Roman je kralj svih književnih formi, bez sumnje. No, on je to danas. Nekad je to recimo bio ep. Jedan od ključnih razloga zašto je roman danas to što jest njegova je inkluzivnost, odnosno činjenica da je roman pogodan za upijanje svih drugih književnih vrsti i formi – on u sebi može sadržavati i poeziju i prozu, može nositi i putopis i ep i esej pa čak i drugi roman, ili njih više. No, gdje roman prestaje biti romanom? Na to pitanje odgovor sigurno znaju književni puritanci.
Nesretnom i često nevoljenom nazivu graphic novel (kod nas se još uvijek često preferira naziv na engleskom, a ne naziv grafički roman, možda i zato što nemamo preveliku tradiciju grafičkog romana) ne može se odreći barem određena preciznost. Ono što taj na prvi pogled nespretan naziv označava graphic novel doista i jest, i kao takav je u očima mnogih književnih puritanaca ostao na margini interesa.
Štoviše, nije rijetko i da se nakon preporuke nekog grafičkog romana od takvih ljudi čuje rečenica poput 'mene ne zanimaju stripovi'. Doduše, takvi ljudi često sami nisu sposobni odrediti gdje prestaje roman i počinje strip, ili obratno; neminovna arbitrarnost samog fenomena pobuđuje duhovnu lijenost koja često traži da definicija dođe izvana. A samim time i proskribirana forma umjetničkog djela, iako bi se sami zgrozili da im se takvo što kaže. Takvi puritanci će bez problema ustvrditi da je vrhunac njihovog romanesknog uživanja genijalni roman Tristram Shandy, eksperimentalno remek-djelo 18. stoljeća Laurencea Sternea. Jer to je roman svih romana, da parafraziramo onaj suludi dodatak koji smo krajem 90-ih, kad je svakodnevno iz naših novina ispadao Ćiro Blažević, taj tzv. trener svih trenera, mogli vidjeti dopisanog u novinske leadove. No, iako to ne bi bilo uputno, zapravo ne bi bilo teško obraniti stav da je i Tristram Shandy na određeni način upravo graphic novel, jer iako u sebi ne sadrži nikakve vizualne opise naracije kao što je to slučaj u stripu, on svakako kao značajan dio sadrži upravo grafički element. No, nećemo ići u pretjerivanja i natezanja hipoteza kako to već čine znanstvenici kad u svojim pokusima pokušavaju namjestiti rezultate u smjeru potvrde vlastitih nagađanja, jer Tristram Shandy bi bio u tom smislu bliže nečemu što bismo mogli nazvati konkretnom prozom. A bolje je ne izazivati dodatni gnjev književnih puritanaca koji ne čitaju stripove. No, da budemo posve iskreni, iako ima vrhunskih izuzetaka, tzv. grafički romani zaista često jesu prilično niske kvalitete, a njihovi autori u zadnje vrijeme redovito pokušavaju zauzeti teen nišu na tržištu, s čitateljima kojima se nakon Hunger Games ili Twilighta ne da baš više čitati, ali nemaju ništa protiv sličica.
***
Na kraju recimo još samo to da će i Tesla dobiti svoj grafički roman, što se moglo i očekivati s obzirom na to koliko je eksploatiran posljednjih godina.
Spisateljica
Abigail Samoun i likovna umjetnica
Elizabeth Haidle udružile su se kako bi stvorile grafički roman u kojem su obradile život i djelo, kako navode, jednog od najzanimljivijih ljudi modernog doba,
Nikole Tesle. Evo što one same kažu
o tom projektu, pod nazivom
Mind Afire: The Visions of Nikola Tesla:
"Naš je projekt izrastao iz zajedničke fascinacije ovim briljantnim čovjekom. Smatrale smo da bi spektakularni događaji u Teslinom životu bili pogodni upravo za grafičku obradu, pa smo počele pripremati našu verziju svojevrsne ilustrirane biografije." I da, autorice nisu propustile naglasiti kako će ovaj grafički roman biti ne samo za odrasle, "već i za tinejdžere!"
Neven Svilar
