U školi nas uče kako i zašto je došlo do Prvog svjetskog rata, tog slavnog četverogodišnjeg danse macabrea što je odnio milijune života. No, ako djeca i uspiju na pitanje učitelja izrecitirati tih nekoliko općih mjesta i nabubati napamet savezništva, koji je pravi razlog rata svakako neće znati odgovoriti.
Ako je svaki rat besmislen, a svaki je rat besmislen, što onda reći za Prvi svjetski rat, tu mašinu za mljevenje ljudi koja je u te četiri godine radila više nego ikad? Evo što je Bob Dylan u sjajnoj pjesmi With God On Our Side napisao o ovome ratu:
The First World War, boys
It came and it went
The reason for fighting
I never did get
But I learned to accept it
Accept it with pride
For you don't count the dead
When God's on your side.
***
U zadnje je vrijeme, čini se, došlo do ponovnog buđenja interesa za bečkog književnika Stefana Zweiga. Ovaj sjajan pisac svojevremeno je bio cijenjen kao najveće književno ime njemačkog jezika, uz rame Thomasa Manna ili Rilkea. No Zweiga je čekala strašna sudbina - suicid na rubu prašume u brazilskom gradu Petrópolisu, gdje je kao Židov pobjegao od Hitlerovog ludila.
Opsjednutost fizičkim izgledom duboko je usađena u srž svakog društva. No parametri se mijenjaju. Sasvim je jasno da je, primjerice, današnja opsjednutost mladošću posve u suprotnosti s načinom kako se na mladost gledalo prije stotinu godina. U sjajnoj knjizi
Kuća Wittgenstein – obitelj u ratu Alexander Waugh opisuje tu čudnovatu situaciju u Austrougarskoj monarhiji na početku 20. stoljeća.
"Jedan čudnovati hir austrijskog mentaliteta u posljednjim desetljećima Habsburške monarhije iskazivao se u nevoljkosti društva da vjeruje u sposobnost mladih… Vidljive posljedice toga bile su vrlo bizarne. Dok se u većini društava stari trude izgledati mlađe no što jesu, u Beču su mladi ljudi išli u krajnost da bi izgledali staro. Gusta brada, dugačak tamni ogrtač, spori hod, lagani trbuščić i štap – to su bili rekviziti potrebni bečkim momcima da zadobiju poštovanje starijih. U dućanima su im prodavali naočale sa zlatnim okvirima (makar su vidjeli i bez njih) i boce šarlatanske pomade koja je slavodobitno obećavala 'nagli rast dlaka na licu'. Čak ni učenici nisu htjeli nositi školske torbe da se ne bi znalo da su učenici".
Stefan Zweig je pisao o tom čudnovatom fenomenu, rekavši da "sve što danas smatramo dragocjenim imutkom, svježina, samosvijest, neposrednost, radoznalost, mladenačka životna radost, bilo je u ono doba, koje je imalo razumijevanja samo za 'solidne stvari', gledano s nevjericom i sumnjom."
Bilo bi pogrešno, svakako odviše pojednostavljeno, reći da je jedan od najvažnijih razloga zašto je došlo do rata upravo činjenica da su mladi ljudi htjeli jednim potezom, jednom moćnom gestom prebrisati jaz koji ih je dijelio od ozbiljnosti, solidnosti i mudrosti starijih, i da je rat trebao poslužiti kao plovilo koje će ih prevesti preko žutokljunačke rječice na obalu iskustva.
No kada vidite kako su izgledali ti mladići u svojim pompoznim uniformama s perjanicama i uštirkanim ogrtačima, sa svjetlucavim sabljama, opasačima i plaštevima, posve je očit nerazmjer sa stvarnošću. U uniformama iz nekog drugog vremena, zapravo iz vremena koje nikada nije ni postojalo, iz predjela zamišljenog herojstva i trijumfalnog podčinjavanja svake slabosti, milijuni mladih ljudi krenuli su prema blatu Galicije, Belgije i Francuske, i zapeli u beskonačnim rovovima koji su rascijepili kontinent po šavovima.
***
Ovo ljeto obilježavalo se sjećanje na najgoru klaonicu u povijesti čovječanstva, vrste koja, hvala bogu, ima slavnu povijest klaonica. Rat je to koji je u junačku smrt poslao milijune mladića, koji su išli na front braniti čast svoga kraljevstva.
Kada je ubijen nasljednik prijestolja Habsburške monarhije, nadvojvoda Franjo Ferdinand, taj hladni i častohlepni debeljko kojeg je Stefan Zweig opisao kao "krupnog i snažnog čovjeka, hladnih ukočenih očiju", Austrijanci nisu nimalo žalili za njim. Usprkos tome, spremno su se primili oružja i uz parade i pompozne ispraćaje krenuli tog kolovoza 1914. u brzu pobjedu protiv srpskih divizija na jugu i ruskih snaga na galicijskom frontu.
I od brojnih je intelektualaca Prvi svjetski rat dočekan kao platforma za sveopće pročišćenje. Baš kao što je Marinetti pisao o ratu kao o "higijeni čovječanstva", dočekavši ga egzaltirano kao trenutak čistog i gotovo vrhunaravnog iskustva s militarizmom i patriotizmom kao divnim destruktivnim slobodarskim gestama, tako su i neki veliki njemački pisci pozdravili dolazak rata, doduše ipak uz slabiju dozu pompoznog i sebeljubivog entuzijazma.
I Thomas Mann je kao neminovnost prihvatio činjenicu da se nebo sručilo na glave ljudi:
"Ovaj svijet mira koji se sad srušio uz takvu razornu grmljavinu – nije li nam svima dosadio? Nije li nam se ogadio svojom udobnošću? Nije li se smradno zagnojio od civilizacije u raspadanju?"
Iz ovih je riječi jasno kako je mržnja ljudi prema zapadnoj građanskoj dekadansi, onome što Mann naziva odurnom 'udobnošću' života, bila ono što je prevladalo kada je riječ o tom sentimentu – nikako ljubav prema samome ratu i njegovo glorificiranje što kod talijanskih futurista graniči s najodvratnijim kičem.
Ovo možemo nazvati i antimodernističkim krikom, gdje je strelica bijesa probila u tkivo građanskog konformizma, tada najvećeg neprijatelja progresivnih umova. Taj je bijes u godinama neposredno prije početka rata i na samome početku nagrizao građansku olupinu staroga svijeta s obje strane ideološkog spektra, no tek se množenjem leševa oblikovao u artikulirani antiratni krik, koji je s jedne strane omogućio revoluciju i odbacivanje građanskog društva, a s druge strane i potpuno odbacivanje ideologije odnosno umjetnosti uopće.
Na početku rata, tog kolovoza 1914. osjećaj katarze još je uvijek bio dominantan sentiment među građanskom inteligencijom. Thomas Mann kaže:
"Moralno i psihološki, znao sam da je ova katastrofa nužna, kao i osjećaj pročišćenja, uzvišenosti i oslobađanja koji me obuzeo kad se ono što se mislilo da je nemoguće doista dogodilo."
Još jedan od onih koji su rat smatrali katarzom bio je Ludwig Wittgenstein:
"Neprestano se nadam da će sve jednom zauvijek odletjeti u zrak u erupciji tako da se mogu pretvoriti u nekog drugog."
Iako su mladi vojnici Austrougarske monarhije odlazili na bojišta s umirujućim riječima svojim najbližima na kolodvorima - 'sve će biti gotovo do Božića' – svi oni koji su racionalnije razmišljali znali su da mogućnost pobjede ne postoji. I Ludwigu Wittgensteinu, koji se vratio iz Cambridgea u Beč kako bi se kao dobrovoljac prijavio u vojsku, bilo je potpuno jasno da Monarhija ne može odnijeti pobjedu u ratu.
"Čini mi se gotovo izvjesnim da ne možemo nadjačati Englesku. Englezi – najbolja rasa na svijetu – ne mogu izgubiti. Mi, međutim, možemo izgubiti i izgubit ćemo, ako ne ove godine, onda sljedeće. Pomisao da će naša rasa biti poražena strahovito me deprimira."
No osjećaj časti bio je odveć snažan. Čini se da je i sam car Franjo Josip bio svjestan da Monarhija pobijediti ne može. Nedugo prije negoli je potpisao objavu rata Srbiji, car je u povjerenju rekao načelniku stožera: "Ako monarhija već mora propasti, neka onda barem propadne dostojanstveno."
Ta dostojanstvenost očitovala se u proizvodnji milijuna mrtvaca. Mnogi od najboljih umova generacije, mladi ljudi koji su toliko željeli 'iskustvo' nestali su u tom katarzičnom kaosu koji se na koncu nije pokazao kao pročišćenje, već kao napatvoreno, čisto ludilo.
Stefan Zweig je rekao: "Europa je počinila suicid". Prvi od suicida.
