Velike godišnjice raznih historijskih datuma prošlog stoljeća često su tek deklarativno trenutak pijeteta, gdje se dostojanstveno odaje počast ovome ili onome. Umjesto toga, uglavnom je riječ o tempiranim bombama koje razni meštri ceremonije detoniraju već prema potrebi. No, usprkos tome, dosad se činilo da je ipak postojao stanoviti konsenzus kada su u pitanju velike proslave vezane uz pobjede nad fašizmom i nacizmom, a pritom mislimo na zaista velike proslave na europskom ili svjetskom nivou.
Barem je tako bilo kada je riječ o obilježavanju godišnjice kraja Drugog svjetskog rata 1995. i 2005. godine, kao i pola stoljeća od Dana D. No, sada se i sedamdeseta obljetnica svršetka Drugog svjetskog rata ukazala kao još jedno toksično vrelo iz kojeg gotovo svakoga dana putnik namjernik što jezdi informacijskom superautocestom može poput internetske Mande zagrabiti niz ružnih događaja, prepirki, svađa i prepucavanja, kako na globalnoj političkoj pozornici, tako i na nešto nižim razinama.
Posljednjih tjedana pozornost je uglavnom usmjerena prema vrlo licemjernim političkim prepucavanjima između ruskih političkih vođa i lidera 'zapadnih demokracija' ili, kako Amerikanci vole reći, 'slobodnog svijeta'. Ovi potonji mahom su odbijali sudjelovanje na velikoj proslavi koju organizira službeni Kremlj, navodeći rusku politiku prema Ukrajini kao glavni razlog.
Da je u pitanju više od običnog licemjernog prenemaganja i da je zapravo riječ o globalnom powerplayu, pokazao je stav članica NATO saveza prema onim državnicima koji su odlučili prihvatiti poziv Kremlja. Izražavanje stava nedolaskom na neko okupljanje je sasvim legitiman čin koji zaista sadrži snažnu političku poruku, a čemu može posvjedočiti slika Süleymana Demirela i trave kotrljavke. No kritizirati druge i implicitno im prijetiti, kao što je to bio slučaj s napadom Zapada na Češku zbog odluke da sudjeluje na skupu, ukazuje da je u pitanju obično političko manevriranje, dok je sve drugo samo fantomska ideološka tvorevina, kulisno pročelje što zaklanja čisto ideološko jednoumlje.
Velike obljetnice sa sobom donose i niz prigodnih manifestacija i raznih književnih izdanja, često direktno povezanih s godišnjicom, a katkad naprosto tako tempiranih da se proizvede dodatno zanimanje javnosti. Jedno od takvih izdanja ove godine je i knjiga Goebbels, biografija Josepha Goebbelsa cijenjenog autora Petera Longericha, jednog od najvećih autoriteta za Holokaust i Njemačku u periodu nacističke vlasti. Longerich se u pisanju svoje biografije Josepha Goebbelsa, objavljene u Njemačkoj 2010. godine, poslužio Goebbelsovim dnevnicima koje je Reichov ministar narodnog prosvjećenja i propagande pisao od 1924. do smrti 1945. godine.
Nakon što je Random House najavio da će 7. svibnja objaviti englesko izdanje Goebbelsove biografije, njegovi su nasljednici tužili izdavača i zatražili novac. Konkretno, tužbu protiv Random Housa odnosno njegove njemačke podružnice Siedler podigla je dr. Cordula Schacht, odvjetnica čiji je otac, Hjalmar Schacht, bio Hitlerov ministar gospodarstva. Hjalmar Schacht bio je financijer nacista, član kabineta od 1934. do 1937. i predsjednik najvažnije njemačke financijske institucije, Reichsbanke. Schacht je nakon rata završio na optuženičkoj klupi u Nürnbergu, no oslobođen je svih optužbi.
Iz Random Housea su objavili kako ne namjeravaju platiti zbog pitanja načela, jer su uvjereni da "novac ne smije biti plaćen ratnom zločincu."
I tu se podigla bura. Naime, Rainer Dresen iz Random Housea je u privatnom razgovoru s dr. Schacht poručio kako će tantijeme platiti isključivo ako budu direktno proslijeđeni dobrotvornoj udruzi žrtava Holokausta. Ona je to odbila, kao razlog navodeći pitanje principa. Naime, kako je rekla, novac mora ići Goebbelsovoj obitelji. To se odnosi na potomke Goebbelsovih bližnjih, jer je sam Goebbels otrovao svoje šestero djece u Führerovom bunkeru u Berlinu 1. svibnja 1945. nakon čega je oduzeo život sebi i svojoj supruzi Magdi Goebbels.
Sam Longerich kaže da ovo pitanje nadilazi ideološku razinu: "Ako prihvatite da privatna osoba kontrolira prava na Goebbelsove dnevnike, onda, teoretski, dajete toj osobi pravo da kontrolira istraživanje. Kontrola nad pravima može uključivati i pregledavanje rukopisa prije objavljivanja, što se u ovom slučaju ipak nije dogodilo. Ali, općenito govoreći, ne možemo dopustiti takvu kontrolu privatne osobe, bez obzira na njezine interese." Dodao je i sljedeće: "U ovom slučaju imamo posla s kćeri kolege gospodina Goebbelsa iz Hitlerove vlade. To je nedopustiva situacija. Za povjesničara, to nije samo pitanje morala, već profesionalizma."
U Random Houseu, najvećem svjetskom izdavaču, inače u vlasništvu njemačkog konglomerata Bertelsmann, postojala je bojazan da će Schacht sudski zabraniti izdavanje knjige, zbog čega su joj odlučili platiti jedan posto od maloprodajne cijene knjige. Usprkos pritisku medija, dr. Cordula Schacht i dalje ne daje izjave.
Zanimljiva je i činjenica da autorska prava na Goebbelsove dnevnike prestaju vrijediti krajem ove godine, s obzirom da će tada proći potrebnih 70 godina od autoreve smrti.
Neven Svilar
foto:
Langwitches
