Utorak
26.05.2020.

Estrada kod kuće

naslov knjige Ljiljan tate, dudureste autor Marina Perić
izdavač Vlastita naklada godina izdanja 2020.



Extra_large_untitled_design
Naslovnica.
A+ A-


Naslov pjesničkog debija Marine Perić (1988.) Ljiljan tate, dudureste zvuči kao mondegreen (pogrešno čut ili shvaćen stih) iz refrena klasika romske i kafanske glazbe Geljan dade (Giljan Dade) – i to mondegreen koji bismo vjerojatno mogli očekivati od djeteta. I puko čitalačko "prelijetanje” ove obimom nevelike knjige pokazat će da su navedene asocijacije itekako opravdane. Referentni okvir Perićkine poezije čini imaginarij narodnjaka i "cajki”, tj. kafanske, klupske i televizijske folk kulture; u tematsko-motivskoj ravni ona se uvijek iznova vraća obiteljskim odnosima, a prvenstveno odnosu lirske junakinje s figurom tate iz naslova; njezin zvučno-ritmički sloj u velikoj je mjeri pak izgrađen baš na "infantilnim” zvukovnim asocijacijama i igrama riječi, te začudnim efektima koji odatle nastaju. Uzmemo li u obzir to da i sama numera koju naslov parafrazira (kao i njen hrvatskosrpski prepjev) govori o odrastanju bez oca, zaključit ćemo da je "pogrešna” transkripcija dotičnog stiha zapravo tek naoko pogrešna: otac je, u frojdovskom obratu, sve vrijeme ipak prisutan, a poruka na koncu stiže na svoje odredište.

Međusobno prožimanje sjećanja, fantazije i medijskih sadržaja kakvo pronalazimo u sljedećoj pjesmi karakteristično je za autoričin pjesnički postupak kroz cijelu knjigu: "kožne jakne/tamo gde crno se pojasa // a mira / od rajfova / pravi lažne suknje. // mira pola duksa otkači / pa pola / sa njima do ludila, sve nabor jedan preko drugog / nabaca. // mira / sa nogama većim od hulahopke / mira im dođe / nekako / umesto pederuše // tu da stane, / velika ko dvorište // i peva / u ruci, sa pola dezadoransa ili lopte" glasi pjesma u vreme škorije, u vreme mirino. Folk zvijezda Mira Škorić pojavljuje se kao medijska figura koja suvereno zauzima prostore odrastanja ("veća od dvorišta”), kao statusno-modni simbol ("umesto pederuše”), te kao predmet imaginarne identifikacije (dezadorans bez poklopca i polovica lopte u igri mijenjaju mikrofon). Referenca na realno postojeću ličnost pjevačice figurira u istoj ravni s fantazmatskim predodžbama o njoj, pa i s dječjom fantazijom o bivanju njome – ali i sa slikama iz njenih pjesama (kao što je Otkači). 

Na način na koji je u "vremenu škorijem” štimung ranog djetinjstva evociran kroz prizmu identifikacije s Mirom Škorić, u pjesmi maletić adolescentsko razdoblje uprizoreno je preko reference na pjevačicu Sanju Maletić. No, tu se više ne radi o poistovjećenju s muzičkom zvijezdom, nego o samjeravanju vlastitog iskustva s onim koje njena muzika popularizira: od uvodnih stihova "za poljubac. / me jedan mladen snašao. // vikala sam, izađi stariji si", koji aludiraju na Maletićkinu pjesmu Mlađi, predočena je erotska interakcija s izvjesnim "barabom”, po svoj prilici ne odveć ugodno iskustvo koje možda sadrži i elemente seksualnog napastovanja. Niz slika u kojem se smjenjuju Audi, (beogradsko naselje) Žarkovo i pekara, kao vječni topos srednjoškolskog i studentskog noćnog života, zaključuju stihovi u kojima se ime i prezime Sanje Maletić pretvaraju u glagol i opću imenicu. "ostao je da sanja, za njim / ovaj maletić", čitamo: "maletić” postaje hipokoristik kojim lirska junakinja opisuje sebe i svoju poziciju u spomenutom odnosu, a u kojem joj ostaje samo da "sanja” za "barabom” iz Audija. Pjesnikinja insistira na ovakvim jednostavnim, katkad i prvoloptaškim jezičnim igrama, što je u književnom pogledu poprilično rizična strategija – pogotovo ako se autor/ica zaljubi u vlastiti odnos spram jezika, kao što se čini da je slučaj u Ljiljan tate. Ipak, odgovarajućom kontekstualizacijom i tajmingom unutar teksta od jezičnih igrarija Perić uglavnom uspijeva načiniti poetski uvjerljiva i upečatljiva mjesta.

Poetski je djelotvorna i tenzija između tematsko-motivskog imaginarija masovne kulture s jedne, te visokoparne, mjestimice gotovo hermetične pjesničke strategije s druge strane, tenzija na kojoj je knjiga većim dijelom izgrađena. Pritom, kao što je vjerojatno već očigledno iz priloženih stihova, njezin kreativni odnos s folk estradom svjetlosnim je godinama udaljen od hipsterske eksploatacije "cajki" i njihove trendovske aproprijacije kakva posljednjih godina uzima maha čak i na stereotipno uštogljenoj zagrebačkoj kulturnoj sceni (sve više ljudi koji su do jučer prezirali tu glazbu odjednom se razbacuju referencama s narodnjačke estrade i tuve o subverzivnom naboju folka). Perić se, pak, ne kiti narodnjačkim referencama kako bi narcisoidno demonstrirala pretpostavljenu izazovnost i radikalnost, nego piše iz estetskoga (kulturnoga, društvenog, itd.) iskustva suštinski oblikovanog narodnjacima. Rječnikom estetike potlačenih Augusta Boala, Ljiljan tate bismo dijelom mogli uzeti upravo kao estetski odgovor na estradu i njeno kontinuirano prisustvo u životu, odrastanju, svijesti i podsvijesti lirske protagonistice.

Druga značajna tematsko-motivska formacija u knjizi organizirana je oko iskustva bolesti i gubitka u obitelji, preciznije bolesti i gubitka oca. Pogledajmo kako je to iskustvo mobilizirano u pjesmi diklofenak: "reč / podseća na štikle. // i počinje / da liči / na noge tvoje / mršave ko špaga // neustala / diklofenak reč / kolica nas / oboje // smejemo se, / i volimo tata." Pjesma nas suočava s jezikom koloniziranim i dehumaniziranim farmakološkim i medicinskim vokabularom: rogobatan i izrazito "nepoetičan” tvornički naziv analgetika zauzima mjesto naslova, dok umjesto "kolica" (medicinsko pomagalo) nastupa glagol "golica" (golicanje kao radnja sugerira intimnost i toplinu). Međutim, jezična igra koja je u pjesmi uprizorena donosi kontrapunkt sterilnosti bolničkog imaginarija: od zaumne vizualizacije riječi diklofenak ("podseća na štikle"), preko njenog ismijavanja ("neustala" je kao da je i sama klonula, u kolicima), do eksplicitnog slavljenja roditeljsko-kćerinske bliskosti u završnici ("oboje // smjemo se, / i volimo tata."). S druge strane, unatoč evokacijama nježnosti kakve ne susrećemo u ostatku knjige, "obiteljske" pjesme ne donose nužno i otvaranje ka "pitkijoj" i "popularnijoj" formi – primjerice, ka ispovjednoj i narativnoj poeziji u posljednje vrijeme tako popularnoj na našim prostorima. Naprotiv, opsesivno jezično izvrtanje i persiflaža nalaze se i u epicentru takvih pjesama, koje su, uz to, i same nerijetko protkane maskulturnim referencama ("oni pucaju / tata, tebe boli jako" stoji u pjesmi vestern).

Cijela knjiga ispisana je iz perspektive jedinstvenoga, emfatički oblikovanog, vjerojatno i autobiografski kodiranog lirskoga subjekta – stoga o njemu, tj. o njoj i govorim kao o lirskoj junakinji ili protagonistici. Riječ je o mladoj ženi iz radničke ili niže srednje klase, iz obiteljskog miljea koji bismo mogli nazvati tradicionalnim, okruženoj socijalizacijskim ("splav, mi ulazimo sijamske. // držimo se za ruke kao platforme. / mi, učkur učkur helanke") i kulturnim ("sa jutjuba, / s vrha / pretraživača") praksama koje možemo vezati uz određenu "mejnstrim" ženskost. Kao što ilustrira, naprimjer, gorespomenuta pjesma maletić, Perićkina junakinja suočena je i s pritiscima i očekivanjima koje takva pozicija donosi, što joj nije ugodno – ali je ni ne potiče na pobunu. U Ljiljan tate tako nećemo naći eksplicitnu društvenu kritiku, niti manifestan bunt protiv patrijarhata, seksizma i mizoginije. Međutim, sama pozicija iz koje je ova poezija pisana – opet, iz određenog iskustva, iz samog epicentra u kojem do izražaja dolazi kako inherentno nasilje jednog sustava, tako i njegova proturječja – priskrbljuje joj nimalo beznačajan politički naboj. Drugim riječima, dok na nivou sadržaja ne ispostavlja nikakvu eksplicitnu aktivističku poruku, Perić na nivou forme odlazi dalje nego što je to pošlo za rukom dobrom dijelu današnje eksplicitno woke poezije.

Tiskan u samizdatu, u tiražu od stotinu primjeraka, Ljiljan tate pozicionira se na samim marginama domaćeg književnog polja. U iskušenju sam da potegnem opće mjesto prema kojem je u današnjem svijetu, a možda i oduvijek, poezija ionako osuđena na margine; ipak, s takvim generalizacijama ne bi trebalo žuriti. Naime, objaviti pjesnički prvijenac preko jednog od niza natječaja s dokazanim simboličkim kapitalom i logističkim zaleđem – kao što su natječaj Goranovog proljeća za mlade pjesnike, ili onaj za prvu knjigu izdavačke kuće Treći trg – već u startu jamči izvjesnu vidljivost i materijalnu podršku, te osigurava kakvu-takvu poziciju u polju.

S druge strane, pjesnikinja koja debitira u vlastitom aranžmanu ne samo da ne raspolaže takvim povlasticama, nego je na određeni način i "sumnjiva": ako je knjiga već vrijedna pažnje, zašto nam ne dolazi nekim od "provjerenih" kanala? Čini mi se da razlika u startnim pozicijama u doba weba 2.0 još više dolazi do izražaja – suočeni s proliferacijom informacija, kako u književnom polju tako i izvan njega, hvatamo se za simbolički kapital tradicionalnih institucija (izdavačkih kuća, natječaja, itd.) da bismo opravdali to što uopće trošimo vrijeme na neki "nepoznat" tekst ili autora, a onda na to čak i možda nagovaramo nekoga drugog. Ako nereflektirano popuštamo takvoj inerciji, sva je prilika da će nam zanimljiva i heterodoksna ostvarenja kakvo je Ljiljan tate više od jedanput promaknuti ispred nosa.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.