Nedavno gostovanje velikog ruskog pisca
Mihaela Šiškina, čiji je sjajan roman
Pismovnik objavljen u Hrvatskoj, poslužilo je i kao
poticaj na razgovor i razmišljanje ne samo o stanju ruske književnosti danas, već i o odnosu prema ruskoj kulturnoj tradiciji.
Ostavimo li konstantne političke napetosti i trzavice između Rusije i Zapada na trenutak po strani, činjenica je da usprkos zatopljenju odnosa nakon pada Berlinskoga zida postoji elementarno nerazumijevanje ruskih društvenopolitičkih i općenito kulturnih prilika. Zanimljivo je da nije u pitanju samo fundamentalno neshvaćanje nekakve 'esencije' ruskoga – pritom nikako ne želimo ovdje govoriti o temperamentu, ili, sačuvaj bože, romantičarskim tlapnjama o širokoj ruskoj duši i slično – već da je taj ignorantski odnos poprimio vrlo neugodan kolonijalni zadah kojeg sve češće možemo uočiti kao sasvim eksplicitan fenomen, svakako kada je u pitanju ruska kultura.
Da je to zaista činjenica, a ne tek neodređeni 'osjećaj', pokazuje događaj otprije pet godina, prilikom obilježavanja dvjestotog rođendana Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Tada je došlo do svojevrsnog avangardnog sukoba, kulturnog rata između Rusije i Ukrajine, koji je nažalost bio vrlo precizan barometar razine nacionalističke histerije.
Pitanje za milijun dolara, ili rubalja, bilo je "je li Gogolj ruski ili ukrajinski pisac?" Sve se zbivalo usred prepucavanja oko nafte i plina s Ukrajinom odnosno Zapadnom Europom, da bi sve to na koncu kulminiralo nedavnim brutalnim političkim obračunima i krvavim sukobom. Zanimljivo je da su se u taj sukob oko Gogolja, naizgled potpuno bespotrebno, tada uključili i europski mediji i neki zapadni 'intelektualci s agendom', koji su stali na stranu Ukrajine i njezinog prava na Gogolja. Sve je to zaključeno apsurdnom dvostrukom proslavom velike obljetnice, jednom ruskom i drugom ukrajinskom. Rusi su obilježili obljetnicu otvaranjem Gogoljeva muzeja i izvedbom Tarasa Buljbe na državnoj televiziji, a Ukrajinci su organizirali veliki festival u Gogoljevom rodnom mjestu.
I primjer Mihaila Šiškina je više nego poučan kada govorimo o bujanju kolonijalnog mentaliteta. Ovaj zaista važan književnik, koji već dvadesetak godina živi na Zapadu, u Njemačkoj i Švicarskoj, na Zapadu je još uvijek doživljavan kao novelty act, ili kao kakav podsjetnik na dobra stara vremena 19. stoljeća. Na koricama Šiškinovih prijevoda na jezike Zapada tako možemo čitati sjajne komentare i usporedbe prema kojima se čitatelj suočava s "novim Tolstojem", "autorom koji snagom riječi podsjeća na Gogolja", ili, u najboljem slučaju "novim Nabokovom".
Ovo se na prvi pogled može učiniti tek bedastoćom, besmislicama koje zapravo nemaju nekakvo dublje značenje. No, kada u New York Timesu pročitate strašnu rečenicu "Šiškin nam dokazuje da slavna ruska književnost ipak nije umrla s Dostojevskim", postaje očigledno da je u pitanju sasvim jasan kompleks, i da je taj nadmoćno-ignorantski stav zapadnih kritičara prema ruskoj književnosti i kulturi sasvim određen. Uostalom, zaista bi bilo zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo nekom kritičaru da suvremenog francuskog pisca nazove "novim Stendhalom", a engleskog "novim Dickensom". To je prije svega nemoguće.
Ovdje zaista jest u pitanju kolonijalni stav, i to ne samo u tragovima. Grupne likovne izložbe suvremenih ruskih umjetnika na Zapadu, najčešće grozni amalgami pop arta i socrealizma s jeftinim ironijskim odmakom, što se u zadnjih 25 godina ciklički ponavljaju kad ruska suvremena umjetnost kratkotrajno uđe u trend i postane zanimljiva zapadnim kustosima, ne samo što ne poništavaju taj nadmoćni kolonijalni gard, već ga samo dodatno potvrđuju.
I upravo zbog takvog odnosa i takvog mentaliteta Šiškin je primoran gdje god dođe odgovarati prije svega na pitanja o sukobu Rusije i Ukrajine, o
Vladimiru Putinu, dok se njegovo remek-djelo
Pismovnik ukazuje tek kao dobar povod za razgovor o političkim temama.
Neven Svilar
foto:
Andrey Mindryukov
