Utorak
01.09.2020.

Pažljivo osluškivati stvarnost

naslov knjige Autobus za Trnavu autor Sanja Baković
izdavač MeandarMedia godina izdanja 2020.



Extra_large_bus-731317_1280
A+ A-


Što to ima u riječi nedjelja, da tako često ulazi u živote pjesnika? U sjećanje mogu prizvati nekoliko autora koji uz nju vežu različite konotacije, poput religiozne meditativnosti u poeziji Đure Sudete, Mihalićeva domoljublja u pjesmi Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more, zatim Cesarićeve problematizacije socijalnih razlika u Vagonašima te Pogačarove atmosferičnosti u stihu "nema ničeg osim nedjelja". Kako bi se intuitivno opisala pjesnička zbirka Autobus za Trnavu Sanje Baković, autorica ovih redaka će posegnuti za motivom nedjelje koji se višestruko ponavlja u zbirci. Ona je, dakle, mirna nedjelja, zamotana u deku zimi ili ispružena na propuhu ljeti, koja odlučuje prekinuti svoju uspavanost i pogledati koji od večernjih Dnevnika. U hrvatskoj suvremenoj književnosti sve je više onih koji će upaliti vijesti i kritički ih poslušati, ne na razini suhoparnog bavljenja politikom, već artikuliranjem vlastita glasa i jasnim zaokruživanjem stajališta o društvenim problemima.

Sanja Baković pažljivo njeguje poetsku riječ u ovim nesigurnim vremenima i prema predmetu svog interesa je blaga, minuciozna i u potpunosti mu posvećena. Idejna je začetnica projekta Odvalimo se poezijom koji promiče vidljivost poezije, od objavljivanja pjesama na društvenim mrežama do organiziranja književnih večeri. Iza nje je pjesnička zbirka Plovna mjesta koja, prema kritici Mateje Jurčević, svjedoči o autoričinu osjećaju za mjeru riječi.

Zbirka Autobus za Trnavu spaja dalmatinski i zagrebački pejzaž, odnosno Bol i Peščenicu, dvije mikrolokacije važne autorici. Svaka od njih na svoj način simbolizira tvrdoću, Bol u privatnoj sferi života, dok Peščenica to čini u javnoj, što čak podcrtavaju skupovi konsonanata u strukturi riječi. Autorica ujednačenim ritmom meandrira između dva različita tipa iskustva, otvarajući probleme geografske, društvene i ekonomske margine, nasilja te ranjivog položaja žena u patrijarhalnom poretku. Naposljetku, implicitno je prisutna i književna margina, s obzirom na to da su u fokusu ženska iskustva koja su odnedavno vidljiviji komad razgovora u široj javnosti.

U pjesmi znak nijemog jelena koja značenjski uvodi u zbirku pred lirskim subjektom je jelen, nad glavom mu šuma tramalne tišine mahnita raste munjevito, a on ne govori. Nemogućnost ostvarivanja dijaloga može se konceptualno povezati s naslovnicom zbirke, na kojoj crveno svjetlo na semaforu sugerira zaustavljanje, zahtijeva čekanje i provocira strpljenje. Navedeni segmenti potencijalno rastvaraju autoričinu strategiju u kojoj se ona metaforički suočava s blokadom u stvarnosti, odnosno realitet se želi obuhvatiti, učiniti jasnijim i probavljivijim. Istovremeno, predstavlja opomenu čitatelju za preispitivanje vlastite nelagode, kao što stoji u tekstu: "ja sam usta natrpala rogovima, / na uši mi cure, / kroz nosnice šikljaju. / malo mi je zlo, / ali još se može podnijeti, i želju da se postupno prisvajaju prostori osobne i društvene slobode."

Nekoliko je dijelova zbirke koji tematski i motivski sežu od lokalne do globalne margine, od poznatog i bliskog do nepoznatog i dalekog. Južni uroci potječu iz skicoznog portreta uže obitelji, majke, oca, sestre i none te su posljedica otočki suženog shvaćanja svijeta u kojemu se "majka raspituje o šansama za potomstvo" i razmišlja o tome "šta će reć svit", dok otac rješava križaljke u Slobodnoj Dalmaciji i naiskap pije bevandu. U ubrzanom ritmu koji se smiruje u nekoliko posljednjih stihova, nakon čega kao da slijedi neizgovoreni duboki uzdah, cjelina Razmještanje interpunkcija tematizira nekadašnje postojanje bliskog odnosa s muškarcem i razračunavanje s njegovim očekivanjima vezanih uz fizički izgled i ponašanje žene ("a ja sam obilato spušila lajanjem i figurom tamnog hrta ili dobro je, ako me pitaš, / najgore je prošlo, / na meniju su ljubice za sve obroke, / zar si išta manje očekivao od mene?").

Značajnu ulogu u opsegu zbirke čine cjeline Autobus za Trnavu, Ubodne rane i Nakon ciklona, dijelovi s podlogom društvene stvarnosti koja se koristi kao materijal za poeziju. Autorica je rasvijetlila lica ženama različite dobi i socijalnog statusa koje su izmještene iz fokusa, zanemarene i maltretirane, od djevojaka i samohranih majki do žena starije životne dobi. Nebitno je u kojemu licu govori i o kojim ženama, jesu li to bliske i poznate žene ili nepoznate o kojima tek posredno doznajemo, autorica im posuđuje glas kako bi se od gomilice malih glasova stvorilo svojevrsno zajedničko iskustvo. Tako se, dajući im jedan glas, ideja svodi na specifično iskustvo različitog intenziteta, jednu univerzalnu borbu.

U pjesmi kuhinjski nož iz torbice Calvin Klein autorica eksperimentira s formom, kombinirajući rečenice iz medija, bezdušnu faktografiju, s vlastitim stihovima. Radi se o istinitom događaju iz 2017. godine kada je dečko ubio nožem 18-ogodišnju djevojku nedaleko od autoričina mjesta stanovanja, dok se u sljedećoj pjesmi naslova K. nastoji ostvariti dijalog sa žrtvom, kako bi joj se barem u tekstu osiguralo dostojanstvo, zapisalo njezino postojanje i preispitala odgovornost javnosti i institucija. Različite siline nasilja uključuju, ne samo fizičko, već i ono verbalno, pa i druge vrste nasilja uzrokovane strahom i nelagodom, poput nemogućnosti napuštanja nasilnika: "uredila si se za novu epizodu / kućne zabave, / još ovaj put, / još samo danas, / možda još koji dan".

Osim bilježenja lokalnih tragičnih slučajeva, autorica upozorava i na probleme tretiranja ženske tjelesnosti u ruralnoj Indiji. Nakon ciklona bilježi, gotovo dokumentaristički, više nesretnih ženskih sudbina, poput slučaja djevojčice Vijaye Lakshmi koja je poginula zbog nesmotrenih grijeha zajednice, ili svjedočanstvo o formiranju ženskog zida u znak prosvjeda protiv hinduskih konzervativaca. U takvom mraku, lirski subjekt dosljedno žudi za svjetlošću, izmicanjem od boli tijela i duše, kao cvijet suncokreta glavu stalno izvija. Njegova vizija budućnosti govori kako bi sve trebalo ispočetka, što se, prigodno zatvarajući koncept zbirke, nalazi u jednoj od posljednjih pjesama: "niču velike vlažne šume, / paprat iznova raste iz crna tla, / sa smjenom spolne i bespolne faze. / ispočetka."

Jezik je pročišćen od suvišnosti, uz pokoji kolokvijalizam koji usidruje glasove u scenu zbivanja te ne izaziva zamor pri čitanju. Iako je jasno da se moraju pružiti osnovne informacije o pojedinom događaju jer nisu svi čitatelji jednako ili uopće informirani, ostaje dojam kako su pjesme u dijelu Nakon ciklona opterećene prepričavanjem događaja koji se dodatno pojašnjava u fusnoti. Tako fusnote žuljaju pri čitanju, previše podsjećajući na znanstveni diskurs za kojim u ovom slučaju nema potrebe. Kako bi se to izbjeglo, produktivna bi bila intervencija iz spomenute pjesme kuhinjski nož iz torbice Calvin Klein. U slučaju smjenjivanja medijskih informacija i stihova, ostvario bi se zanimljiv ritam teksta i pritom bi pjesme djelovale ujednačenije.

Autorica je dokazala kako pažljivo osluškuje takt riječi, pritom beskompromisno ukazujući na pojave pred kojima nerijetko zatvaramo oči. U jednom detalju može se uloviti i djelić njezine poetike: "moji prijatelji ne znaju da su oni poezija / i ovo šizofreno stanje nesigurnosti, / i ovaj strah od promašenosti, / sav taj strah, / od svih strahova najveći stih". Misli u pjesmama su zaokružene i promišljene, one ne vrludaju i ne žure se u donošenju zaključaka. Iz stihova "branit ću plavo nebo, tišinu i tijelo, / branit ću se kako znam", kao i iz ove zbirke u cjelini, dade se razabrati kako autorica posjeduje svu potrebnu jezičnu artiljeriju i pjesničku snagu za plodonosan nastavak suočavanja s mučnom stvarnosti. Možda ipak ima nešto kreativnosti u toj nedjelji, u njezinom kratkotrajnom smiraju.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.