Sto godina podsljemenskog Pana

Uskoro će se navršiti okrugla obljetnica jednog od najzanimljivijih događaja u povijesti hrvatske, a nije pretjerano reći ni južnoslavenske književnosti u njezinom totalitetu. Mnogo je prošlo od rečenog prijelomnog događaja, odnosno otkad se pjesničkom i protopjesničkom scenom Zagrebačke županije, pa i samog Grada Zagreba, poput šumskog požara koji se širi brže od širenja svemira - dakako ako fenomen širenja svemira promatramo u prigodnom omjeru – proširila priča koju su neki odbacili kao puku koještariju, "talambasanje u vakuumu" (Adalbert Rendić, 1918.), "neizbrisivu ljagu koja pokazuje štetnost esteticističke nadmenosti u našim prilikama" (Priklopil, 1918.)  i "podlu i za naš grad pogubnu nepodopštinu, nedostojnu čak i ponajboljih učenika Leopolda von Andriana zu Werburga" (biskup Antun Mahnić, 1917.), dok su drugi odlučili sagraditi čitave poetike na samoj pretpostavci da je u ovome svijetu, kakav god on zapravo jest, ovakva priča ne samo zamisliva, već da se može pokazati istinitom.

***

No prije negoli se vratimo toj fascinantnoj storijeli ("najzanimljivijoj temi s onu stranu Grillparzera" - Josip Sever, 1979.), odnosno "kozmičkoj komediji kakvu ni sam Klopstock u Riječ ne bi umio uobličiti" (Marcel Baader, 2007.), smatram da je ipak potrebno upustiti se u veliku digresiju i kazati riječ dvije o jednoj drugoj, dakako manje zanimljivoj temi, doduše također obljetničarskog karaktera. Naime, narednih tjedana obilježava se još jedan važan datum hrvatske književnosti.

Pogodili ste, riječ je o stotom rođendanu objavljivanja znamenite Krležine poeme Pan.

Krleža Simfonija je rani Krleža. On je još uvijek socijalist u obrisima i prijelaz s Nietzschea - kojeg je mladi Krleža čitao posvećeno i nekritički kao što je rani Nietzsche kao posvećenik čitao Schopenhauera - do Lenjina još nije dovršen. Taj Krleža je prilično samosvjesan gospodin pisac koji ne voli Dostojevskog jer ga apsolutno cijene i dive mu se ljudi koje on jednako tako apsolutno prezire. Rani Krleža je izvanredno zanimljiv intelektualac, nešto manje zanimljiv pjesnik, a posebno je osjetljiv na dijalektički materijalizam koji ga mori u snovima i koji će ga, paradoksalno, u jednom trenutku petrificirati i opustošiti njegove beskrajne mogućnosti kao pisca i mislioca.

Što pritom mislim: uzmimo Picassa. Prije stotinu godina Picasso je već barem deset godina najvažniji umjetnik novog stoljeća, velik kao Einstein i Freud. Krleža poznaje djelo Španjolca, međutim ne vidi Picassov nevjerojatan doseg, iz današnje perspektive jednostavan no tako revolucionaran skok kada je riječ o pitanju reprezentacije u likovnosti.

Gospođice iz Avignona, kako ih je André Salmon krivo nazvao, i više od 800 pripremnih crteža, etida i ulja kojima je postupno rješavao probleme potrebne za završnu verziju ovog veličanstvenog projekta, Krležu 1916. i '17. uopće ne diraju. Genijalan i slikarski strahovito moćan Picassov put do spoznaje da je mimetički prikaz zapravo spoj elemenata koji nisu nužno intrinzično povezani Krleži, koji se tih godina uhvatio i likovne kritike, malo je važan, gotovo uzgredna činjenica. Umjesto toga, on se divi Picassovim ranim radovima, sjajnim no ipak mnogo manje značajnim prikazima prosjaka i marginalaca, odaje priznanje Španjolčevoj sućuti i zanatskoj vještini. Zapravo ostaje na površini stvari. Površina je ono što zanima mladog pisca, titranje mjesečine na valovima.

Krleža zapravo do kraja života ostaje uvijek pomalo utopljen u dekadentni impresionizam koji je htio prevaliti, pa će se sve do kraja diviti čak i stihovima jednog Šenoe: "nad Lagunom titra mjesečina". No upravo tada, prije stotinu godina književnik se odlučuje na taj konačni voljnji skok prema angažiranoj umjetnosti, no čini to na način da je usprkos višestrukim pokušajima zauvijek ostao kano kakav Han Solo zarobljen u patosu kamena dijalektike koji ne želi i ne može razbiti. To je trenutak kada Krleža prestaje biti rani Krleža i postaje Krleža, onaj koji će biti narednih 60 godina. Krležina taština, pamet i eidetsko pamćenje od pisca su stvorili briljantnog skribomana s nikad prežaljenom užarenom asimptotom odnosa njegovog stvarnog djela, koliko god zanimljivo ono bilo, prema onome što je njegovo djelo moglo i moralo biti.  

Taj i takav Krleža vrlo brzo postaje trn u oku katoličke kritike, posebice nakon objavljivanja Pana. Iako se ne smatram velikim znalcem kad je riječ o Krleži, niti sam posebno dobar poznavatelj Krležina opusa iz perioda od 1914. do 1917. godine, moram priznati da sam oduvijek s posebnim užitkom proučavao onaj aspekt 'kompleksa Krleža' koji možemo nazvati "Krleža i katolički kritičari" a koji i dalje ostaje zatrpan negdje duboko ispod debelog sloja ideoloških naslaga, (povremeni takozvani znanstveni radovi, magisteriji i doktorati s Bogoslovnog fakulteta nimalo ne pomažu, upravo suprotno). Izuzetno mi je bila zanimljiva takozvana katolička kritika, kaptolska književna bulumenta koja je nakon svake objavljene Krležine knjige naoštravala pera, e da bi općinstvu ukazala ne samo na pogubnost "štetnih socijalističkih nazora" mladog pisca, "komunističkih zabluda ovog, mora se priznati, darovitog pera" već i kako bi, prigodice, upozorili pisca da pripazi i malo se obuzda jer će inače, ne bez razloga, "dobiti po prstima".

Svako objavljivanje novog Krleže u periodu od 1917. sve do kraja '30-ih pratio je isti igrokaz. Krležina knjiga bila je poput krpelja kojeg valja zgnječiti. Uostalom, ovdje nije riječ o metafori - Krležu su na Kaptolu zvali Krpelj (dakako, to nije toliko sadržavalo element vrijeđanja koliko je u pitanju nomenklaturni entitet ludičkog tipa, etimološko tepanje sazdano na temeljima poznavanja praslavenskog – uostalom 'krlež' na makedonskom znači krpelj). Svaka sljedeća Krležina knjiga bila je nešto poput od marksista u svijet lansiranog indoktrinacijskog agensa.

Zapravo, ostanimo na retorici životinjskog svijeta, Krležina djela bila su poput morskih pasa koji potmulo vrebaju nesretnike u praznom duhovnom moru ponad kojeg se uzdiže spasonosni otok Kaptol, zbog čega bi odmah nakon izlaska knjige s hridi pored svjetionika Katedrale po zadatku u hladno sekularno plavetnilo uskočili ešaloni kritičara Novina, Hrvatske straže, Hrvatske prosvjete i ostalih narodnih novina, da bi se pretvorili u nešto poput katoličkih blagoglagoljivih priljepuša što plivaju u sjeni goleme tuste ateističke tjelesine i pobrojavaju joj etičke manjkavosti, a gdjekad i one estetske naravi.

No, moj subjektivni dojam je da su u tom periodu dva djela posebno iritirala katoličke kritičare, mnogo više od bilo kojeg romana ili svjesno tendencioznog i ideološki obojenog teksta. Riječ je upravo o Panu iz 1917. godine te Baladama Petrice Kerempuha. Balade su kasnih '30-ih katoličkoj kritici bile primjer odnarođenog zla, za hrvatski puk pogubne dijalektičke bombe, pa recimo doktor Ljubomir Maraković optužuje pisca za "sramotan uzmak i narodno izdajstvo", štoviše za poguban pesimizam prvog reda gdje pisac sućut prema bližnjemu "u doba koje je i tako tužno i oskudno srcem, maskira bešćutnom psovkom i kletvom, ciničnom porugom i crnim pesimizmom koji, kao i uvijek kod njega, ne propušta ni jedne svijetle zrake nade, pouzdanja i uspona.” Naprosto, Kaptolu se nije svidjelo da umjesto svojih Michelangela i Kolumba Krleža piše nekakve Balade o zagorskim kmetovima: ušao je u njihov bogomdani prostor.

***

Dvadeset godina ranije, dok se u rovovima umlaćuju milijuni, podno Sljemena se raduje Pan. (Doduše, treba reći da Pan nije nastao u Zagrebu već su Simfonije napisane većim dijelom u ožujku i aprilu u Požegi). Dok se već stari i nekada davno nasmiješeni Mélièsov Mjesec čudi perpendikularnom treperavom zemaljskom spektaklu - predivnom kontrastu beskrajnog plavetnila Zemlje i sasvim modernih svijetlih traka koje stvara kolanje prekrasnog crvenila po našoj luni dotad neviđenim, tek nastalim krvotokom starog kontinenta – na brežuljcima Medvednice događa se izboj vitalističke radosti i opijenosti.

U ovom podosta zakašnjelom provincijskom fin de siècle pseudo-malarmeovskom spjevu naš zloćko Pan doziva jadne izmučene vjernike da izađu iz crkve i prepuste se igri i užitku, da se uhvate u kolo života. On traži vjernike da odbace molitvenike, "mrtvu i tmurnu knjigu", da mu se prepuste da ih zavrti fino i tek malko obijesno. Pisac je ovdje poput voditelja Kola sreće, a Pan svojom fantastičnom razbarušenošću otvara novi prostor mogućnosti gdje vjernici postaju poput divne ruke Natjecatelja koja zavrti kolo sreće koje se nikada neće prestati okretati.

Kaptol, doduše, nije zapljeskao da pruži podršku kao naša šarmantna domaćica XY te je brzo reagirao, međutim ipak ne toliko strogo i uvjereno kao što će to biti desetljeće ili dva kasnije, kada će detektirati jezovitu krležolatriju u našoj književnosti. Po zadatku je djelovalo tek nekoliko pera, među kojima je, zanimljivo, bio i mladi Antun Branko Šimić, izvanredno talentirani tinejdžer: opleo je po Krležinom spjevu kao besmislenom vatrometu boja i praznoj esteticističkoj retorici. Dijelom je imao pravo.

Šimićeva kritika svakako ne spada među bolje tekstove borbenog mladog pjesnika. U pitanju je tašt, nadmen, drčan i na trenutke gotovo programatski tekst nevelike vrijednosti, što ne znači da ponešto od onoga porazbacanog po papiru nije imalo stanovitu kritičku težinu. Ono što je, međutim, interesantno je reakcija napadnutog pisca. Krleža je bio jedan od onih pisaca što se hrane kritikama i napadima na vlastitu ličnost, no s vremenom će postati marksistički paun abnormalne taštine koji će perverzno uživati u napadima na sebe što je razvidno iz brojnih solilokvija tipa "oduvijek su me nazivali…", i nije mogao odoljeti a da ih katkad ne ugradi u svoje tekstove.

No Krleža iz 1917. još uvijek je mladić koji uzdiše nad treperavom muzikom 'Gospodina Osminke' Debussyja, a uz kičmu mu se penju delektabilni podražaji izazvani cezurama titranja verlenovske mjesečine. Taj Krleža je još uvijek bio sposoban oprostiti i 'podučiti', pa je uzeo pod svoje mladog Šimića istrgnuvši ga iz kaptolskih kandži te ga spustio u svijet iz tupavih visina kaptolske izmaglice. Štoviše, Krležina supruga Bela, s kojom se pisac 'zbližio' te iste 1917. godine, sa svojom će prijateljicom Tatjanom Marinić pod rukom uskoro ići vrebati mladog lirika izražajnih očiju u Gradsku kavanu (što će se pokazati uspješnim, jer kao što znamo, Tatjani su Preobraženja posvećena).

Štoviše, Šimić je narednih godina postao kućni prijatelj Krleže, te ih je znao posjećivati i kada su boravili izvan Zagreba, a jednom je proveo kod njih dvadesetak dana (kasnije će se opet natezati putem novina, i to zbog Stanislava Šimića i njegove suradnje s listovima koji su nemilice napadali Krležu).

Kada govorimo o katoličkoj kritici koja je napadala spjev Pan bitno je napomenuti da postoji i niz tekstova koje možemo nazvati svojevrsnim ideološkim antipodom te vrste kritike, no koja nastaje znatno post quem, s naglaskom dakako na period nakon 1945. godine. Kao primjer takvog teksta možemo navesti onaj Šime Vučetića (1960.) gdje autor piše i sljedeće retke:

"Krleža je ateistički, točnije rečeno, ljudski osjetio zemaljsku, narodnu crtu u toj crkvenoj igri, i u Panu tu crtu, tu misao pjesnički raspjevao kao pobjednu, ateističku, pogansku ideju, pobjedu nad bogom i svim njegovim čarolijama i kulisama, virtuoznim običajima…"

Ovaj tendenciozni tekst, sasvim bezvrijedan ako govorimo o samom Panu, a značajan isključivo u okviru historijskog proučavanja djelovanja književne historiografije u zadanoj ideološkoj matrici, jednako kao i katolička kritika između dva rata svjedoči o niskoj razini književne kritike kao i povijesti književnosti kada govorimo o hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. On ukazuje i na devastaciju prouzrokovanu nekom vrstom monokromatskog čitanja književnog teksta. Posebno taj monokromatski element upada u oči kada je primarni tekst vitalistički spjev poput Pana, koji sam sebe nastoji organizirati kako bi se čitao u povišenom, kaleidoskopskom stanju svijesti. Pseudo-dijalektičko čitanje Pana jednako je pogubno i jednodimenzionalno kao i ono gdje se pisca prikazuje kao drsko piskaralo s paklenskim planom odnarođenja narodnih masa.

No što je Pan danas ikome? Nikome ništa. Ne posve bez razloga. Katkad su ionako zanimljivije podzemne vode koje krenu izbijati po objavljivanju nekih tekstova.

Ispostavit će se, Kaptol se bezrazložno brinuo. Samo su trebali biti malo strpljiviji i pričekati restauraciju: i doista, prošlo je mnogo manje od stotinu godina da sve dođe u red.

Pana već dugo nitko nije vidio iako neki tvrde da je odavno sišao s brežuljaka, da je otputovao u srce Sahare po tajnom zadatku. Doduše, drugi kažu da se preobratio te je navodno viđen kako prerušen stoji na Britanskom trgu u Zagrebu i rukuje se sa svećenikom koji je poškropio novu, lijepu fontanu.

Pan, kažu, voli azur i cijeni vodu.