Subterranean Homesick Buda Blues

TEATRALNO UMIRANJE

Među najneobičnije metode suicida kroz povijest – svakako gledamo li iz današnje perspektive – nesumnjivo spada i takozvana metoda samoubojstva komedijom. Tim se vidom dizanja ruke na sebe samog mnogi samoubojica okoristio. Vrijedi naglasiti da je ova nesumnjivo cijenjena strategija kad je riječ o dobrovoljnom odlasku u smrt bila posebno pomodna među depresivcima te časnim stanovnicima poluotoka Peloponez (uključujući i otočke satelite), ponajviše u periodu od sredine 5. stoljeća pa negdje sve do posljednje četvrtine 4. stoljeća s onu stranu granica era.

Ovako je to izgledalo:

Svak onaj što bi -,- ispravno predosjetivši da je kucnuo pravi čas za počinjenje suicida -,- donio odluku ne samo da konačno i neopozivo stane na kraj samome sebi već da se nameće nužnost da to bude učinjeno na krajnje teatralan način, u pravilu bi se našao u situaciji gdje je prisiljen na duže ili kraće čekanje. To, vjerujte, nije nimalo lako kad se hoćeš samoubiti. Treba tu strpljenja. Ali isplatilo se pričekati dokrajčenje, posebice umjetničkim tipovima, ljudima za života sklonim glumatanju te onima što su naginjali teatralnostima koje nudi život u jednom polisu. Takvima se nudila mogućnost konzekventnog oproštaja, odlaska toliko izvanrednog i spektakularnog da sve ako su si i htjeli po kratkom postupku skratiti muke i brže bolje sami sebi presuditi bez čekanja, takvo što jedva da je dolazilo u obzir.

Priznajem, ni ja nisam dvojio čekati, ne čekati. Bome sam pričekao. Pa kad se već ubijam, da se ubijem dostojanstveno.

Mi samoubojice smo uglavnom čekali na svoj red za umiranje, što se i vama danas čini posve razumnim, kao što se meni činilo jučer. A i danas. Jer, pomislite samo, ako bih si odmah presudio na neki drugi način, npr. skokom s litice u morski bezdan kao kakva krava koju naganja Hera, to se ne bi dobro ogledalo na svekoliki značaj ličnosti muža što si krati put. Da ne govorim, a to zacijelo i sami možete zaključiti, da bi takvo samoumiranje bilo odviše egalitarne prirode. Jer mi, zaslužni demos, imamo razna prava, pa tako možemo i da se s velikom pomnjom posvetimo načinu na koji ćemo otići, promislimo o svemu i odlučimo što ćemo i kako ćemo. A budući da smo Grci (blijeda kopija Egipćana, istina, ali ipak smo za vas danas gospoda Grci) to nalaže da nam uvijek valja dobro razmisliti, proučiti materiju i ispitati sve modele samoubijanja ne bismo li tako sve do u najsitnije detalje razradili prelazak u smrt.

Ta uostalom, građaninu valja zadržati neko dostojanstvo, da se o njemu kasnije govori biranim riječima i uz dužno poštovanje, jer ipak je to posljednji postupak samoubojice dok je još među živima, pa ga se najviše pamti jer je kao zadnji ostao najbolje ljudima u pamćenju. Zato su, uostalom, časni i dostojanstveni građani Atene rado birali smrt komedijom, jer već taj odabir ukazuje na činjenicu da ne samo da su bili dobre naobrazbe već da ih je krasio i istančan smisao za humor. I, što je najvažnije, to ih razlikuje od prosječnika i sirotinje koji si nisu mogli to priuštiti. Dakako, treba li uopće napominjati da nema govora o tome da bi se pripustilo žene i robove u krug ljudi koji je teatralno umirao?

Nakon odabira datuma za smrt u amfiteatru, mogli ste birati komediju kojom ćete počiniti samoubojstvo, to jest kojom će biti počinjeno vaše samoubojstvo. Najpopularnija metoda suicida svakako je smrt Aristofanom. Posebno su bile popularne kao oružje komedija Ose,  te Ptice. Tako su se financirala kazališta, slobodni umjetnici, ljudi liberalnih načela. Na primjer, ako se želiš ubiti komedijom Ose, uplatiš potrebnu svotu, dođeš u kazalište, staneš nasred pozornice, pa najednom istrči pred tebe cijeli roj ljutih osa, zapravo mnoštvo žuto-crnih glumaca, preobučenih u ose, s kratkim mačevima umjesto žalaca. Dok prema tebi juri roj blesavih debelih osa vođenih tržišnim načelom, posvećeni umjetnici što su naumili da ti pred cijelim gradom ispune želju, ti shvaćaš da nisi siguran. Jesam li siguran? kažeš. Jesi li siguran? kažem. Gospode, umrijet ću, gdje ću završiti 

... 

Sadizam nad sadašnjim prošlostima

No dosta komedije, kažem, i to ja, ja kažem; ostavimo se prošlosti, još takve pune   smrti i teške – bolje da se prihvatimo budućnosti, ako nam je ostalo još išta snage od nošenja onog prošlog: ma može čak i sadašnjosti, i to je bolje. Pustimo      radije prošlost, neka se ona samo odvija tamo gdje je, dovoljna je valjda sama sebi dok se tamo odmotava, ta ne treba još i nas da je primamo i nosimo           kud koji hoće. Porazmislite malo. Zašto je vaš život tako čudan. Vaša stvarnost. Svijet oko vas, pa i sve ostalo. Mišljenja sam da je vaša stvarnost tako        nestvarna zahvaljujući vama samima.

Ćuknite glavom kad razmišljate o vašem dosadašnjem životu. Koliko je                   bizaran. Zbunjeni ste, pitate se ovo i ono. Ne treba, ja ću vam sve reći. Takav je, naime, zbog vas samih, budućih vas koji ga oblikujete vašim                      napornim sjećanjima koje nosite u vašoj glavi ili gdje već stoje (bilo da su u vama ili u nekom fantastičnom sklopu koji vas okružuje bez da ste toga                  svjesni, u koji se memoriraju stvari za vas ali i još važnije za sveopću arhivu). Vi razmišljate o vašoj prošlosti, te usput recimo odlazite do frižidera,         ne razmišljajući kakvu štetu pravite tom jadnom prošlom svijetu. Vaša prošlost se drmusa i naginje dok spuštate glavu prema dolje da vidite ima li          mlijeka da je pridodate kavi koju držite u ruci, koja je i sama prouzročila nesagledive štete u vašoj sirotoj prošlosti. Ona je kanarinac u krletci, a to je           vaša okrugla glavurda, ista ona koja je nedavno bila na nekom koncertu i drmusala se u ritmu, barem je to mislila. Ako ste kojim slučajem u tom času              pomislili na neki prošli događaj, jao užasa, ni ne znate kakvu ste svinjariju sami sebi složili. Možda i kakav potres prouzročili. Tko zna zašto je vaša                        sadašnja sadašnjost takva ćaknuta, čime sve manipulirate njome u budućnosti, kakvu ste joj svinjariju pripremili bahato se prisjećajući stvari,                        a sve kako biste se ukopali u vlastiti identitet.

Dopuštam da se ne slažete sa mnom, to je posve legitimno. Međutim,                  ●                    ne bih to preporučio, jer biste u tom slučaju svakako bili u krivu. Općenito govoreći, nerijetko sam svjedočio situacijama veoma                                                     nesretnim pa i neugodnim, nastalim zbog puke činjenice da su se ljudi porinuli u razgovor sa mnom – mnogi hoće da             generira                 kavgu kakvu raspravu ili ne daj Bože! polemiku, bez da su pritom pošli od     pretpostavke da sam ja u pravu a ne oni. Tu često              osvanu                  problemi. Vjerujte mi, nikome nije više žao nego meni, to je na neki način moj križ. Zna mi biti neugodno, htio bih odmah intervenirati                                     i spriječiti neugodnost dok gledam kako mi netko kreće proturječiti. Koji put bih im brže-bolje prislonio kažiprst na usne uz nježni       ššššššššš            što bi ljudi mahom protumačili posve krivo te bi se izbezumili ili porazjarili. A ne bi znali da sam to učinio da ih spasim. Jer bi mi bilo žao                                   osobe koja mi je nešto objašnjavala ne shvaćajući da je svaka izgovorena riječ kao lopata kojom zatrpava samu sebe u grob, a kad                    kažem grob ne mislim na stvarni grob već na nešto drugo. Nije važno što, ako vas zanima takve znatiželjne, da sam htio reći već bih      to rekao, a ne bih rekao grob i time pokrenuo ovaj užasni loop iz kojeg nikako da se iskobeljam iako naslućujem da će to biti vrlo skoro – samo što nije,       a da ste zaista znatiželjni znali biste sve ovo što ja prenosim (mada ne znam odakle mi informacije, znam da su točne) – evo ga mislim da će to biti  

                             upravo.   sad

Znanost vam je oprala um, i to savršeno. Čak ni oni koji vide na daljinu ne vide     više ljude s glavama, već armiju obezglavljenih automatona. Formula za izrečeno je (dogodilo se:):

                          i          CAP!        І.                  

Vratimo se mi radije onom o čemu smo govorili maločas, o vašoj prošlosti (nemojte   previše razmišljati, za svaki slučaj), tom kontejneru koji je istovremeno i u vama sadašnjima a i samoj sebi mada jadna prošlost ne shvaća da dok je sama u      sebi – pa je time sama sebi sadašnja – da je takva sumanuta zbog egzotičnih utjecaja koji se sastoje od bezbroj ustrajnih vas koji nikako da prestanete    utjecati na nju, bezobzirni i blesavi kakvi jeste. Vaš je život čudan jer ga bezbroj vas vuče i povlači kako već koji hoće, a da ne govorim o svim ostalim ljudima,    vjerojatno jednako ustrajnima u njihovom intervencionizmu. Odatle ovakva egzistencija, i sva naša luda povijest; uostalom, ako mi ne vjerujete, možete         provjeriti koliko je naš život bio čudan konzultirate li se s prigodnom literaturom, to jest knjigama koje su napisane u prošlosti. A njih je mnogo, neki bi rekli     da su to sve knjige, doduše ne i ja, ja ne bih rekao da su to sve knjige (a ja sam ipak nekakav autoritet po tom pitanju, ispročitao sam se ja knjiga i           knjiga, od Moralnog pobjednika Branka Mikšića preko Ibn Garbiola i Athanasiusa Kirchera pa sve do Abelardove Historije Calamitatum, pa i dalje) stoga to   nisam ni rekao niti ću reći što ćete i sami vidjeti i čemu ćete i sami imati čast svjedočiti, barem do kraja teksta, dok ne padnete u ponor    

        praznog                       bijelog                         prostora jer ću zaboraviti staviti točku na kraju, zaboravit ću uskoro, u biti sada   

                                           P A NS PER M       IA RER UM

             mundus       S  U

                                                           B    TER

                                      RANEUS  

 HOROR VACUI

Neven Svilar - ljubitelj Haleya, Kirchera, Johanna Karla Friedricha Gaussa, Leonharda Eulera, prijatelj Julesa Vernea i animizma, žalitelj budala i otužnih