Nakon što je Ivo Josipović postao predsjednik Hrvatske, mnogo se pisalo o tome kako se Hrvatska može pohvaliti time da su njezini građani izabrali intelektualca i umjetnika da bude njihov commander in chief. Imati kompozitora na vrhu piramide političke elite nekima se ukazalo kao stvar od izuzetnog značaja, duhovni safir na sljemenu političke indignacije u periodu krajnje političke i gospodarske nesigurnosti, kada je bivši premijer završio u zatvoru zbog pljačke.
No, neki zaboravljaju da je taj isti zatvoreni bivši premijer i sam nekada bio vrli intelektualac, da se bavio djelima Hölderlina, u najboljoj tradiciji njemačkog akademizma, od Husserla i Heideggera naovamo. Štoviše, u odvjetničkim se krugovima u doba Sanaderovog pada pričalo da je doktor Ivo nagovarao svoje odvjetnike da posegnu za nečim što je kasnije postalo poznato kao 'Schillerova obrana' – strategija prema kojoj je trebalo sazidati obranu na temelju osumnjičenikovog prekomjernog bavljenja njemačkom književnošću kraja 18. stoljeća, napose djelom Friedricha Schillera Razbojnici, zbog čega je došlo do poriva okrivljenika da počini nemoralni čin po uzoru na protagonista Karla Moora, i da je baš kao i Moora, i njega nezadovoljstvo zbog amoralnosti i licemjerja svijeta oko sebe natjeralo na zlodjela zbog kojih se iskreno kaje. No, iskusni odvjetnici su, ide priča, ipak na koncu uspjeli odgovoriti svog klijenta da njima prepusti taktiku i da ovo nije Law & Order, da u Hrvatskoj ne prolazi obrana kratkotrajnim ludilom.
Ne moramo otići mnogo dalje u prošlost da bismo se zabili u još jednu intelektualnu gromadu, ovoga puta svjetskih razmjera, nesuđenog nobelovca, kojem je svjetsko priznanje izmaklo samo zato što je Hrvat. Doktor Franjo Tuđman je u znamenitom intervjuu Branku Uvodiću objasnio kako su stvari funkcionirale u švedskoj akademiji u drugoj polovici prošlog stoljeća.
Tuđman je tada urbi et orbi objavio groznu istinu o tome zašto nije dobio Nobela, a koju mu je potvrdio neimenovani inozemni gospodin koji je pomagao disidentima u komunističkim zemljama: "Znate li, profesore generale", naime, "profesore generale" je način na koji me je on oslovljavao, "znate li da biste bili nobelovac samo da niste Hrvat?!
Tuđman je tu storijelu prepričao Uvodiću koji je značajno kimao glavom potvrđujući kako je to samorazumljivo, da mu je i on to mogao reći, samo da su ikada ranije došli na tu temu. Dobro da je taj inozemni gospodin rekao ovu istinu doktoru Franji Tuđmanu, jer se ovaj zasigurno dotad cijelo vrijeme pitao kada će napokon izvući njegov broj u Akademiji.
'Kada će doći moje vrijeme?' je pitanje koje si je postavio još jedan predsjednik-potencijalni nobelovac, pjesnik Michael D. Higgins koji je ubrzo nakon trijumfa Josipovića u Hrvatskoj postao predsjednikom Irske.
Baš kao što je to bio slučaj i s Josipovićem nakon što je izabran za predsjednika, tada je i u Irskoj postalo jako trendi spominjati činjenicu da im je na čelu države pjesnik. No, rekao bih da ipak postoji jedna razlika. Naime, iako je u irskim pa donekle i britanskim medijima u periodu nakon inauguracije objavljeno dosta uvlakačkih tekstova koji slave 'snažnu poeziju' demiurga Higginsa, kao i 'njegovu sposobnost da uvidi trenutak nastajanja istinske poezije', isto tako se neki kritičari nisu libili proglasiti njegovu poeziju bezvrijednim sranjem, iliti, kako to kažu pjesnici Sjeverne Irske, mad dog shite.
No, da se vratimo na Josipovića, za kojeg ipak nećemo otići toliko daleko i proglasiti njegov opus sranjem. Mada ne bih mogao zamjeriti nikome tko je imao strahovito jak poriv za upravo takvim ocjenama s obzirom da se od njegove glazbe pobjeći nije moglo. No, iako nije Josipović kriv za to što je apsolutno svaki hrvatski glazbenik našao za shodno da na gostovanjima po Evropi uvrsti barem jednu njegovu skladbu u svoj program, neki njegovi kolege su smatrali da je trebao zabraniti izvođenje svojih djela. Kompozitor Ivo Malec jedan je od rijetkih koji je tada glasno reagirao:
"Mislim da je to osrednji kompozitor ili možda uopće nije kompozitor. Naravno da to netko može reći i o meni. Netko ima funkciju i iz toga proizlazi reakcija ove sredine koja zbog toga izvodi njegova djela. Poznavao sam puno kolega u Francuskoj koji su zabranili da se izvode njihova djela dok su na funkciji'.
I zaista, čini se da sve to podilaženje nije nimalo smetalo našeg kompozitora koji je nakon glazbene karijere prvo umočio vrh nožice u zeleno političko more, vidio da morski psi oko njega uopće nisu toliko opasni, i potom do kraja zaronio u tamni institucionalni ocean uz zvukove Wagnerove glazbene drame Tristan i Izolda.
U vrijeme kada je izabran za predsjednika, svi oni koji su redovno pohađali koncertni program u Zagrebu mogli su vidjeti da je došlo do radikalne repertoarne promjene. Naime, gotovo svaki koncert hrvatskih glazbenika sada je na repertoaru morao imati barem jednu Josipovićevu kompoziciju.
To je možda i bilo razumljivo do neke mjere, da nije došlo do nezabilježene poplave Josipovića u zagrebačkim koncertnim dvoranama: gdje god da je čovjek došao, orili su se zvuci Josipovića, možda su jedino Varaždinske barokne večeri ostale pošteđene ove glazbene manije koja se možda jedino da usporediti s histerijom oko Franza Liszta sredinom 19. stoljeća. A mnogi su naivci znali počiniti tešku grešku nakon što bi se, vrativši se s koncerta, pokušali odmoriti od jednog te istog skladatelja upalivši Treći program Hrvatskog radija, gdje bi voditeljica najavila program sljedećim riječima: "Nakon Passacaglie za gudače Ive Josipovića, mogli smo čuti sonate Domenica Scarlattija. Sada, pak, slijedi Drmeš za Pendereckog Ive Josipovića…"
Nakon svih ovih umjetničkih i intelektualnih giganata, čovjeku skoro dođe milo vidjeti na čelu države osobu nešto prizemnijeg talenta, nekoga tko u službenim biografijama
piše sastavke za koje je nekoliko desetljeća ranije dobivala sve same petice iz zadaćnica, pa joj je malo čudno što je sada svi nazivaju priprostom i simpletonkom. Možda je to priprosto i neuko, ali barem nije mad dog shite.
