Utorak
28.01.2020.

Pisati sa suučestvovanjem

naslov knjige W autor Igor Štiks
izdavač Fraktura godina izdanja 2019



Extra_large_657e0acb1c7a629b0bb9e20b58965162ad
Svjetska izložba sportskog plakata 14. Univerzijade WESPO; autor: Morteza Momayez.
A+ A-


U kojoj formi, sa kojim značenjem, iz kojih perspektiva, pisati savremeni komunistički roman? Ili, preciznije: "Može li komunist napisati roman?" pita se Sartr, pišući o knjizi Urota Paula Nizana u motu kojim počinje novi roman Igora Štiksa W.

U kontekstu regionalne književne scene, u kojoj se u većem broju slučajeva književni tekstovi koriste kao loš paravan za istorijski revizonizam, ovako postaviti tekst hrabar je autorski potez. Slično je i sa romanima Saše Ilića Pas i kontrabas, koji je prošle sedmice nagrađen NIN-ovom nagradom, i Milenka Bodirogića Po šumama i gorama, koji se našao u najužem izboru i dobio dva od pet glasova žirija. Mada poetički umnogome drugačiji i zagledani u različite decenije, s njima kao da se nazire povratak ljevice u savremeni roman nastao na zajedničkom jeziku. Komunizam u ovim romanima više nije ružna riječ, naprotiv. Istražujući komplikovanu ljevičarsku prošlost, poraze i pobjede, individualne žrtve i teške uslove u kojima se većina ljevičarskih borbi vodila, oni ocrtavaju i sadašnje izazove sa kojima se emancipatorske ideje suočavaju, ponajviše jačanje desnice kao rezultat pada realnih socijalizama, surovost neoliberalnog kapitalizma, uz stalne prijetnje ekonomskim krizama.

U prethodno izdvojenom motu Sartr dodaje: "U to nisam uvjeren: on nema pravo postati suučesnikom svojih likova." Ima li, međutim, jer ko mu to pravo uopšte oduzima? I da li će Igor Štiks, pisac romana, biti suučesnik Igora Štiksa, lika pisca i dominantnog fokalizatora u ovom romanu?

Priču posmatramo iz Igorove perspektive, dok odlazi na dalmatinski Otok, nakon smrti neobičnog prijatelja Waltera. Nedugo pred taj događaj Walter se iznenadno pojavio u Igorovom životu i maltene mu nametnuo ulogu hroničara njegove uzbudljive sudbine. Da stvar bude komplikovanija, od Waltera je neodvojiva figura njegovog prvog najboljeg prijatelja, a potom zakletog neprijatelja Wladimira, čija ćerka Tessa je takođe pozvana na Otok. Walter, s neznanim namjerama, Tessi i Igoru ostavlja kuću na Otoku na trogodišnje korišćenje. Tako su oni inicijalno povezani interesom da razotkriju Walterovu i Wladimirovu prošlost, i to na istom mjestu gdje su se i njih dvojica upoznali u mladosti. No, priča time tek počinje, a zaplet se dalje premješta na različite geografske i vremenske tačke.

Napisan u žanru trilera i istorijskog romana, tekst pokriva period od Drugog svjetskog rata do danas, ali se u ključnim dijelovima fokusira na drugu polovinu 20. vijeka. Naime, junaci Walter i Wladimir su ratna siročad koja se upoznaju u omladinskom odmaralištu. Građeni po klasičnom romanesknom modelu dvojnika – jedan mirniji, drugi impulsivniji, jedan skloniji introverziji, drugi ekstraverziji – kroz njihove razvojne puteve se predstavljaju dvije tipične sudbine evropskih i jugoslovenskih ljevičara druge polovine prošlog stoljeća. U jednom slučaju, nakon mladalačkog zanosa i rizikovanja svojih i tuđih (čak i nevinih) života, izbor je zatvaranje u akademštinu i priklanjanje konzervativnim idejama. U drugom, neumorni rad u ilegali širom svijeta.

Ako su njih dvojica junaci za prošlo stoljeće, onda su dominantni pripovjedač Igor i Tessa junaci savremenog doba. On je ratom istraumiran emigrant, strašljivi pisac, reklo bi se "salonski ljevičar". S druge strane, Tessa je hrabra, inteligentna, aktivna. Ona je prošla sve stadije radikalizacije od studentskih borbi, vojničkih obuka, do učešća u ilegalnim organizacijama. Kako se ova dva načina djelovanja premrežavaju, u kojim tačkama se susreću, a koliko su u praksi neodrživ spoj, da li je jedan način efikasniji od drugog – sva ta pitanja otvaraju se kroz suodnos ovih dvoje likova. U tom direktnom susretu sa Tessom Igor izlazi iz svoje zone komfora i straha. I za mnogobrojne sporedne likove autor se trudi da im posveti pažnju i razvije njihove priče, i to tako da se one ogledaju ili kopiraju događaje kroz koje prolaze i junaci.

Iako je očita autorska namjera da se sa iskustvima likova tokom čitanja poistovjetimo, oni nisu realistični. Prije bi se moglo reći da su tipovi koji nose određene ideje, nego "živi ljudi". U ovom tekstu likovi su poput heroja većih od života, eda bi se kroz njihov put prikazali širi istorijski tokovi i posljedice koje oni imaju na pojedinačne sudbine. To se vidi i na naslovnici, koju je vrlo dobro dizajnirao Mislav Lešić, prikazujući u središtu dva junaka stilizovana na socrealistički način, koji nose baklje u čijoj se svjetlosti očitava slovo W. Ta artificijelnost, na momente karikaturalan ton, oslanjanje na žanrovsku matricu, pretpostavka su teksta i ne moraju biti po svačijem književnom ukusu, ali su namjeravani književni postupak. A kada je roman tako postavljen, strogo stilska analiza, ili analiza koja očekuje tzv. oble, a ne plošne likove, ukratko analiza prema kriterijumima nekog drugog tipa pisanja niti je primjerena, niti "otvara" ovaj tip teksta, već previđa njegove najvažnije aspekte.

To je česta interpretativna zam(jer)ka – zašto samo djela koja su društveno angažovana moraju svaki put iznova biti podvrgnuta procjenama u odnosu na standarde "visokog" stila? I s druge strane, zašto stilski ambiciozni (ne uvijek ni do kraja uređeni, poentirani, ujednačeni) tekstovi dobijaju gotovo nepodijeljene pohvale? Zašto svaka ambivalentnost likova i kroz to hinjena višeznačnost teksta moraju biti vrednovani kao da oni garantuju zaista "otvoren" književni tekst, čak i kada su ideje u tim tekstovima krajnje neambivalentne, tj. politički konzervativne ili čak revizionističke? Takve kritike previđaju autorske napore politički angažovanih tekstova da otvore komplikovane društvene teme, diskreditujući ih kao one koje se "samo" zadržavaju na temi, pri tome kao normu uzimajući samo jedan tip "visokog" stila i jedan tip karakterizacije. U ovom romanu, udvajanjem i nepouzdanim pripovijedanjem nadograđuju se artificijelnost likova i žanr tilera. Ukoliko se trebaju pokazati lošiji segmenti teksta, onda ih treba tražiti baš u onome što je po logici samog teksta njegova osnova. Treba ga procjenjivati prema njemu odgovarajućim kriterijumima, ne prema onima na koje niti ne pretenduje.

Osim u najočiglednijim primjerima, što autor i pripovjedač nose isto ime i prezime, što su dva glavna lika dvojnici te što se njihova priča udvaja sa narativnim tokom koji se gradi između Tesse i Igora, tekst se od najminimalnijeg nivoa naslovnog slova, konstantnih slika i metafora, preko sporednih tokova radnje i usputnih likova dosljedno pridržava principa udvojenosti. Tako se prikazuju barem tri revolucionarne generacije, koje prolaze različita iskušenja – za jedne je to Drugi svjetski rat i Informbiro, za druge '68., za treće postsocijalističko vrijeme desničarske dominacije, ali i premještanje ljevičarskih borbi van Evrope – ali su svi ovi likovi uvezani i priče im se preklapaju na manje ili više očekivane načine. To govori o autorskom strpljivom radu na tekstu, ali je u drugu ruku i najslabiji segment romana. Naime, kako je roman napisan u matrici trilera, odmicanjem se radnja sve više ubrzava. Nedostaci se uočavaju u dinamici jer se nit priče iz prošlosti često prekida drugom niti priče, što je nekad uspio potez u stilu Šeherezade, nekad samo iritantno kvari tok čitanja.

Takođe, stalno insistiranje na dvostrukosti i na strukturnom uklapanju različitih tokova i nivoa nekada preuzme primat u odnosu na ključna čvorišta i dileme teksta. Umjesto da služi priči, likovima, tonu, u krajnjem i napetosti, uklapanje kao da postaje svrha samo sebi. Pa iako nije u pitanju realistični tip teksta, ova postmodernistička tehnika opterećuje cjelinu. Ujedno, zbog umnožavanja, obrti postaju sve predvidljiviji, čak iako su sve veći i dublje zalaze u početne postavke teksta.

Kada je u pitanju izbor konkretnih datuma, organizacija, događaja koje poznajemo iz istorije, autor je uspio da ih učini zanimljivim i publici koja ih prepoznaje kao manje-više opšta mjesta angažovane pop-kulture (npr. studentske pokrete iz '68., radikalne organizacije poput RAF, palestinsku borbu za nezavisnost, revolucionarne pokrete iz Latinske Amerike), ali i da ih eventualno otkrije onoj koja ranije nije znala za njih. Većim dijelom uvjerljivost ovog književnog svijeta u tome je što se oni, kao i mnogobrojne reference, ne koriste kao puki mizanscen, već su nadograđeni iskustvom i prikazani iz perspektive samih likova. Time sami likovi doista izgledaju kao ljudi svoga vremena, s ključnom dilemom – kako se izboriti za bolji svijet i u toj borbi ne nanositi više štete drugima. S tim u vezi, posebno se ulazi u pitanja opravdanosti nasilja, ali i s druge strane, ograničenja nenasilnih metoda otpora. Još jedna tema, ona vezana uz poraz iz ’68. djeluje posebno aktuelno, a tiče se (ne)mogućnosti savezništva između različitih društvenih grupa mladih s jedne i radnika i radnica s druge strane.

Osim prikaza višedecenijskih promjena te smjenjivanja Igorove rekonstrukcije prošlosti iz današnje perspektive (zbog čega je on najsličniji nama koji čitamo tekst), sa nepouzdanim pripovijedanjem o Walteru i Wladimiru iz više perspektiva (nekad i iz druge ruke), važan aspekt romana jeste geografsko mapiranje radnje. Ona kreće Igorovim slijetanjem na dalmatinski Otok, tj. u prostor nekadašnje Jugoslavije, ali se dalje širi na Evropu pa na cijeli svijet, i na kraju ponovo zaokružuje povratkom na Otok. Ako se ovo čita na način kako to čini Franko Moreti u knjizi Atlas evropskog romana 1800–1900, postaje očito kako je svijet romana globalizovani prostor kapitalizma, ali da junaci svojim djelovanjem doslovno uvezuju rasute tačke otpora u jednu internacionalnu borbu.

U cjelini, mada je strukturni aspekt teksta mogao biti finije ugrađen, roman uspijeva da uvuče u svijet četvoro glavnih junaka. I ne samo njih jer su pojedine usputne epizode takođe vrlo napete i emotivne. To posvećivanje gotovo svakom liku, ranije pomenuto uvjerljivo rekonstruisanje prošlosti, premrežavanje vremenskih i prostornih tačaka, doprinose jedinstvenoj atmosferi teksta. Takođe, unutrašnji lomovi i dileme koje muče junake i junakinju, a tiču se mogućnosti i granica angažovanog djelovanja, pitanja su koja bi svakako trebalo češće postavljati. Uvođenjem različitih opcija i njihovim osvjetljavanjem iz više, čak i kontrastnih uglova, Štiks (pisac) prevazilazi onu čestu tezu o angažovanoj i ljevičarskoj književnosti kao nekakvoj isključujućoj, „totalitarnoj" antiumjetnosti, svedenoj na pamflet.

Suprotno tome, ova knjiga je primjer toga da kad komunist piše roman, piše ne da bi zacrtao jedan put, već kako bi polazeći od pojedinačnih ličnih iskustava, suosjećajući i suučestvujući sa drugima u organizovanju protiv nepravde, doprinio borbi za dalju emancipaciju društva. U ovom slučaju niti tema teksta nije "samo" tema, niti su likovi "samo" tipovi. Višestrukim perspektivama, napetošću između istorije i pojedinaca, tekst postavlja kompleksno, otvoreno pitanje o tome šta danas znači društveni angažman, koje su mu vrste i kako smo uopšte došli do sadašnjeg trenutka.

Foto: Svjetska izložba sportskog plakata 14. Univerzijade WESPO; autor: Morteza Momayez; izvor.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.