Slikovnice i ideologija

Martin Amis, pisac nezanemarivog talenta za vrijeđanje i provokaciju, prije par godina izazvao je bijes britanskih pisaca slikovnica i dječjih knjiga izjavivši nešto u stilu: Da bi bio pisac knjiga za djecu, moraš biti lobotomiziran.  

Ta izjava se i ne čini besmislenom, posebno nakon što malo pregledate produkciju dječjih knjiga. Naime, iako Amis nije imao u vidu tu vrstu književnosti za djecu, posljednjih godina se u cijelom svijetu, s Amerikom kao predvodnicom, objavljuju dječje knjige koje se mogu čitati gotovo kao kakvi politički pamfleti.

****

Ključno je pitanje za koga se zapravo pišu slikovnice i jesu li knjige za djecu zaista pisane za djecu? Hoće li djeca čitati 'književnost za djecu'? Možda poneka i hoće. No, i sam pojam 'čitanja' je nešto što treba pobliže odrediti, posebno kada se radi o predškolskom uzrastu, pa i djeci koja su tek naučila čitati. Jesu li djeca ta koja čitaju? Najčešće je odgovor jasan – nisu. Roditelji čitaju djeci i roditelji su ti koji biraju hoće li klincima prije spavanja 'čitati' prekrasnu knjigu Shela Silversteina The Giving Tree (nekada kod nas znanu kao Drvo i ja, a sada kao Drvo ima srce) ili, recimo, prvu knjigu trilogije (da, trilogije!) memoara Lindsey Lohan?

Silversteinovo remek djelo književnosti za djecu, koje se samo najciničnijim duhovima može doimati patetičnim, sigurno bi bio prvi izbor većine roditelja. No pretpostavljam da bi za vrijeme čitanja, dok bi roditelji svim silama nastojali zauzdati suze, djeca ležala u krevetu sklopljenih očiju razmišljajući o tome kada će ta priča, zbog koje im roditelji iz nekog razloga cmizdre, napokon biti gotova; kada će više dobiti poljubac za laku noć, da u miru i tišini mogu u mraku na svom tabletu listati novu knjigu selfija Kim Kardashian. Ne želimo reći da su djeca danas bezosjećajna: naprosto je činjenica da ih zanimaju druge stvari.

I zato oni poremećeni umovi koji dječju književnost žele koristiti kao ideološki laboratorij, a njih baš i nije malo, neće imati toliko uspjeha kao što se nadaju. 

Dječja književnost kao poligon za indoktrinaciju dakako nije nimalo nov koncept; postoji otkad je dječje književnosti. No, ono što jest novo i što se ukazuje kao zabrinjavajući fenomen je pisanje književnosti za djecu i slikovnica isključivo s ideološkom svrhom. Ako su nekada autori, neki nesvjesno, a neki potpuno svjesno, u svoje knjige za djecu ubacivali elemente koje možemo protumačiti kao čistu ideologiju, danas nije nimalo rijetko da ta književnost postoji isključivo kao strukturirana ideološka matrica, potpuno ogoljena od svih suvišnosti, uključujući i naratoloških formula.

Dobar primjer, samo jedan od mnogih, jest slikovnica pod nazivom My Parents Open Carry. 'Open carry' koncept je u SAD-u tema velike javne rasprave, a ova tri stvora usiljena osmjeha s naslovnice samo su precrtani iz američke stvarnosti, koja više nije ograničena isključivo na duhovnu močvaru bible belta.

Može se činiti nevjerojatnim da se uopće raspravlja o tome smiju li građani nositi oružje na javnim mjestima, no sva izopačenost ovog fenomena ukazuje se kada vam postane jasno da je jedna od ključnih tema polemike ne samo pitanje smiju li građani otvoreno nositi oružje na ulicama, već smiju li nositi automatske puške, mitraljeze i slično. Samo je ove godine uhapšeno više desetaka automatskim puškama naoružanih ljudi na javnim mjestima poput Starbucksa, šoping centara, pa čak i aerodroma i banaka.

Pobornici 'open carryja' mirno bi ušetali na ta mjesta s automatskim puškama i M15-icama za leđima i zatražili kavu ili isplatu sa svoga računa, i gledali službenike koji se tresu od straha dok ih u suzama panično poslužuju. Nakon što bi ti naoružani fanatici završili iza rešetaka (što ne bi dugo trajalo, jer bi ih odvjetnici moćnih udruga za nošenje oružja ubrzo oslobodili), redovito je dolazilo do velikih 'polemika' gdje bi se zagovornici nošenja oružja pozivali na njihovo od Boga zajamčeno pravo te usput prozivali 'liberale' i predsjednika Obamu (koji je i sam autor knjiga za djecu) zbog njihovog šonjastog stava.

Stoga zapravo i ne treba posebno čuditi da su američki jastrebovi i udruge koje promoviraju nošenje oružja, poput NRA-a, počele koristiti slikovnice kao legitimno oružje u svojoj pravovjernoj borbi.

Međutim, bilo bi pogrešno zazivati tobožnju nekadašnju 'nevinost' književnosti za djecu jer je naprosto činjenica da je ona oduvijek bila svojevrsni poligon za indoktrinaciju. Jedino što je drukčije jest razina i otvorenost indoktriniranja. Dovoljno je sjetiti se kod nas toliko obožavanih knjiga za djecu Mate Lovraka, koje su zapravo abeceda ideološkog obrasca u dječjoj književnosti. Toga je, uostalom, bio savršeno svjestan i Miroslav Krleža koji je prezirao Lovraka te je njegove knjige smatrao samim moralnim i književnim dnom.

Iz takvog se rakursa razlika između Lovrakovih djela i knjiga poput My Parents Open Carry ne čini toliko znatnom. Pa ipak, razlika jest golema, jer je današnja ideološka književnost za djecu okljaštrena od svega što se može nazvati književnošću, a ono što je preostalo jest dociranje i jeftine političke parole koje čak ni onoj djeci koja su pod najsnažnijim ideološkim utjecajem roditelja neće biti nimalo zanimljive.

Nakon što vidimo kakve se slikovnice danas objavljuju možemo se pitati što će se dogoditi s djecom? Što će djeca čitati? Odgovor je, pretpostavljamo: ništa! Jer dok se vojska perača mozgova trudi osmisliti scenarije za otpravljanje dječurlije na ispravan put, klinci će za to vrijeme na svojim mobitelima, tabletima i kompjuterima, ako ne znaju čitati, gledati selfije pop idola, YA filmove poput Igara gladi, Drukčije, Pobunjene i sl., čak ako su i premala da ih razumiju.

Jer, ne zaboravimo,,slikovnice su im uglavnom pretpotopni smiješni koncept, kojeg toleriraju zbog roditelja koji sjede pored kreveta i trude se čitati im priču o kraljeviću i zmajevima. No, što s djecom koja nemaju sreću ili nesreću biti okružena najnovijom tehnologijom? Njima možemo poručiti samo ono što im je jednom davno poručio i ovaj autor slikovnice: