Poezija dissa

"Vrijeđanje i pribijanje na stup srama osobe koju ne možete podnijeti prekrasan je čin, čin kojem treba nazdraviti i pozdraviti ga. Lijepa uvreda ima estetsku kvalitetu, bliska je predmetu u fizičkom svemiru, zbog čega je Louis-Ferdinand Céline govorio da ju je moguće dodirnuti, opipati. Kada govorimo o književnosti: ruganje, podsmijeh, vrijeđanje i ismijavanje bez sumnje su fenomeni prepuni poezije, i ne bi bilo posve pogubno uvaliti se u obranu antiborgesovske pozicije prema kojoj je to jedini prostor književnosti gdje se stav ili mišljenje o nečemu odnosno nekome nalaze apsolutno u jezgri ili u točki gdje se zabada šiljak šestara poniženja. Razvalina gnjilog ponosa. Gnières! Gnières! Gnons!

U piramidi književnog teksta stav je nebitan, pijesak u pustinji, no ovdje je kraljevska grobnica nad koju se slažu slojevi inventivnih blokova koji imaju zadati bol. Gađenje nad glupošću protivnika je kamen u središtu grude koju se zatim povećava bjelinom jezika, a po potrebi je se na koncu natopi u skarednoj vodi. Taj sveti postupak završava kinetičkim slavljem: ledena kamena gruda psovki nabija se mrskom pjesniku-suparniku u lice, a potom se uživa u učinjenoj šteti, u kreaciji divnog poniženja i izazvanoj boli. Imati facijalnu ekspresiju post-poanta Benita Mussolinija sasvim je prigodan konac priče, preciozni ornament na kraju ovog divnog lanca." 
(Ol' Dirty Bastard)

Ove riječi pokojnog g. Bastarda zapravo sve govore o kvaliteti dobrog dissa. I nije čudo da je spomenuo Célinea, s obzirom da je upravo on jedan od pisaca koji je znao otvoreno i kvalitetno izvrijeđati koga god je bilo potrebno, bez stvaranja bilo kakvih ograda u svrhu 'decoruma' ili boljih običaja ili pristojnosti. Ili, kako bi rekao Milton, "jebeš bolje običaje i pristojnost". Književni tekst može podnijeti samo određenu težinu susprezanja. A hartiju treba fino 'židirati' (fr, engider), kako bi rekao naš pisac.  

Ono što karakterizira dissanje jest nužnost prisutnosti publike. Nije dovoljno uvrijediti suparnika, nužno je poniziti ga pred općinstvom. Zbog toga možemo govoriti o tradiciji dissa jednako dugoj kao što je književnost sama. Današnji hip-hop dueli analogni su onome što se u engleskoj srednjevjekovnoj tradiciji nazivalo flyting. Princip je gotovo isti. Dvije strane nastoje se što više međusobno poniziti stihovima, a razina odobravanja prisutne publike ukazuje na pobjednika.

Na kraljevskom dvoru u Engleskoj često je dolazilo do sukoba pjesnika, a neki kraljevi su ih i poticali (posebno kraljevi James IV i James V). Posebno je slavan flyte između Williama Dunbara i Waltera Kennedya pred Jamesom IV. Taj okršaj je značajan po tome što je riječ o prvom zabilježenom korištenju riječi 'shit' u kontekstu uvrede u engleskoj književnosti. (Četiri stoljeća nakon znamenitog The Flyting of Dumbar and Kennedie duela, kada je flyte odavno nestao kao književna činjenica, T. S. Eliot u svom napadu na kritičare prvi put uvodi riječ 'bullshit' u književnost engleskog jezika).

Naravno, i pjesnici i reperi posebno omražene suparnike napast će i kada nema nikoga da uvredu nagradi aplauzom na licu mjesta. Jedno od općih mjesta, svejedno govorimo li o hip-hopu ili o petrarkističkom sonetu, jest posramljivanje protivnika zbog njegove dvoličnosti i ulizivačkog mentaliteta. Pogledajmo, recimo, kako genijalni popa Góngora (u prijevodu Nikole Miličevića) u jednom sonetu adresiranom poput ljubavnog pisma (naziv soneta je Lope de Vegi) napada svoju omiljenu metu:

Kad Apolon ti loše pjesme vidje
bačvi iz usta izašle u žaru,
o ti naduti pjesniče-pisaru,
na prijestolju se delfskom on postidje.

Satirička se Klio u bijeg dala
videć da glupan u posjet joj žuri.
Kolike milje jadnica projuri
zbog tebe! Kakva nemilosna šala!

Apolona i žena ti se kloni,
nastoj da svijet se na tebe ne gadi;
dosta si trčo u udvornoj četi!

Ne trči tako, trkaču smioni,
jer ako šešir trkom ti zaradi,
kasanje može remen ti donijeti.

(U originalu umjesto remen zapravo stoji 'jubon', što će reći prsluk, no jednako tako i udarac bičem.)

S druge strane, hrvatski reperi, nešto slabiji stihotvorci od Góngore, također će rado ubosti u udvorništvo svojih suparnika. Recimo, neki Žuvi, reper iz Splita, u lirskom će zanosu, nakon zazivanja Apolona i Kaliope u svome dissu pod nazivom Zoni ti si pička, ovako oplesti po protivniku:

Uvijek si se uvlačio u Vojkov šupak,
Kao da je Tuđman, a ti Gojko Šušak.

Vidljivo je kako i Góngora i naš Žuvi koriste direktno obraćanje u drugom licu singulara, čime se kreira osjećaj prisnosti i prisutnosti, bez obzira što neprijatelj nije doista prisutan u tom trenutku.

Žuvi je u jednom eseju objasnio korištenje drugoga lica jednine u dissanju:

"Ovdje se 'ti', očito je, koristi u posve drugačijem odnosu nego što su ga koristili u tradiciji weimarske klasike, primjerice onaj jadnik Novalis. Jebe mi se živo za Novalisov Liebesreligion: Fichte je pravovjerni east coast mislilac, za razliku od Novalisa koji dolazi sa zapadne obale Rajne. West coast metafizika svakome tko ima soli u glavi uzrokuje mučninu. Novalis uvodi neku vrstu 'ja' obremenjenog totalitetom. Fichteov 'Nicht-Ich' pretvara u 'Du', subjekt izjednačen s 'Ja'. Te hipi gluposti ne pušim. Drugim riječima, moj postupak u pjesmi Zoni ti si pička ide prema redukciji singulara, samim time ljuštim slojeve kolektiviteta: vraćam se Fichteu i potvrđujem se kao aproprijator."

Naravno, ovi napadi ne ostaju lebdjeti u zrakopraznom prostoru, bez obzira što možda nisu doista izvođeni pred publikom. U svome sonetu posvećenom Góngori, Lope pjeva: "Budući da si se u svojoj zabludi previše osmjelio, zaronit ću kao patka da te ne vidim, o ti, lubanjo labuđa, što na samrti hoćeš da pjevaš, a u stvari odostraga pušeš."

Góngora je, međutim, ipak najviše stradao od disseva svog najvećeg suparnika među pjesnicima, Francisca de Queveda. Mržnja među njima bila je tolika da ni smrt nije mogla prekinuti njihovu zavadu. Góngora je bio Anatole France Quevedovom Bretonu i Aragonu, pa je nakon smrti Góngore njegov kolega ovako zapjevao:

Taj što opkoljen svijećama u crnom grobu leži, mrtav i osuđen,
prodao je dušu i tijelo za novac, pa iako mrtav, ostaje kartaš.
Bio je svećenik Venere i Baka, kakio je u stihovima i u lopovskoj kartašnici...
Živio je po zakonu igre i umro je po zakonu karata, lud i slijep.

Ono što Quevedo, međutim, u epitafu-rugalici ne spominje jest činjenica da je i sam imao prste u smrti Góngore. Naime, pjesnici su živjeli u istoj ulici u Madridu (gdje se Góngora doselio prije točno 400 godina, 1617.). Za razliku od Marija Vargasa Llose i Gabriela Garcije Márqueza čiji je dobrosusjedski odnos završio poznatim fizičkim obračunom i šljivom na Marquezovom licu, susjedstvo Queveda i Góngore okončano je krajnje beskrupulozno. Quevedo je iskoristio lošu financijsku situaciju svog suparnika, kupio njegovu kuću i brže-bolje izbacio blagoglagoljivog čiču na ulicu.

Góngora nije još dugo potrajao. Njegove delikatne uvrede, međutim, i danas vibriraju i ljupko rezoniraju u prostoru između Ja i Ne-Ja. Vrhunac klerikalnog dissa nikada više nije dosegnut.