Izjava novog rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa o povratku biblijskim vrijednostima, što god to uopće značilo, izazvala je ogroman broj zanimljivih reakcija. Izjava je to koja je, nimalo začuđujuće, pojela sve druge najave budućeg rektora o promjenama na sveučilištu i njegovim idejama o tome kako bi ga trebalo uopće voditi. No, koliko god tu izjavu svi secirali s raznih ideoloških pozicija, teško se oteti dojmu da se u njezinom semantičkom kotlu zapravo ne kuha apsolutno ništa. To Ništa dakako ne znači da ono ne može postati Nešto; štoviše, upravo svjedočimo dodavanju raznih začina ništavilu, koje zatim krene bujati da bi preraslo u stoglavu ideološku aždaju koja bljuje vatru i toliko je užarena da je čudno da se novine u kojima pišu o njoj ne pretvore u pepeo. Uplitanje religije (ili 'religije') u visoko školstvo jedne sekularne države zabrinulo je mnoge, zbog razloga koje je u ovom kontekstu posve suvišno ponavljati.
Vidimo kako jedna nespretna i blesava izjava koja sadrži epitet 'biblijski' može uzrokovati seizmičke poremećaje na javnoj sceni. No, što se događa kada pridjev pretvorimo u imenicu, stvarnu činjenicu iz koje je proizašao, a izjavu jednog činovnika preobrazimo u konkretan zakon, odnosno državnu politiku? Učinimo li to dobit ćemo – Sjedinjene Američke Države. Država je to koja je 'biblijske vrijednosti' o kojima se kod nas sada toliko raspravlja uvela u sve pore svog naizgled sekularnog aparata: vrijednosti kolaju sekularnim kapilarama šireći se čitavim državnim korpusom, pa se na sudu svjedoci moraju zaklinjati dodirujući rukom Knjigu nad knjigama - praksa koju su, zastrašujuće to bilo ili ne, počele kopirati mnoge države na planetu.
Dakako, zgražanje nad američkim tandrčenjem po Bibliji i biblijskim vrijednostima možda i jest savršeno dosadno i suvišno – svakako dosadnije nego pratiti suludu polemiku koja je zahvatila američke medije nakon izlaska filma o Noi Darrena Aronofskog, gdje se neki suludi pojedinci, koji se naravno onda svrstavaju u naslovima u 'kršćansku zajednicu', zgražaju nad činjenicom da se "redatelj nije dovoljno držao Biblije u stvaranju filma." Ne samo to, već mu se predbacuje i to što u filmu Noa uopće ne koristi riječ Bog, već Stvoritelj.
Jasno, takve se umobolne priče veoma lako umjetno kreiraju nakon svakog uspješnog filma ili knjige koja se bavi ičime što ima bilo kakve veze sa starozavjetnim ili novozavjetnim pričama. Promućurnim urednicima se u nedostatku velikih priča povratak Najvećoj od sviju čini kao logičan potez, te pošalju novinare po prostranstvima Bible belta da razgovaraju s raznoraznim fanaticima u pauzama plesa sa zmijama otrovnicama.
No, ponekad stvari zaista prerastu svoje artificijelno nakaradno naličje, a tada Biblija zaista postaje konkretan problem. To se ovih dana upravo zbiva u američkoj saveznoj državi Louisiani, državi koju Amerikanci smatraju najzatucanijom od svih pedeset država i koja je komičarima, uz Teksas dakako, vječna inspiracija i predmet izrugivanja. No posljednji događaji u ovoj saveznoj državi, čiji su vođe sve donedavno otvoreno bili pripadnici KKK-a (nekoliko senatora i guvernera Louisiane), nisu nikome previše duhoviti.
Naime, pokrenuta je procedura da se u zakon te države uvede Biblija kao 'službena državna knjiga'. Jasno, o tome što 'službena državna knjiga' zapravo znači može se raspravljati baš kao i o tome što znače 'biblijske vrijednosti', no čak i bez bilo kakvog hermeneutičkog napuhivanja jasno je da je u pitanju opasno ljuljanje sekularnosti u američkom društvu. Zastupnik u predstavničkom domu, odnosno House of Representatives, Thomas Carmody, progurao je ideju o uzdizanju Biblije kao državne knjige, te je ideja već prošla i odobrena od strane parlamentarnog komiteta pod nazivom House Committee on Municipal, Parochial and Cultural Affairs. Carmody je naravno naišao i na brojne kritike, čak i u samom parlamentu koji je ogromnim dijelom republikanski, pa je prije nekoliko dana ipak malo promijenio ploču. Počeo je tvrditi da mu namjera nije bila načiniti prvi korak prema ustanovljavanju državne religije, već je u pitanju čin čisto kulturne i edukacijske prirode. Tvrdio je kako je zapravo riječ o očuvanju Biblije kralja Jamesa, odnosno njezine znamenite stare kopije koja se nalazi u Državnom muzeju u Louisiani.
No, sasvim je jasno da je u pitanju još jedan čavao u lijes sekularnog društva u SAD-u, državi koja desetljećima docira svijetu o demokratskim vrijednostima a sebe vidi distorziranim naočalama suludog 'izvanrednizma'. Taj 'exceptionalism' je retorika koja ide ruku pod ruku s proklamiranim 'biblijskim vrijednostima' u Americi, a kao što imamo prilike vidjeti, širi se svijetom poput ultra-snažnog virusa. Jasno, Biblija sama nema ama baš nikakve veze sa svim tim, ona je jednostavno u srži problema bez ikakve krivice. Iracionalnost svega toga očita je upravo u činjenici da Biblija kao jezgra nema nikakve veze s ideologijama koje se okreću oko nje – to je sumanuta reakcionarna revolucija 21. stoljeća.
Neven Svilar
