Edward Snowden, čovjek koji je zamijenio Juliana Assangea na listi najvećih američkih neprijatelja, dobio je od svog odvjetnika knjige ruskih pisaca koje bi mu trebale otkriti zemlju u koju dolazi živjeti i to u svoj njezinoj punini. No, koliko je Rusija danas zemlja Dostojevskog i Čehova? Ima li uopće sličnosti između putinovske Rusije i imperija na tri kontinenta iz 19. stoljeća?
***
Nakon što je Rusija donijela diskriminatorni i homofobni zakon kojim se ograničavaju prava homoseksualaca proteklih tjedana niz javnih ličnosti iz Rusije, ali pogotovo iz inozemstva, progovorilo je o uznemirujućoj situaciji u ovoj zemlji koja je za Putinove vladavine učinila niz krupnih koraka prema uspostavljanju jednoumlja.
Bilo bi tako lako ustvrditi kako je donošenje anti-gay zakona (prema kojem se, primjerice, strogo kažnjava svakoga tko iznosi bilo kakve informacije o homoseksualnosti osobama mlađima od 18 godina) samo kap koja je prelila čašu, događaj nakon kojega su intelektualci iz čitavog svijeta napokon glasno progovorili o stanju ljudskih prava u toj zemlji. No sasvim je jasno da tome nije tako. Jer, koliku je zapremninu morala imati ta čaša? Istina, čuju se disonantni glasovi konstantno. Doduše, onog redikula šahistu, Kasparova, ionako rijetko tko uopće sluša, jer dosadan je i zanovijetalo. Prigovara se Rusima potiho godinama, nešto poput konstantnog šuma, još tamo od zatvaranja tajkuna Mihaila Hordokovskog i odvratnog spektakla od suđenja gdje je čovjek u kavezu bio na displeju novinarima poput uhvaćene rijetke zvijeri. No čitavo to vrijeme ubija se novinare, nestaju borci za ljudska prava, ali takve se stvari događaju svugdje, zar ne?
Istina, tu je i smrt Ane Politkovske, no ruske su vlasti obećale kvalitetnu istragu i dovođenje krivaca pred lice pravde.
A onda je ovoga ljeta došao taj famozni Zakon. Donošenje zakona koincidiralo je s najvećim sportskim događajem u svijetu u 2013. godini, Svjetskim prvenstvom u atletici, odnosno s pripremama za Olimpijske igre u Sočiju koje će biti održane za nekoliko mjeseci. Mnogo je sportaša na Svjetskom prvenstvu javno istupilo protiv zakona, na čelu s atletičarima iz Skandinavije koji su nizom malih prosvjeda, poput lakiranja noktiju u dugine boje, pred milijunskim auditorijem odlučili reći što misle o diskriminaciji homoseksualne manjine. Najveća svjetska zvijezda ženske atletike, Ruskinja Jelena Isinbajeva, također je izrazila svoje mišljenje o novom zakonu, snažno ga podržavši nakon čega su uslijedile osude iz čitavog svijeta, osim, dakako, same Rusije, zemlje u kojoj se više od 85% građana slaže sa anti-gay zakonom. Nakon toga se Isinbajeva, možda u strahu od lošeg utjecaja na njezin imidž (čitaj - gubitka sponzorskih ugovora velikih svjetskih kompanija), odlučila na klasičan spin poručivši kako su njezine izjave krivo protumačene, odnosno izvučene iz konteksta, odnosno kako ih je dala na engleskom koji ipak nije njezin materinji jezik...
Na kolikom je stupnju trenutno anti gay histerija u Rusiji pokazali su i događaji na prvenstvu već narednoga dana. Naime, članice ruske pobjedničke štafete na 4x400 metara, koje su se na pobjedničkom postolju međusobno poljubile u usta čestitavši si na pobjedi izazvale su burnu reakciju i u Rusiji i u svijetu; u Rusiji unisono zgražanje i osudu, a u ostatku svijeta, odnosno na Zapadu, čestitke na hrabrosti i poruke podrške i admiracije. Nakon ovog hrabrog čina atletičarke su bile pod velikim pritiskom u Rusiji, pa su se malo povukle i demantirale bilo kakve političke insinuacije. No njihova izjava u kojoj tvrde da su se izljubile samo kako bi si čestitale i zahvalile jedna drugoj nikoga više nije zanimala.
***
Dok se sve ovo događalo, slavni brianski glumac i pisac, Stephen Fry, inače velik borac za prava homoseksualaca, kojeg na Twitteru prati čak šest milijuna ljudi, odlučio se na veliki protest pozvavši britanske vlasti da bojkotiraju Olimpijske igre koje će se ove zime održati u Rusiji. Novi anti-gay zakon, kao i općenito situaciju vezanu uz ljudska prava u Rusiji, Fry je usporedio s Njemačkom 30-ih godina, a Olimpijske igre u Sočiju s onima u Berlinu 1936. godine.
Koliko je Fryjev prosvjed ozbiljno shvaćen pokazuje i to da se britanski premijer David Cameron potajno sastao prekjučer s Fryjem u londonskom pubu Grapes, kojeg je vlasnik Fryjev kolega Ian McKellen, kako bi porazgovarali o situaciji u Rusiji i odnosu britanskih vlasti prema kršenju gay prava. To se sve dogodilo ususret Cameronovog sastanka s Vladimirom Putinom na samitu G-20. Susret je organizirao Jevgenij Lebedev, sin ruskog tajkuna Aleksandra Lebedeva, inače vlasnika Independenta, a prethodila mu je mala rasprava na Twitteru. Naime, nakon što je Fry pozvao na bojkot Olimpijskih igara David Cameron bacio je pravu političku besmislicu, kazavši u svom tweetu kako je još bolji način za borbu protiv predrasuda sudjelovanje na Olimpijskim igrama. Inače, treba reći da David Cameron, usprkos činjenici da je konzervativac, pobrao velike simpatije u Britaniji nakon što je legalizirao gay brakove.
***
I dok traju sve ove rasprave, jedan čovjek proteklih se mjeseci nalazi izoliran od svega toga, ni na nebu ni na zemlji, u nekakvoj inter-zoni gdje državni zakoni zapravo ne igraju nikakvu ulogu. Riječ je o Edwardu Snowdenu, američkom državnom neprijatelju broj jedan, koji je svijetu odao ionako svima očiglednu tajnu, pruživši dokaze da američke vlasti špijuniraju svoje građane. Priča o Snowdenu je svima manje-više poznata: čovjek je na vrijeme uspio šmugnuti iz Amerike, prvo u Aziju, a zatim i u Rusiju, koja mu je nakon podužeg otezanja odlučila dati azil.
Snowdenov ruski odvjetnik nastojao je pomoći svome klijentu da radi nešto konstruktivno čekajući azil u tranzitnoj zoni moskovskog aerodroma Šeremetjevo, pa mu je donio vreću punu knjiga ruskih autora. Da spoji ugodno s korisnim, odnosno da se dok uživa u vrhunskom književnom tekstu ujedno i upozna sa zemljom u koju dolazi živjeti, kao i s ljudima s kojima će dijeliti svakodnevne radosti i brige. A kako bi ga upoznao s današnjom Rusijom odvjetnik Anatolij Kučerin mu je donio Zločin i kaznu Dostojevskog, kazavši mu "Trebao bi znati tko je bio Raskoljnikov". "Za desert", kako se izrazio odvjetnik, Snowden je dobio porciju Čehova, a o povijesti Rusije i razvitku te velike nacije Snowden bi trebao naučiti od povjesničara Nikolaja Karamzina.
Činjenica je, naravno, da Dostojevski ime svome protagonistu nije dao samo tako, i da je već ime Raskoljnikov roman u malom - ono sadrži svu onu težinu koju čovjek osjeća između kozmosa i kaosa, između života kakav bi trebao biti odnosno kakvog on smatra da bi trebao biti i života kakav jest, ili kakvog ga on vidi. Možda je na prvi pogled previše banalno i jeftino Snowdena prozvati Raskoljnikovim, no on na određeni način to i jest. Počinio je zločin, barem u očima američkog političkog establišmenta, i sad mora za to platiti. Ostavio je čitav život iza sebe, ostavio je svoju djevojku Lindsay Mills, striptizetu i go-go plesačicu, koja u ovoj priči možda ipak nije Sonja. Snowden Raskoljnikov ulazi u Rusiju koja ipak nije Rusija Dostojevskog, koja nije carevina iako ima cara Vladimira, koji jaše na tigrovima i golim rukama davi grizlije. Snowden prelazi iz strašnog orvelovskog imperija gdje vlast nadgleda i prisluškuje svoje građane u još strašniji orvelovski imperij gdje je stanje kolektivnog uma slatkom indoktrinacijom dovedeno do toga da građane gotovo i ne treba nadgledati i prisluškivati. Edward Snowden na granici dva imperija, u tranzitnoj zoni zračne luke. S tekstualnim desertom u ruci.
Neven Svilar
