Što je autentično? Što je istinito? Recimo, baš kao što je istinita tvrdnja da svaka druga srednjoškolska školska zadaća započinje upravo pitanjem (poput pitanja 'Što je autentično?' ili 'Što je istinito?'), tako je istinita i tvrdnja da je jedino laž zaista autentična. No, koliko god ta tvrdnja bila istinita, mada ne i autentična, većina se s njom neće složiti. Žudnja za autentičnim je gadan program kojeg je nemoguće promijeniti.
Je li autentičan album Milesa Davisa iz 1961. Sketches of Spain? ili je autentičan Coltraneov genijalni Olé, nastao godinu dana kasnije? Nisu autentični, vjerojatno, no meni se Olé čini mnogo autentičnijim od Lorcinog andaluzijskog imaginarija, koji bi po svim parametrima trebao biti ono što je autentično.
Borgesu, koji je bio veliki kritičar Lorce, išlo je na živce što je Lorca Andaluziju vječito namatao poput mokrog ručnika iz kojeg curi autentična autentičnost, i onda s mokrom Andaluzijom šibao jadne adresate po razgolićenim stražnjicama mašte, koje pritom drhte i ježe se od ljepote.
Žudnja za stvarnom stvarnošću, istinitom istinom i autentičnom pričom, za događajima koji su se zaista dogodili ljudima, možda jest neobična, no zanijekati je značilo bi lagati. Potreba za stvarnim kontaminira i fikciju. Da ona odista jest činjenica, najbolji je dokaz narativna tvornica zvana Hollywood; tamošnji su producenti potpuno svjesni snage i utjecaja istine, te je pretvaraju u moćnu rečenicu koju se postavlja na sam početak filma, prije negoli se krene u pripovijedanje. A to je uvijek verzija rečenice 'Ovaj je film baziran na istinitim događajima', nalijepljena najčešće na potpuno crn ekran, da se ove riječi maksimalno snažno utisnu u psihu gledatelja. Ta je rečenica poput kakvog gordog keljiva što povezuje priču i publiku.
Neki autori se pokušavaju igrati s tim, kao recimo braća Coen u filmu Fargo, gdje na početku poput ljepljive klopke za naše lakovjerne imaginacije stoji natpis: "Ovo je istinita priča. Događaji prikazani u ovom filmu odigrali su se u Minnesoti 1987. Imena su promijenjena na zahtjev preživjelih. Iz poštovanja prema mrtvima, ostalo je prikazano točno kako se dogodilo."
Objašnjavajući genezu tog postupka, Joel Coen je rekao: "Ako publika vjeruje da se nešto temelji na stvarnom događaju, to vam daje pravo da učinite stvari koje u drugom slučaju gledatelji ne bi prihvatili."
I izdavači i knjižari su vrlo dobro svjesni koliko se publika lijepi na istinu, i to maksimalno koriste, zbog čega je i došlo do nevjerojatnog booma memoara i knjiga napisanih prema 'istinitim' događajima. Autori su također shvatili kako je mnogo lakše objaviti priču ako je okite lentom na kojoj stoji natpis ISTINA. Zbog toga je, sasvim logično, posljednjih godina došlo do brojnih prevara i lažnih istinitih priča.
Među njima je bilo i nekoliko zaista glasovitih primjera, posebno u američkoj književnosti, gdje su autori iznevjerili publiku koja je otvorenog srca pristupila čitanju njihovih djela ('otvoreno srce' bi bilo povjerenje u istinitost iskaza), da bi se na kraju ispostavilo kako je sve napisano obična fikcija.
Dakle, američka je publika već navikla na činjenicu da su pisci vrlo često švaleri i kurviši koji varaju Istinu s prostitutkom Fikcijom. Nakon poznate afere s izmišljenim memoarima Milijun komadićaJamesa Freya, priča o istinitosti priča svoj je vrhunac dosegnula izmišljenom logorskom pričom stanovitog Hermana Rosenblata i njegovom knjigom Anđeo na ogradi.
U toj knjizi, koja je promovirana kao vjeran opis istinitih događaja, Rosenblat prepričava svoju nevjerojatnu životnu priču. Pripovijeda kako je u New Yorku upoznao djevojku Romu kojom se nedugo nakon toga i oženio. Herman je bio jedan od rijetkih koji su preživjeli boravak u koncentracionom logoru Buchenwald, a u knjizi je opisao kako mu je neka mlada djevojka bacala voće preko ograde i mahala mu, zbog čega je zadržao vjeru u dobrotu čovjeka. No nedugo nakon vjenčanja Herman shvaća da je upravo Roma ta djevojka koja mu je bacala jabuke i kruške preko ograde i bodljikave žice, i da je sudbina htjela da se slučajno sastanu godinama poslije na drugom kraju svijeta. Američka je publika prvo lila suze nad ovom pričom, no ubrzo su se svi zgrozili nakon što se saznalo kako je gospodin Rosenblat cijelu priču izmislio i da je riječ o čistoj konfabulaciji.
No sljedeći primjer se ipak penje na vrh pobjedničkog postolja kada su u pitanju neistinite istine i iznevjereni čitatelji. Riječ je o knjizi The Boy Who Came Back From Heaven, autori koje su Alex Malarkey i njegov otac, Kevin Malarkey. Mali Alex je, kao što nam već samo ime knjige ukazuje, u ovom djelu opisao svoje iskustvo odlaska u raj nakon što mu je srce prestalo kucati na nekoliko trenutaka. Izdavačka kuća je spremno knjigu promovirala kao istiniti iskaz djeteta koje je posjetilo nebesa.
Inače, prema Merriam-Webster rječniku, engleska riječ malarkey odnosi se na "govor ili tekst stvoren kako bi se zamaglila istina, navelo na krivi trag ili impresioniralo nekoga." Ovdje su otac i sin Malarkey učinili upravo to.
Naime, kršćanska izdavačka kuća Tyndale House je prije par tjedana prestala prodavati spomenutu knjigu, zato što je sin Malarkey priznao kako ipak nije bio u raju. Mali Malarkey je, nakon što je nekoliko trenutaka bio klinički mrtav, u knjizi opisao tih nekoliko trenutaka kao kratki posjet nebesima, da bi nedavno prenerazio kršćane (koji su njegovu knjigu valjda smatrali nekakvim bedekerom u kojem su opisane sve čari Nebeskog Jeruzalema, od dobrih restorana i klubova, do mjesta koja valja izbjegavati zbog nepoželjnih elemenata) izjavom da je to ipak izmišljeno i da zapravo nije posjetio raj. Evo što je izjavio: "Nisam umro. Nisam bio u Raju. Rekao sam da sam otišao na nebesa zato što sam mislio da ću tako privući pažnju. Kada sam iznio tvrdnje da sam bio u raju, tada još nisam bio čitao Bibliju. Ljudi su profitirali od laži, i nastavljaju profitirati."
Ljudi iz izdavačke kuće sigurno nisu zaista mislili da je dečko stvarno posjetio raj i da će nam baš njegova knjiga poslužiti kao dokaz postojanja drugog svijeta i života nakon smrti. No ipak nisu mogli samo tako preći preko priznanja djeteta jer su knjigu reklamirali kao stvarnost, odnosno opis stvarnih događaja. Računali su kako knjigu nakon ove prevare više ne mogu prodavati kao da se ništa nije dogodilo, a nije se dogodilo ništa. Dečko nije bio u raju, bio je u tmini ništavila iz koje je izronio i pokušao ga unovčiti.
Ta tmina smrti ukazala mu se, bolje reći njegovom ocu, kao savršeno platno na koje će nalijepiti radosnu vijest o zagrobnom životu. No, ispalo je da umjesto kaleidoskopskog spektralnog vatrometa nije stajalo ništa drugo nego ništa. Ništa sivo-zelene provenijencije.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
