Utorak
07.01.2020.

(Ne)političnost ljubavi

naslov knjige Trideset deveti maj autor Marko Tomaš
izdavač Jesenski i Turk godina izdanja 2019



Extra_large_mv5boda5njc5mtkxml5bml5banbnxkftztgwmjcxnjaymje_._v1_
Foto: 20,000 Days on Earth (2014)
A+ A-


Trideset deveti maj najnovija je zbirka pjesama Marka Tomaša, jednog od najpoznatijih pjesnika postjugoslavenskog književnog polja, opisivanog kao "balkanskog pjesnika" zbog njegove biografije i bibliografije i kao "pjesnika ruševina" zbog njegove poetike. Kao i nekolicina njegovih ranijih zbirki, Trideset deveti maj objavljen je u dva izdanja – prvo 2018. godine u Srbiji kod izdavačke kuće Lom, a 2019. godine u Hrvatskoj kod Jesenski i Turk, premda je Tomaš u intervjuima istaknuo da je namjera bila da se na oba književna tržišta pojavi istovremeno.

Nemogući datum u naslovu zbirke, tvrdi Tomaš u intervjuu, zvuči kao bitan, revolucionaran datum koji je istovremeno nepostojeći, kao svojevrsni iskaz neke bolje budućnosti "koju nikad nećemo dočekati". Naslov i odgovara za poeziju zbirke koja naizgled ne vidi bolju budućnost i stoga pristaje uz opis autora kao "pjesnika ruševina, poete jednog potonulog svijeta i sadašnjosti koja se nezadrživo kruni i raspada" (Đ. Krajišnjik).

Tomaš u Trideset devetom maju konstruira pjesnički glas i trop razoružanog, razuvjerenog sredovječnog muškarca, kojemu je narativiziranje njegove ne-pozicije jedino preostalo. Nakon uvodne pjesme Nismo se stigli voljeti, koja postavlja melankolični ton zbirke (i priču o izgubljenoj generaciji na tragu Ginsbergovog Urlika), prvi ciklus Tri slike zime u kontrastu je s ostatkom nevelike zbirke. Triptih motiva okupatora koji se nakon ulaska u selo skida i odlazi u šumu, muškarca koji promatrajući krošnje promišlja egzistenciju te anđela koji se raznese bombom čine najbolje pjesme u zbirci. S prostornom i vremenskom (tj. meteorološko-klimatskom) scenografijom, djeluju kao fragmenti cjeline i bride atmosferom. Međutim, to nije atmosfera slika Pietera Breughela Starijeg, nego onih Krste Hegedušića: selo okovano snijegom, s golim krošnjama, usred kojeg se odvija scena rekvizicije stoke i javnog batinjanja. U ovim pjesmama nešto je strašno potresno, neka otimačina i nasilje, sakriveno dublje ispod stihova.

Nasuprot ovim pjesmama, pjesme koje se nižu u ostalim ciklusima – Napuštajući Beograd, Vaš šlager sezone i Gitara Tomaža Pengova – daju se opisati kao epizodne konstrukcije identiteta pjesničkog subjekta kroz izvedbe njegova odnosa prema društvu, drugim ljudima, a posebice prema ljubavi, na tragu ranije spomenutog tropa razoružanog i razočaranog muškarca. Napuštajući Beograd započinje pjesmom Divan proljetni dan u kojoj se nemogućnost uživanja ili ugodnog bivanja u svijetu zbog subjektove autodestruktivnosti ispoljava kao samoubilačka ideja koja motivira i prožima pjesmu, a pjesnički glas je subjekt nesigurnih uvjerenja.

Ostale pjesme dalje razrađuju kako i zašto subjekt ne može uživati i bivati u svijetu, odnosno razrađuju njegovu poraženost. Subjekt u zbirci je neozbiljan, diktaturu zove ljubav i poigrava se pitanjem je li diktatura ljubav ili je ljubav diktatura. On je izgubljen u vremenu i prostoru (odnosno, vrijeme i prostor su deterministički nebitni), a žena o kojoj govori ili kojoj se obraća uvijek je izgubljena za njega (on je nema), oboje su "okrutni i divni", odnosno nasiljem potkopavaju ideju suosjećanja. On žudi za pripadnošću, pa čak i kada pripada ženi, traži pripadnost gradu. On je nedozreli subjekt, odrastao muškarac koji se premeće u dijete, kojem će drugo, u suštini neostvarivo djetinjstvo biti zdravo življenje u trenucima zadovoljstva. On će unatoč deklariranjima ipak osporavati sve to kao šalu. Itd.

Ovo eskalira u pjesmi Prvi dan jeseni, koja okuplja sve motive razbacane drugdje u zbirci u iskazivanju želje za time da bude nedostupan svijetu: "Ne želim biti dostupan / za prodavce instant rješenja / za reklame koje me podsjećaju / što mi sve nedostaje. / Ne želim biti tu kada dođu / sa svojim obećanjima. / Sutra neće biti bolje. / Gotovo da uživam." Propast iluzija, raspad (naše) sadašnjosti i ruševine – u ovoj zbirci prvenstveno se odražavaju na ovakvom pjesničkom subjektu. Odnosno, on, takav kakav jest, predstavlja odraz opće degradacije.

Ipak, pojedini momenti u zbirci, poput pjesama Džem od vode ili Fotografija Nicka Cavea, ukazuju na temeljni raskol pjesničkog subjekta. Džem od vode se sa svojom dosljednom anaforom Mi može doimati kao pjesma o generaciji ili skupini, onoj iz prve pjesme zbirke, na koju je utisnut "dubok i krvav pečat jedne izgubljene mladosti" (Đ. Krajišnik). No spomenuta je pjesma više sesija produktivne pjesničke improvizacije koja se poigrava svim dotadašnjim motivima, prvo osporavanje identiteta pjesničkog glasa dotad građenog u zbirci: "Mi sami mimujemo pjesmu. / (…) / Mi svjesni da smo samo ja. / Mi je gomilanje jastva na kauču. / Mi jastvom trgujemo. / (…) / Mi džemujemo. / Mi smo šala na moj račun."

Pjesma Fotografija Nicka Cavea, stihovima – "Kad si prestao čeznuti / ona je umrla / i njezin je duh / preselio u ženu / s kojom danas živiš / a njezin muškarac liči na tebe" – propituje tko je pjesnički subjekt, kako on sebe doživljava i koliko on jest ili nije on sâm u ovim zavrzlamama.

U ovim momentima loma otvara se pitanje ima li pjesnički glas ikakvu održivost, odnosno koliko je i je li pjesnički glas mimeza ili konstrukt, nešto što nam pjesnik pokušava "prodati", nešto što nastaje u improvizaciji, karnevaleskni obrat naših dotadašnjih tumačenja. Ovo osobito podcrtava kraj zbirke. Zadnja pjesma, Nemojte ovo zaboraviti, obrće sve pretpostavke čitatelja kojem se obraća. U njoj Tomaš piše: "Živim sa ženom. / Izjutra pogledam / njeno usnulo lice / i nasmiješim se. / Čitav je svijet / pod mojim nogama. / Toliko obuhvati / jedan kratak pogled."

Završetak zbirke traži čitateljevo propitivanje kako je do tog momenta čitao pjesničkog subjekta i zašto je njegovo čitanje bilo takvo. Je li pjesnički subjekt uopće bio relevantan? Je li "autoritativna" naracija pjesničkog subjekta koja se gradi uopće relevantna? Stvar se komplicira time što je pjesma uokvirena kao komunikacija između čitatelja i pjesničkog glasa (drugdje se rijetko doima da se obraća čitatelju), a njezin lom pjesničkog glasa propituje je li i u kojoj mjeri autor sam bio prisutan u glasu u zbirci.

Kao što je iz prethodno napisanoga vidljivo, u svim konstrukcijama pjesničkog subjekta uvijek je prisutan ljubavni odnos sa ženom. Pa ako je Tomašev Crni molitvenik, prema Bojanu Marjanoviću, zbirka "konceptualno još izbrušenija i čišća knjiga ljubavne poezije", pri čemu je "Tomaševo istrajavanje na problematizaciji teme ljubavi angažovan politički čin po sebi", čini se da je ista namjera nastavljena i u Trideset devetom maju. Naime, na ovom tragu, angažirani politički moment u ovoj zbirci nije ni u nabrajanju objekata mržnje (Pjesma o lopati), ni u eskapizmu u drugo djetinjstvo kada se konačno odraste (Kad porastem), ni u evokaciji djetinjstva (Džep pun klikera), ni u ispisivanju razuvjerenosti ili pisanju o propasti svakodnevice kroz karakterizaciju pjesničkog glasa. Ako bismo razradili Marjanovićev argument, put do ljubavi kao angažiranog političkog momenta zbirke je s jedne strane u krajnjoj destruktivnosti (Prvi dan jeseni), a s druge u svojevrsnoj ironiji (Šlager kojim želim iznervirati Marka Pogačara).

"Pišem sve ovo / zato što želim / uništiti svijet" (pjesma Prvi dan jeseni) stihovi su kojima se Tomaš postavlja u trećiprostor, iz kojeg može kritički promotriti i svijet i kritiku tog svijeta i sebe koji kritizira oba fenomena. Pitanje zašto ovaj pjesnički glas želi uništiti svijet nadilazi njegovu naizglednu poraženost i samozadovoljstvo svojim stanjem, temeljnu poziciju razočarane apatije. Izričući da želi uništiti svijet Tomaš nas sili na propitivanje koji su naši temeljni interesi zbog kojih želimo uopće sačuvati svijet.

Odgovor je ljubav. Možda najduža pjesma u zbirci Šlager kojim želim iznervirati Marka Pogačara razotkriva da je sve vrijeme – u Tomaševoj zbirci ili poeziji općenito – riječ o njoj koju voli. Ova pjesma nipošto nije neki pop šlager koliko temelj cijele poetike. Ironija je da, mada se tako čini, cijelo vrijeme nije riječ o ruševinama i poraženosti; cijelo vrijeme riječ je o ljubavi i/ili njoj (tj. ženi): ona je osnovna građa i prapočelo. Pa ipak, ako je političnost i poetičnost u ljubavi, stihovi "uvijek je sve o njoj" (Šlager kojim želim iznervirati Marka Pogačara) ili "Izjutra pogledam / njeno usnulo lice / i nasmiješim se" (Nemojte ovo zaboraviti), ne motiviraju na borbu za ljubav ili traženje ljubavi, nego stvaraju samo uzgred ugodan osjećaj.

Trideset deveti maj je zbirka koja je vanredno svjesna sama sebe, daje dojam autora koji je svjestan svoje pozicije u književnom polju i književne recepcije i po tome rijetka u aktualnoj pjesničkoj produkciji. Štoviše, zbirka odgovara na svijest o poetici kojom je pisana i njenoj recepciji, a konstruirana je tako da u interpretaciji i analizi nudi više slojeva i kao takva mnogo je zanimljivija za analizu nego što nudi užitak u čitanju. Uz iznimku triptiha pjesama Tri slike zime i pojedinih momenata u pjesmama, ima nešto protupjesnički u Tomaševoj poeziji u ovoj zbirci – neko izrazito ne-lirsko pa čak i protuknjiževno svojstvo teksta, neka zadrška, refleks ili grč, nešto opetovano viđeno i poznato, nešto politički pojednostavljeno. Trideset deveti maj bih preporučio, ali me ne zove na ponovno čitanje.

Izvor fotografije: Youtube.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.