Prije točno pedeset godina, 1964. godine,
Isaac Asimov je predvidio kako će izgledati svijet 2014. godine. Kao i većina futurologa, i Asimov je upao u zamku klišeiziranog predviđanja svijeta koji podsjeća na film
Povratak u budućnost II, s letećim automobilima i skejtevima. No, mnogo zanimljivije predviđanje jest ono koje se udaljava od klasičnih maštanja o tehnološkim novotarijama, iako s tehnološkim napretkom itekako ima veze. Asimov je rekao kako će najveći problem u svijetu 2014. godine biti - dosada.
"Čovječanstvo će gadno patiti od posljedica bolesti dosade, zaraze koja će se širiti sve brže i sve šire iz godine u godinu i čiji će intenzitet jačati. To će ostaviti ozbiljne mentalne, emocionalne i sociološke posljedice, te se usuđujem reći da će psihijatrija biti daleko najvažnija medicinska specijalnost u 2014. godini. Malobrojni sretnici koji će se baviti kreativnim poslom bilo koje vrste bit će istinska elita ljudske vrste, jer samo će oni raditi nešto više nego služiti mašini."
I većina ljudi zaista služi Mašini, no to nije nikakva Skynetova koprena koja je obrglila svijet. Riječ je o nečemu mnogo prozaičnijem, o mašini liberalnog kapitalizma.
Međutim, ono što predviđanja ovakvog tipa gotovo nikada ne uzimaju u obzir, i zbog čega su veoma ograničena, jest njihova nemogućnost da zahvate i uračunaju totalitet postojanja. Jer život u 2014. godini u Sjedinjenim Državama ima malo veze sa životom 2014. u Eritreji, ili s onim u Sjevernoj Koreji ili u Libanonu.
Kada je riječ o posljednje dvije spomenute zemlje, zanimljivo je pogledati stanje slobode, i to preko stanja pisane riječi. Zanimljivo je vidjeti što znači biblioteka u različitim društvima. Dok su njujorški 'trendy' kafići ispunjeni mladim piscima koji na laptopima uz latte pišu o svojem slobodarstvu i problemima vlastitih occupy-wall-street-teških-života (slavna
Occupy knjižnica još uvijek postoji, i to ne samo kao simbol), u Sjevernoj Koreji književnost ne postoji, izdavači ne postoje, knjige se ne štampaju. Nitko nema laptop, a nema ni interneta, izuzev
web stranice kojoj može pristupiti isključivo elita koja posjeduje računalo. Nema ni knjižara, nema knjižnica, osim strogo kontrolirane sveučilišne biblioteke. Nitko ne čita na klupicama u parku, nitko nema knjigu u javnom prijevozu. Doduše, ni u Bexar Countyju u Texasu nitko ne drži knjigu u ruci, čak niti u knjižnici. Tamo je
upravo otvorena knjižnica bez knjiga koja izgleda kao
Apple Store, u kojoj članovi mogu posuđivati e-knjige, audioknjige, softverske trening programe i e-readere.
U Libanonu, pak, knjižnice tako ne izgledaju. Štoviše, uskoro možda neće izgledati nikako.
U petak je u libanonskom gradu Tripoliju, koji je donedavno smatran mjestom prilično naprednih nazora u kontekstu bliskoistočnog pojasa, do temelja spaljena knjižnica, pri čemu je izgubljeno cjelokupno knjižno blago. Iako još uvijek nije sa sigurnošću utvrđeno tko je i zašto zapalio knjižnicu, gotovo je sigurno da je ona namjerno zapaljena, i to najvjerojatnije zbog 'antiislamskog djelovanja' u knjižnici. Naime, govori se da je u jednoj od knjiga nađen zapis koji vrijeđa proroka Muhameda, dok se kao drugi mogući razlog navodi činjenica da je voditelj knjižnice na internetu objavio neke stavove koje radikalni islamisti u ovom polumilijunskom gradu većinskog sunitskog stanovništva smatraju blasfemijom. Izgubljeno je više od 60.000 knjiga i rukopisa.
Početak 2014. ukazuje nam na to da se ona neće mnogo razlikovati od 2013. godine koja je također započela gorenjem knjiga. Tada je zapaljena
znamenita biblioteka u Timbuktuu, pri čemu su izgubljeni neki od najvrjednijih afričkih rukopisa uopće, poput znamenitih astronomskih i matematičkih spisa s početka 13. stoljeća, kao i slavne pjesničke zbirke arapskih pjesnika iz 14. stoljeća.
Asimovu usprkos, činjenica je da će leteći automobili i teleportacija u 2014. godini i i dalje živjeti samo u Hollywoodu, dok će veliki dio planeta i dalje biti u dimu zbog spaljenih tekstova. Nažalost, bjelodano je da je Ray Bradbury ipak autor koji je mnogo bolje vidio u budućnost od svojih SF kolega, naprosto zato što je gledao u sadašnjost. A ljudi se baš i ne mijenjaju. Zato njegov Fahrenheit 451 ne treba nazivati distopijom. To je čisti realizam.
Neven Svilar
