Znajući što me otprilike čeka, više na duhovnoj (duševnoj) negoli na materijalnoj, vidljivo-provjerljivoj razini, u Tiranu, kao neku vrst poštapalice, kao utjehu možda, kao argument i mali, premda znala sam, suludi dokaz da nisam raspolućena (shizofrena), jer jesam, nosim elegantno opremljenu knjižicu tiskanu u Ljubljani 2013., a pod nazivom Vježbanje egzistencije. Kako autora te knjižice, Gorana Starčevića, među nama više nema, zamišljala sam da ću barem preko njegovog teksta s njim povremeno razgovarati – kad sakupim dovoljno utisaka, dovoljno 'dokaza', ma koliko nedokazivi oni bili, o "dvostrukoj prirodi vremena; onog osobnog ili autentičnog, u kojem čovjek još uvijek biva pri svom istinskom bitku, kao i onog povijesnog, u kojem pojedinac kao Kierkegaardov vitez vjere zauvijek ostaje nomad ili stranac koji 'ne dolazi s ovoga svijeta' ".
Tako, skupljam.
U Tirani i Draču (za daljnje – dublje ekspedicije nemam vremena), slažem kamenčiće ne bih li krenula u stvaranje slike na kojoj će se, već vidim, gotovo zastrašujuće, da ne kažem monstruozno, isprepletati priče živih i priče mrtvih, a uz njih, kao potvrda ili negacija tih priča, nizat će se bulevari i blatnjavi sokaci, ulice – razrovane ili nedavno asfaltirane, trgovine – shopping mallovi i bakalnice, kiosci i dućani udžerice, neboderi od stakla i čelika i neožbukane obiteljske kućice opasane visokim zidom, psi lutalice i psi s pedigreom koje na uzici šeću isključivo žene, poslovni ljudi, oni u cijelome svijetu u odijelima istoga kroja, s istim gardom i potrošena starija gospoda u izlizanim odijelima socijalističkog kroja, svaki sa vlastitom pričom, a sve to dolje, u kotlini, pod zastrašujućom zaštitničkom paskom planinskog diva Dajti.
Nekada, do relativno nedavno, ulice nisu imale ploče s nazivom, možda su ih imale, ali su bile nevidljive. Danas u mnogim ulicama, pogotovo u onim sporednim, a bogme i na pojedinim avenijama, još uvijek na kućama nema brojeva, odnosno, poput izvlačenja kuglica iz loto bubnja, brojevi zgrada nižu se bez reda i logike prikačeni na fasade u raznim veličinama i fontovima. Stanujem u uličici Derhemi (u novogradnji b.b.), u sokaku koji izlazi na bulevar Hoxha Tasim. Tražim kuću Maksa Vela na, kako mi reče, broju 57. Krećem s dna bulevara, lijevom stranom: 32, pa 167, pa 2, pa opet 2, 2, 2, pa 1, 1, 1, onda dolazi 18, za njim 63. Prelazim na drugu stranu: 47, 220, 13, 18, 74, 33. Ulazim u apoteku (u Tirani ima neviđeno mnogo ljekarni, samo u ovoj ulici na razdaljini od 300 metara ima ih tri) i pitam, Na kojem je broju ova apoteka?
Nemam pojma, kaže ljekarnik. Ulica se zove Hoxha Tasim.
Kao
luda Nasta špartam gore-dolje ulicom Hoxhe Tasima, onda naletim na trojicu koji stoje i nešto raspravljaju (ostali zuje), a jedan mi kaže,
Radio sam u američkoj ambasadi, jeste li vi Amerikanka? Ne znam gdje je broj 57, kaže drugi. Treći se pravi gluh.
Tražim Maksa Vela.
A, Maks Velo! Tamo gore, sto metara, preko puta one visoke bijele kuće s kosim krovom.
Kao da sam u Rijeci, u kojoj zgrade, doduše, imaju brojeve i ploče s nazivima, ali ljudi pojma nemaju što na tim pločama piše, pa kad ih pitate, prvo kažu 'Bo!', onda krenu objašnjavati (vrlo su uslužni, kao i Albanci): Kad stignete do Kraša, doći ćete do kafića, onda skrenite lijevo, tamo je kiosk, a iza kioska je trgovina sa sportskom opremom, ukoliko tražite dućan sa sportskom opremom.
Kuća u kojoj živi Maks Velo stara je, oronula dvokatnica, s nje opada žbuka, žaluzine su pokidane, balkon samo što se ne uruši, ne vidim gdje je ulaz, a na njoj piše – 47.
Nakon što je zbačena stara garda, napravljeni su popisi nepravedno osuđenih, oformljena je komisija, a oni koji su najdulje boravili u zatvorima (između osam i trideset pet godina), trebali su među prvima dobiti stan. Komisija je radila tako da je za dodjelu stana od eventualnog budućeg korisnika (tajno) tražila kovertu s najmanje tri tisuće eura. Onaj tko je imao tri puta po tri tisuće eura, dobio je tri stana od kojih je dva odmah (po tržišnoj cijeni) prodao. Maks Velo ostao je živjeti na drugom katu ruševne kuće svoga oca, sa sestrom koja ima impozantan broj mačaka. Nije da nova albanska vlast ne brine i o kompenzaciji žrtvama paranoične totalitarne vlasti Envera Hoxhe. Tako, odlučeno je da se neopravdano osuđenima i rehabilitiranima za svaki dan proveden u zatvoru isplati po petnaest eura, što se svodi na jadnih 5500 eura godišnje. Međutim, uslijed kroničnog nedostatka sredstava u državnom budžetu, nastaje mala nezgodnost u vidu nemogućnosti provođenja parlamentarne i sudske odluke, pa se, kompromisno, isplata reprogramira tako da ide u (malim, neredovno isplaćivanim) ratama, a prednost imaju oni najstariji, jer se računa da će uskoro umrijeti.
Prvih dana, gledam.
Ima mnogo pasa lutalica. Obilježeni su žutim čipom na desnom uhu i nekako su pitomi.
Ima relativno malo prosjaka, ali kad nalete, ne puštaju.
Nabasala sam na samo dva beskućnika, jednog muškog i jednog ženskog, za razliku od Pariza, gdje se instaliraju u svaku bogovjetnu ulicu, na svakom bogovjetnom trgu, velikom i malom i, naletjela sam na tri pijanca. Možda ih negdje skrivaju, a možda kapitalizam još nije dovoljno uzjahao.
Ima čistača cipela i uličnih prodavača cigareta, mineralnih voda, čokoladica, privjesaka za ključeve, upaljača i ostalih džidža-bidža, na koje malo tko obraća pažnju.
Ima ošamućenih (uspavanih?) živih kokošaka koje vezanih nogu leže na pločniku i čekaju kupce.
Ima poprilično, kako bi Hrvati rekli – 'pet shopova', s pticama i štenadi u kavezima.
Ima u centru grada novoizgrađena mastodontska pravoslavna crkva koja obuhvaća pet blokova. Noću svijetli kao Las Vegas. Ne može ući u kadar foto aparata.
Na ulicama nema psećeg dreka.
Nema poštanskih sandučića. To je valjda ostatak iz prošlosti kad
što ima tko komu da piše?! Ali pojavit će se, kao što se pojavljuju nazivi ulica i kućni brojevi.
Nema željezničke stanice. Srušena je. Tamo gdje je bila, bageri ruju, grade se luksuzni apartmani.
Nema autobusnog kolodvora. Autobusni kolodvor ne postoji. Postoje lokacije. Neobilježena mjesta ispred turističkih agencija, ispred hotela, ispred restorana, na rubu parkova, na prašnjavim platoima, s kojih polaze autobusi za razne gradove, tuzemne i inozemne. Tako sam jedva našla kafić pred koji je iz Skopja trebala stići moja Lile Dirjan. Rekli su mi, Preko puta ginekološke klinike (?!), rekli su mi, Uzbrdo, prema željezničkoj stanici (?!), rekli su mi, Tu, odmah iza ugla, rekli su mi, A, to je strašno daleko, 45 minuta hoda. Onda me je nazvao vozač tog skopskog autobusa i rekao, Spustite se do Trga Skenderbega (već sam od njega bila dobrano odmakla), sad ću tuda proći, rekao je, pa pratite gdje skrećem. Onda sam, ovakva kljakava kakva jesam, za tim autobusom trčala pola sata. (Sva sreća da je promet gust, pa ima i zastoja.)
Ima mnogo parkova, ali su klupe jako niske, pa se s njih teško ustaje. Nekim klupama nedostaje po koja daska, pa čak i čitavo sjedalo. Svejedno, parkovi su puni. U njima najviše ima muškaraca koji u starim sivim odijelima leže na travi i igraju šah.
Jedne noći šećem s Arianom Lekom duž nekog širokog bulevara, tek sam bila stigla, nemam pojma gdje sam. Avenija je osvijetljena ali prazna, prostor ogroman, a gotovo da nema ni prometa ni prolaznika, očito smo izvan centra u kojem (poslije vidim) sve pršti od mladosti i agresivnog konzumerizma, od proždrljivog kapitalizma teškoga zadaha. Onda naletje biciklist i pred nas stane.
Ovo je moj prijatelj Edmond Tupija, kaže Arian.
Inače, bicikl, to 'omiljeno' prijevozno sredstvo Albanaca danas se rijetko viđa, zamijenila su ga krda 'konja' upregnutih u šasije. (Do 1991. u cijeloj zemlji bilo je oko 600 automobila.)
Pred Edmondovim savršenim francuskim potpuno zanijemim. Jedino što na njegovo pitanje tko sam, odakle sam, uspijevam odgovoriti jest: Je suis déraciné, jer te tople kasnojesenske noći, na samom početku moje albanske 'avanture', iznova, po ne znam koji put, želudac mi je poslao signal (potvrdu) o vlastitoj deteritorijalizaciji, o nomadstvu, o izglobljenosti koju svjesno odabirem kao svoj unutarnji krajolik i koja mi poput fluorescentnog križa nad uzglavljem – iscrtava put. Inače, u Tirani, svakodnevno ispadam iz okvira, istovremeno se kačeći o njegove rubove.
Edmond Tupija rođen je 1947. u Tirani, a 1971. diplomira francuski jezik i komparativnu književnost na Sorboni. Po povratku u Albaniju, kao izvanredni profesor s užom specijalizacijom u prevodilaštvu, predaje na Filološkom fakultetu Tiranskog sveučilišta, a onda, 1975. Sigurimi mu kuca na vrata i ubrzo potom, kao osnovnoškolskog učitelja liferuje u provincijsko mjesto Gramshi, blizu Elbasana. Tamo, okružen mračnim planinskim masivima i od straha petrificiranim radnicima tvornice vojnog oružja, uglavnom kalašnjikova, pod strogim nadzorom onih u svakom društvu vječito prisutnih kerbera (doušnika ili spletkara), računa Sigurimi, 'preodgojeni' Edmond Tupija u domoljubnoj misiji elementarnog (kontroliranog) opismenjivanja pučanstva, zaboravit će na Prousta, Sartrea i Tourniera, na pariške bulevare, na Seinu, na glazbu uz koju je sanjao, ljubio i plesao. Pet godina poslije, 1980., Tupija se iz militarizirane palanke vraća u svoj rodni grad gdje mu je dopušteno da na francuski prevodi od policije i Partije provjerene albanske pisce, da bi se nakon 1991. vratio na sveučilište. Godine 2015. odlazi penziju. Edmond Tupija je i pjesnik i prozaist, što je, naravno, (meni) logično. Edmond Tupija je i autor prvog albanskog rječnika erotike, što također ne čudi.
Tako počinje moja Albanija. Relativno blago i benigno.
Tako počinje moje slušanje. Tada, kad sebi još jednom kažem, hajde Dašo,
sapere aude.
***
Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
Foto u tekstu: Daša Drndić
