgleda u praksi, pročitajte u minijaturi koja slijedi.

"U nedjeljno popodne je žena koju volim odagnala zle duhove. Njena nagost učinila je da demoni odu. Kao da ih nikada nije niti bilo. Ali vratit će se oni. S tisućama ruku koje prelaze sve zaštitne linije kredom, u staromodnim telefonskim razmjenama živaca. Dvanaesti je dan mjeseca studenog. Golubovi se rastežu nebom i kao da ne žele dohvatiti horizont. Što sve nisam bio? Ratnik, inženjer na bušotinama, prorok, pisac. Ovoga studenog sam prosjak, TV propovjednik što sakuplja vreće love i felacije zapostavljenih gospođa. Uistinu, najveći fanatici su oni koji u sebi nose najviše sumnje. Oni su pakt između vidljivog i nevidljivog svijeta. U njima se svjetlo pomalja iz tame, plamen im privlači sjene, one lete i pridružuju se plamenu što se uzdiže i zacrnjuje dan proždirući i horizont i jata golubova. To Božansko poseže za ljudskim, impregnira ga iznutra širokim potezima svoga kista... no onda se, ipak, povlači. Dvanaesti je studeni. Nebo je prekriveno oblacima, a sunce se probija kroz njih. Ona stoji gola pored prozora i razmiče zavjese. Tamni šišmiš napustio je moje lice i sad reže poput škara rujno jesenje nebo."

Porto je svoju poziciju u blogosferi učvrstio predanim radom na organiziranju knjiške blogerske zajednice. Neko je vrijeme uređivao on-line časopis Priče s blogerske strane weba te portal za književnost grupe B.O.R.G. - Blogerske Organizacije Raspisanih Građana, a danas je aktivan na bestseler.net, blogerskoj mreži koja okuplja ponajbolje blogere na hrvatskom dijelu interneta.

Prije no što ode na godišnji, Dario nam je dao intevju u kojem govori o svom radu i djelu.

Kako se tvoj rad na organizaciji književno-blogerske zajednice očituje na današnji dan. Elem, baviš li se još uvijek nekim uredničkim poslom?
Pa trenutno se, zbog poslovnih obaveza, ne stignem puno baviti organizacijom književno-blogerske scene, no mislim da to više nije potrebno. U proteklom periodu toj je zajednici dano podosta medijske pozornosti, njeni protagonisti danas su dio književne scene, objavljuju u tiskanim medijima, pozivaju se na festivale, javna čitanja. Blog je prepoznat kao pogodan medij za početnu afirmaciju i književnu praksu pa je za očekivati da se u razne uredničke, selektorske, kritičarske i organizatorske aktivnosti vezane uz medij počnu uključivati oni koji nedostatak razvojnog prostora osjećaju u svom profesionalnom okruženju. Moje su se ambicije u tom smjeru zaokružile izlaskom zbirke Blog priče te nedavno održanim Festivalom blogerske književnosti riječkog ReForuma.
Osim toga, čini mi se da trenutni puls književno-blogerske zajednice odaje određeno stanje mirovanja; garnitura koja je dala prvotni obol u fazi je pregrupiranja snaga, neki završavaju svoje zbirke, drugi pak smišljaju nove projekte, tako da tek na jesen možemo očekivati novi zamah scene uz puno novih imena, čemu se posebno veselim.

Vidim da se u zadnje vrijeme opet baviš blogom pa me interesira spremaš li nam već i sljedeću knjigu, a ako je ne spremaš, radiš li na nečemu što bi volio podijeliti s nama?
Radim na romanu, paralelno sređujem materijal za novu zbirku poezije, zbirku fantastičnih priča. Što se tiče bloga, mogu svekolikom čitateljstvu najaviti da uskoro ulijećemo u novu avanturu, no ne i na blogu Buddha u supermarketu, najvjerojatnije i pod drugim nickom. Blog uz mogućnosti beskonačnog udvajanja identiteta, pruža neslućene mogućnosti kreiranja raznih mikrokozmosa kroz koje se mogu preispitivati kondicije svijeta koji nas okružuje.

Otkud ti volja, organizacijske sposobnosti, vrijeme... da nakon radnog dana u INI još odradiš šihtu za kompom? Vidiš li se možda u budućnosti kao čovjek koji živi od pisanja?
Zanimljivo, to isto me pitao gradonačelnik Milan Bandić kada smo se upoznali prigodom posvećivanja novih parkirališnih crta u kvarta u kojem živim. Bandić je moj stari fan pa mi je priznao da su mu spindoktori gradili imidž po mom liku i djelu. Osim toga, ja već odavno živim od pisanja. Projekt, završno izvješće, prijedlog za upravu, zbirka poezije, blog… koja razlika?

Osjetiš li u društvu neblogerskih pisaca stigmu književnika s bloga i jesi li zažalio zbog komentara o Jergoviću, tj. jesi li zbog njega pretrpio neke neugodnosti?
U njihovu društvu osjetim neugodu svaki put kada INA povisi cijenu benzina. Komentar o Jergoviću? Ako ti misliš na ono što ja mislim da ti misliš, dakle na završni pasus priče 'Volite li Jergovića'? u kome Jergović, poput Lennona, stradava od ruke mahnitog obožavatelja, a djeca ga dobivaju za lektiru pa posežu za Googleom i Wikipedijom i tamo nalaze da je bio minoran pisac iz doba bloga. Zaista, kada budali prstom ukažeš na mjesec, dovedeš se u situaciju da ga od prsta - i ne vidi. Tako je i sam spomen Jergovića dovoljan za polarizaciju svakakvih budalaština. A ta je priča upravo kritika jeftinih senzacija i površnosti društva u kojem živimo. Kritika bloga, wikipedizacije i googleizacije društva, procesu koji je uzeo maha i kod kojeg nam ne preostaje nego da se cinično, pilatovski, upitamo - što je istina? I zato, da parafraziram druga Tita, Portu ne pakovati!

Koga najradije čitaš od kolega blogera i čije bi djelo volio vidjeti između lijepo dizajniranih mekih korica?
Najradije čitam Tajpvrajtera, Guedesa i Nemanju, a od favorita ću uskoro u rukama držati lijepo dizajnirane meke korice Jesusa Quintane.

Smatraš li da su književni blogovi danas postali najživlje mjesto hrvatske kritike (usprkos njihovoj neprofesionalnosti) te je li došlo do kakvog raskola na toj sceni. Nešto poput HDP i HDK?
Blogovi su zasigurno poprište svakakvih kritičko-analitičkih napisa čemu svakako doprinosi blogerski kritički duh, interdisciplinarnost te otvorenost različitim pristupima i načinima razmišljanja, no za kritiku je bitna i teorijska utemeljenost, povezanost sa književnom praksom. Volio bi kad bi mogao parafrazirati Andrića i njegova kaosna vremena u kojima su budni samo blogeri i teroristi. (Pjesnici već odavno ne predstavljaju čuđenje u svijetu.) Volio bi da je tako, ali nije. Iluzija je da blog pruža ljudima nekakvu slobodu u izražavanju. Za to je potrebna drugačija vrst slobode. One koja nastupa iznutra. Danas postoji tek uljuljkanost u Matrix izvjesne, ugodne neslobode. Nekad je sloboda bila veća. Bilo je više umjetnosti, manje supermarketa. Više kulture, a manje klope, elektroničkih gadgeta i potrošačkih kredita, pa je i odnos prema njima imao više erosa. Više duha. Bili smo slobodniji snalaziti se i misliti… Danas su mogući samo manje ili više uspješni lajavci. A oko takvih nije moguća neka uspješnija polarizacija, a samim time niti raskol.

Jesi li, poput Macana, aktivan na SF sceni?
Teško je uspoređivati se s Macanom kada je u pitanu aktivnost na SF sceni. Kako da to prispodobim… Macan je monolit iz Odiseje 2001, ja sam više nalik onom čovjekolikom koji je otkrio da kost može nečemu poslužiti. I za sad mi dobro ide; mlatim njome lijevo i desno, svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem. 

Što trenutno čitaš i kakva te književnost zanima zadnjih godina?
U knjižnici sam neki dan posudio Carverove pjesme i rane radove neke američke ženskice kojoj se ne mogu sjetiti imena, ali tvrdi da je poznavala Dylana, Morissona i Krista, pa mi se to učinilo zanimljivim. Ali ono što me istinski uzbudilo kod književnosti zadnju godinu je to da sam trebao platiti ogromnu zakasninu, ali su mi tete u knjižnici oprostile jer je pokraj mog imena blinknulo pisac. Mislim da to nije uspjelo ni Feriću.

Budući književni i neknjiževni planovi?
Trenutno razmišljam samo o godišnjem odmoru. Na morskome plavom žalu iskovat ću sve buduće planove.

Za kraj vam prenosimo jednu Portovu pjesmu, a vi proslijedite na njegov blog po dnevnu dozu zena.

Reci rijeka. Reci krvavo crveno. Reci jutro. Reci
nema kruha. Reci mama i tata. Reci poso zove.
Reci magnetne kartice u firmi otkucavaju. Reci
muzika kroz urede s nečijeg usamljenog radija.
Reci hrana dostavljena baš na vrijeme. Reci put
nošen bosim nogama ljubavnika. Reci oni koji
se moraju skrivati po obroncima planina
makar da bi jedno drugom rekli - zbogom.

Marija Mladina
1.8.2007.