Tiskanje besmisla

Ulovi me, ulovi me!
Kupit ću ti novine!
Novine su skupe,
Poljubi me u dupe!

(Nepoznati autor, Pjesma iz igre lovice)

***

U posljednjih godinu dana dosta se govorilo o novinama u Hrvata – o vlasnicima novina, o protjeranim novinarima, o novim novinama, o dugovanjima ugašenih novina…

No, čitaju li još ljudi novine? Odgovor na to pitanje je – vjerojatno da. Prizori poput onog gdje u kafiću ujutro za svakim stolom jedna osoba pije kavu i čita novine još uvijek nisu rijetkost. No, hoće li oni postati tek zadimljeno sjećanje poput onog na autobus prepun ljudi koji puše?

Novine su u Hrvatskoj godinama u katastrofalnom stanju. Ovdje se ne vrijedi upuštati u razmatranje uzroka tom stanju, posebno zato što je riječ o fenomenu vječne krize, pa se pitanje povlačenja nekakvih linija razgraničenja i referentnih točaka čini kao nemoguća misija. Također, valja naglasiti da u Hrvatskoj novine nikada nisu imale perpendikularnu društvenu ulogu, niti su ikada bile ono za čime urednici tako pompozno javno teže, a što naši političari nazivaju moralnom vertikalom.

Upravo suprotno, novine (ovdje valja reći Mediji) su uvijek imale najodvratniju ulogu u najsramotnijim periodima naše slavne prošlosti. Ovdje iz rasprave treba maknuti pridjev 'hrvatske', s obzirom da spomenuto vrijedi za novine i medije općenito, kao poluge moći koje se u prigodnom trenutku pretvaraju u ekstenziju vlasti i postaju golemi ubilački malj.  

***

Remek-djelo Karla Krausa Posljednji dani čovječanstva, genijalno književno seciranje jednog strašnog projekta laži, obmanjivanja, prešućivanja, pretjerivanja, izmišljanja, podvaljivanja i huškanja, zastrašujuć je prikaz moći novina kao postrojenja u kojem se proizvode strah i mržnja. Ono je napisano prije točno stotinu godina, no čita se kao tragično razumljiv i aktualan tekst. Krleža je napisao da je u toj knjizi Kraus otkrio rabotu novina 'kao najveću laž takozvanog „junačkog velikog vremena"'. Ne postoji književni ekvivalent ovom djelu u Hrvatskoj 90-ih godina, perioda u kojem su upravo novine odigrale strašnu ratno-huškačku prljavu igru, za koju su onda glavni pokretači bili i dosljedno nagrađeni pripadajućim im sinekurama. Ti isti ljudi su sjedili u prvim redovima parade u čast vremena koje se zove vrlo slično spomenutom 'junačkom velikom vremenu'. Sada, kada se obilježavaju 'dani ponosa i slave', ti agitatori ponosno izlaze napirlitani sa svojim lentama i danicama, i ne da im je savršeno svejedno što su odigrali agro-patriotsku ulogu onih koji siju sjeme mržnje i straha, već su ponosni u svojoj slavi.

***

Novinarstvo u Hrvatskoj otprije dvadesetak godina otvoreno je ušlo u službu ideologije, a narednih su se desetak godina stvari tek naoko promijenile. Uloga novina nije mogla više biti ista kao u herojskom periodu 90-ih, no glavni igrači su ostali isti. Novine se deklarativno, iako vrlo prozirno, odriču patronata vlasti i pokušavaju dobiti patinu besmisla u društvu spektakla.

Dakako, svake dnevne novine imaju svoju politiku, i svi se pokušavaju pozicionirati u novostvorenoj društvenoj mapi. Početkom novog milenija penzioneri koji prelistavaju novine u lokalnim knjižnicama mogli su se osloniti samo na tri stvari kao vječne i nepromjenjive, tri fina i postojana fenomena koja prijaju rigidnom umu i koja će ih dočekati svako jutro bez obzira što se dogodilo u zemlji i svijetu dan ranije.

Penzioneri koji su pripremili Jutarnji, Večernji i Vjesnik i poslagali ih na stol preda se mogli su biti sigurni da će na naslovnoj stranici Vjesnika osvanuti lice premijera/predsjednika (o čemu je svojedobno lijepo pisao Boris Dežulović), u komentarima čitatelja Večenjaka naići na barem jedan ultra-domoljubni pamflet ili ogorčenu reakciju sablažnjenog čitatelja na potez/govor/izjavu nekoga s 'lijeve' strane političkog spektra, i kao treće, u rubrici Jutarnjeg lista u kojoj poznata imena politike, estrade i sporta govore koji su im omiljeni filmovi odnosno knjige, kao odgovor na ovo drugo pitanje redovito pronaći Alkemičara Paola Coelha.

Na ove tri novinske Gargantue, ali i na niz njima sličnih novinskih svjetionika, čovjek se mogao pouzdati (kao što se danas desničari mogu pouzdati da će u TV-kalendaru HTV-a biti barem jedan prilog koji slavi tuđmanovsku politiku). Njihova proždrljivost podsjećala je na Kingove Langolierse, samo što su se umjesto vremenom, ovi požderusi hranili smislom, pa su ionako rijetke duhovne enklave samom njihovom prisutnošću bivale poništene. Jer ako se kojim slučajem kakav zanimljiv i kvalitetan tekst pojavi između kolumne Milana Ivkošića i bijesne reakcije patriotski nastrojenog čitatelja, on će po svoj prilici postati nevidljiv. 

Iako nije riječ ni o kakvim dubljim strategijama i promišljenim sistemima, jer ideologije i ideolozi u ovom smislu ne funkcioniraju nego na razini kakvih nesistematskih sistema (ili barem nesvjesnih sistema), sama činjenica da su se iz dana u dan ponavljale iste stvari, nanosili stalno isti slojevi poznatog, isti slojevi istog, imala je ulogu armature besmisla: kada se normativ svede na potpuno bezumlje, prodavanje sadržaja nije više primarna zadaća.

Novine postaju brendovi, strahobalni tankeri koji ne nose ništa u svojim golemim mješinama, pa ipak, dodir toga 'ništa', toksične svakodnevice i društvenog 'mnijenja' rezultira strašnim posljedicama. Rezultat je pustošenje duhovnog prostora, gdje se rijetke ekskurzije duha i prodori inteligencije pokušavaju neuspješno osloboditi prljavih i tmastih naslaga poput atlantskih ptica na naftnim plažama kataklizme.    

Novine kao besmisleni brendovi su na koncu počele u svim svojim pojavnostima tako i funkcionirati. Poznate riječi Dona Drapera - "ako vam se ne sviđa što govore o vašem proizvodu, naprosto započnite novi razgovor" – izdavači su odavno prihvatili. Pa tako umjesto sistemskih promjena, zapravo bilo kakvih promjena, izdavači suočeni s velikom krizom medija dolaze svakih nekoliko godina do briljantnog rješenja – promjena fonta i cjelokupnog dizajna. 

***

No, ne treba se zavaravati. Novine raznih Hanžekovića, Pavića i sličnih se u samoj svojoj biti nimalo ne razlikuju od novina u vlasništvu države, a njihovi vlasnici nisu mnogo drukčiji od Krausovog 'Gospodara hijena', kako je nazvao Moriza Benedikta, izdavača bečkog dnevnika Neue Freie Presse. I toga su svi oni koji rade za razne hijene vrlo dobro svjesni, ili barem pod-svjesni, i odatle njihova ljutnja i bijes prema onima koji nisu dio te priče.

Zbog toga ih i nazivaju 'smiješnim anarhistima', 'Zlataričinom dječicom', 'studentima koji se igraju revolucije' i slično. No sve to ionako nije previše važno i nimalo ne mijenja na stvari. Novine će, bojim se, ionako uvijek biti novine. A Hanžeković i ostali vlasnici će, sve dok u njima nalaze bilo kakvu isplativost, u sebi pjevušiti pjesmu s početka teksta.

Novin Slovar, bivši novinar Vjesnika
foto: Florian Plag