Koliko su povezani istina i 'zbilja'? Je li ta navodna i pod navodnicima 'zbilja' samo ono što se zaista dogodilo? Naravno da nije. A zašto nije? Zato što nije. Epistemologija se raspada i uspostavlja se doksa. Korelacija istinitosti i zbilje i s druge strane fikcije i istinitosti analogna je onoj virtualnog i stvarnog. Što je stvarno u današnjem svijetu, a što virtualno pitanja su koja su danas aktualna, no koja su isto tako, možda i upravo zbog toga, izlizana i čak bespredmetna. Uostalom, književnost i teorija tim su se pitanjima bavile još od kraja 60-ih godina, a prigrlio ih je čak i holivudski film krajem 90-ih.
No, htjeli mi to ili ne, ona uvijek nekako isplivaju. Glupavi rat stvarnosti i fikcije zato će uvijek biti tu, bez obzira na to što se SF Williama Gibsona iz 80-ih čini mnogo 'stvarnijim' od najstvarnosnije moguće proze. Pitanja će uvijek iskakati i iskazivat će se razna mišljenja. Jesu li Saturnovi prsteni W.G. Sebalda ili Dunav Claudia Magrisa 'stvarniji' od Silvije Gérarda de Nervala? Naravno da ne. Uostalom, sva su trojica, svaki na svoj način, utopljeni u 'magičnu geografiju' gdje riječ izmišljanje nikako ne može opstati. Sam je Nerval rekao kako "izmišljati u biti znači prisjećati se".
***
Stvarnost virtualna i stvarnost stvarna zapravo nisu stvarna pitanja. Riječ je o nimalo slatkom kružnom toku, koji priziva nezgode. Relativno malo ljudi mlađih od 40 godina danas se ne služi Facebookom ili Twitterom, i ti su ljudi postali skoro nevidljivi; oni su neka vrsta fantoma, gotovo predmet legendi. Njih imaju mogućnost vidjeti samo posebno kalibrirane individue, osobe osobitih sposobnosti, mediji koji znaju uroniti u taj toliko ismijavani 'stvarni svijet'. Ti ljudi lišeni Facebooka osjećaju se pomalo kao Nicole Kidman i njezina djeca u sjajnom Amenábarovom filmu The Others; za njih je stvarnost potpuno preokrenuta, oni su ti Drugi a njihov svijet nevidljiv je svima osim posvećenima. A to su samo oni koji ih osobno poznaju.
Ljudi koji nisu na društvenim mrežama često zaista nemaju pojma što se zapravo događa oko njih i bivaju izbezumljeni kad pokušavaju stupiti u razgovor ili bilo koju vrstu interakcije s upućenim ljudima, onima koji znaju najnovije najluđe klipove, koji znaju razliku između pravog twirkanja i neuspješnih kopija, koji rečenice završavaju frazama poput 'epic fail', koji deset puta dnevno Instagramom dokazuju vlastito postojanje, koji znaju najbolje memove, koji zapravo znaju što su to memovi. Marginalizacija je mnoge od nas neumreženih učinila arogantnima. Zbog marginalizacije su autsajderi razvili snažnu averziju prema svemu što ima veze s fejs/twitter/epic fail kulturom te su postali bahati i dižu nos na sve to, jer da su oni iznad te Miley Cyrus scene. Internet iz tog rakursa nije ništa drugo nego golema virtualna septička jama. No, ta je uobraženo naobražena fasada zapravo savršeno prozirna.
Doduše, nije da su ljudi koji ne participiraju u mreži nešto previše duhovno zakinuti. No, ono što ne-participanti imaju, za razliku od ovih drugih, jest mogućnost neizmjernog čuđenja u susretu s tom kulturom. Čuđenje koje prerasta vrlo brzo u fascinaciju, koja je u slučaju autora ovog teksta većinom kratkoga daha, dok se kod nekih ona pretvori u trajni fenomen jer se ljudi vrlo brzo preobraze u osobe koje participiraju. To čuđenje i potajno uživanje u grozotama Pravog Interneta, odnosno u čitanju masnoslovnih naslova poput 'Khloe Kardashian i Lamar Odom ponovo zajedno?' ili 'Bret Easton Ellis tvrdi kako je Munro književni mediokritet', ipak ima rok trajanja. Sve to naliči na holivudske filmove 90-ih (koji su proizašli iz ljudima iz nekog razloga jako dragog Formanovog Leta iznad kukavičjeg gnijezda), poput groznog i patetičnog filma Awakenings s Robinom Williamsom ili Molly s Elisabeth Shoe u ulozi istoimenog lika. U tim holivudskim storijelama shizofreničari i autisti nekim se čudom pretvore u 'normalne', zdrave ljude i neizmjerno uživaju u svom novootkrivenom životu, da bi se prema kraju filma zbog greške medicinske prirode vratili u prvobitno stanje. No, barem bi nam pritom ukazali na svu vrijednost života koje vodimo, koji nisu očaj i užas na Zemlji, već dar s neba.
Baš kao u tim filmovima budimo se u prostranstvo Interneta, koji se iz Tihog oceana specijaliziranih i subjektu omiljenih časopisa na trenutak pretvara u ocean radosti, kaleidoskopski raj užitaka i ispunjenja sa svim zvijezdama i čarima suvremenog doba, da bi se na koncu vratili u magluštinu dosade vlastitih afiniteta.
No, dok traje zbilja zaluđuje. I kad je čovjek u stanju zaluđenosti čarima Internet oceana ne samo da je fasciniran naslovima poput 'Noel Gallagher: čitanje fikcije je jebeno gubljenje vremena', već dobiva posve iskrenu potrebu napisati nešto o tome.
Noel Gallagher, taj autor pjesama ni po čemu zanimljivog ni relevantnog engleskog benda Oasis, oduvijek je volio pompozne izjave, no uvijek je nekako bio u sjeni svog brata Liama, kojem su busanja, vrijeđanja i bombastične izjave išli mnogo lakše, iako su većinom bile savršeno dosadne, svima osim britanskim medijima dakako. Ne znamo što je Noela Gallaghera natjeralo da priča o svojim književnim afinitetima novinaru magazina GQ, koji ga je proglasio ikonom godine – možda je u pitanju ljubomora što je toliko britanskih pop zvijezda 80-ih i 90-ih ušlo zadnjih par godina na književnu scenu, poput Jarvisa Cockera koji je uz fanfare postao urednik u Faberu (popraćeno ingenioznim i samo britanskom tisku svojstvenim igrama riječima, tipa Pulp non-fiction i slično), ili Morrisseya koji je objavio autobiografiju. Noel Gallagher pojasnio je svoje stajalište o besmislenosti fikcije, kazavši sljedeće: "Čitam samo knjige o zbiljskim događajima. Ne mogu se sjetiti… Mislim, romani su gubljenje jebenog vremena. Ne mogu se uvjeriti u stvarnost toga… Na kraju pomislim: ovo nije jebena istina!" Dodao je, međutim, kako voli čitati, no "samo stvari koje su istina", kao na primjer o Zaljevu svinja i Hladnom ratu, Kennedyjevim snimkama. "Čitam tako sad tu knjigu i mislim si 'Aau, čovječe, to se skoro dogodilo, bili su tako blizu da detoniraju čitav svijet'," veli Noel.
Može misliti svatko što ga je volja o Noelovim izjavama, no one svakako potiču na razmišljanje. No, nije Gallagher jedina ikona koja misli tako. Samo nekoliko dana ranije je i Tom Hanks, zvijezda filma Kapetan Phillips (koji je upravo počeo igrati u našim kinima), izjavio kako su mu oduvijek najdraže knjige koje govore o stvarnosti. "Počeo sam čitati veoma rano, no iako ima dobrih romana oduvijek sam volio knjige koje govore o stvarnim događajima. Ne romane koji se baziraju na stvarnim zbivanjima, već knjige koje opisuju stvari točno onako kako su se dogodile. Zato i snimam često filmove koji su bazirani na stvarnim događajima." Činjenica da je Hanks protuslovan u ovoj izjavi zapravo i nije previše važna. I Kapetan Phillips se diči holivudu popularnom oznakom prije samog početka radnje 'film je snimljen prema istinitim događajima', tim sidrom kojeg producenti bacaju u stvarnost kako filmsko djelo ne bi odletjelo u nebesa fikcije.
Stvarnost je očito na vrhuncu popularnosti i možda je zaista vrijeme da poslušamo savjete ikona i probamo se utopiti u njoj.
