Pjesnik kao iritantni sociopat?

Odnos Arthura Rimbauda i Paula Verlainea bio je i ostao predmet interesa ne samo povjesničara književnosti, već i brojnih umjetnika. Usprkos sačuvanim pismima i drugim tekstovima dvojice kolega i ljubavnika, jedino što je sasvim sigurno jest da nitko nikada neće znati što se točno zbivalo u tih nekoliko godina intenzivne veze, koja je na koncu eksplodirala poput asteroida iznad Čeljabinska, i završila odlaskom jednoga u zatvor, a drugog u bolnicu.

Verlaine je tek naoko osuđen zbog ranjavanja Rimbauda u Bruxellesu, no pravi razlozi bili su njegova homoseksualnost (zbog koje se tada u Belgiji ipak nije odlazilo u zatvor, barem ne otvoreno), odnosno Verlaineovo aktivno sudjelovanje u Pariškoj komuni 1871. godine. Nakon što je Verlaine uhapšen na kolodvoru u Bruxellesu, policija je pročitala pisma koja su obojica imala kod sebe, te je naređeno da liječnik obavi pregled. Liječnik je dijagnosticirao da "Verlaine na svome tijelu pokazuje znakove pederastije, kako aktivne, tako i pasivne". Verlaine završava u zatvoru u Monsu, iz kojeg izlazi 1875. godine. Sada, 140 godina nakon tog događaja, ovaj grad je mjesto najveće ikad izložbe o Verlaineu.

Fascinacija odnosom dvojice pjesnika nije ništa manja od fascinacije pjesničkim opusom to dvoje velikih, no sasvim različitih pisaca. No, ako je jedno sigurno, to je da će izložba posvećena Verlaineu koja je upravo otvorena u Monsu, ovogodišnjoj evropskoj prijestolnici kulture, zasigurno odgovoriti na neka pitanja mnogo kvalitetnije nego što je to učinjeno filmom Total Eclipse, snimljenom prije točno 20 godina, sada već daleke 1995. godine, u kojem Verlainea igra David Thewlis.

Međutim, usprkos važnosti ove manifestacije u Monsu, na kojoj su izloženi neki predmeti, fotografije i rukopisi dosad gotovo u potpunosti nepoznati, ipak ima smisla malo se vratiti filmu Agnieszke Holland, koji je najviše pažnje izazvao zbog toga što je Rimbauda glumila jedna od tada najvećih mladih filmskih zvijezda, Leonardo DiCaprio. Prije bilo kakve rasprave o vrijednosti tog filma zasigurno vrijedi postaviti pitanje treba li od biografskog filma očekivati vjernu rekonstrukciju događaja koje film obrađuje. Odgovor na to pitanje svakako nije jednoznačan, i može ići u bilo kojem smjeru, no ono što jest važno je namjera autora.

Autor filma ne mora težiti vjernoj reprezentaciji događaja u prošlosti, no u tom slučaju bitno je da takav projekt bude konzekventan i smislen. Međutim, ako je film u tom smislu neodređen, odnosno ako autori posve proizvoljno odabiru ono što će prikazati, najčešće dobivamo čudnovate filmske Frankensteine, arbitrarne kolaže istine i izmišljotine oživljene iz sasvim pogrešnih razloga.            



Dobro je poznata stvar da ne valja vjerovati biografskim filmovima o umjetnicima, sve kada ih rade i ljudi koje cijenite, dobri redatelji i scenaristi koji odlično poznaju materiju o kojoj pišu. U takvu kategoriju recimo spada zanimljiv film Love is the Devil o slikaru Francisu Baconu, kojeg igra uvijek briljantni Derek Jacobi. Ako ih, pak, rade precijenjeni redatelji s lošim scenarijem, onda je rezultat vrlo često ne samo katastrofalan, već ljudi koje bi film trebao portretirati postaju beskrvne karikature samih sebe (poput Basquiata u istoimenom filmu njegovog kolege slikara Juliana Schnabela) ili bezumne redateljeve marionete koje trče i krevelje se po kadrovima bez konca i kraja, kao u jednom od najprecijenjenijih filmova uopće, Formanovom Amadeusu, kojeg na trenutke nije lako gledati.

Recimo, teško je vjerovati da je Wolfgang Amadeus Mozart bio toliko nepodnošljiv i imbecilan cirkusant, da gledatelju gotovo bude žao što je bog odabrao baš tu uznemirujuću spodobu da bude lađa genija, a ne nekog drugog, pogodnijeg za tu ulogu. Formanov Amadeus zaista jest monstruozna karikatura sjajnog umjetnika, zapravo dvojice, jer ne treba zanemariti ni činjenicu da je od Salierija, inače vrlo zanimljivog i kvalitetnog kompozitora, redatelj stvorio mrkog antagonista, mediokriteta koji se ošamućen vrtlogom vlastite dosadne osrednjosti pretvara u bečku opernu Cruellu de Vile. Poznato je da đavo ne cijeni laž koliko blagu distorziju istine. Tako je i u Amadeusu sve to fino začinjeno, pa imamo malo 'prenaglašavanja važnosti neke bizarne apokrifne priče' ovdje, dodatak nekog 'bečkog trača koji se čestim ponavljanjem pretvorio u pouzdanu povijest' ondje: to je pobjednička receptura kojom se tvori laž mnogo gora od puke besramne izmišljotine.

Doduše, Forman nije nikakav začinjavac apokrifnih biografskih bućkuriša, iako je ovaj film revizija povijesti tek malčice manje tendenciozna od kršćanskog falsificiranja povijesti Rima prvog stoljeća, kada je Neron pretvoren u tupavog monstruma koji je zapalio Rim. Holivudska tradicija prilagođavanja 'istine', u bilo kojoj emanaciji tog pojma, duga je i ponosna. Dovoljno je sjetiti se upravo Nerona kako ga je Hollywood vidio; u nizu filmova s lažnim Neronom ističe se znamenito čudovište znano kao Quo Vadis. Doduše, Tom Hulce u ulozi benignog redikula Amadeusa (inače, i samo ime Amadeus je svojevrsni falsifikat historije, s obzirom da se Mozart nikada nije koristio tim imenom, uz izuzetak jednog jedinog pisma potpisanog s Amadeo) mnogo je nakaradniji od malignog redikula Nerona kojeg je glumio sjajni Peter Ustinov, koji je doduše imao kao ispomoć sjajnu ekipu, poput Lea Genna koji je izvrsno odigrao ulogu jedne od najvećih književnih enigmi u povijesti, autora Satirikona Petronija Arbitra.

No, ako je jadni Mozart prikazan tako kako je, što onda reći za Verlainea i Rimbauda u filmu Total Eclipse? Riječ je o vrlo čudnoj stvari; film je režirala Agnieszka Holland, redateljica sjajnog prosedea, koja je i ovaj film režirala majstorski. Ne samo to, scenarij je napisao Christopher Hampton, inače stručnjak za Rimbauda, i to prema vlastitoj priči napisanoj tridesetak godina prije snimanja filma. Usprkos tome, krajnji rezultat je bio više nego neujednačen. Dvojica protagonista ispali su ne samo jednodimenzionalni i nezanimljivi, već i potpuno iritantni sociopati čije postupke ne samo da nije moguće objasniti, već gledatelj uopće nema potrebu to učiniti.

Poznato je iz raznih dokumenata da je Verlaine bio nasilni slabić koji je nerijetko, pogotovo u alkoholiziranom stanju, bio agresivan i prema svojoj majci kao i prema supruzi Mathilde, koja je imala 18 godina kad im je Rimbaud ušao u život. No Verlaine je prikazan vrlo plošno, usprkos svom trudu sjajnog glumca Davida Thewlisa. Tako se, na primjer, u filmu svako malo nakon bančenja sa svojim nepodnošljivim i raskalašenim mladim ljubavnikom vraća kući da bi iscipelario suprugu Mathilde, zapalio joj kosu i usput silovao, e da bi odmah potom razjaren zbog njezinog nerazumijevanja prema njegovom boemskom ponašanju plačući otrčao malom Arthuru nazad u postelju.

Uz stalno ponavljanje ovakvih događaja, tu i tamo je ubačena i pokoja halucinantna vizija genijalnog klinca Rimbauda, koji onakav vizionar kakav već jest, gleda i sanja trenutak svoje smrti (baš kao prema viđenju A. G. Matoša, koji je tvrdio da pravi vizionarski pjesnik, poput Blakea ili Baudelairea, može predvidjeti vlastitu smrt). Nakon što je upucao Rimbauda, preskočen je Verlaineov boravak u zatvoru, inače ključan u okviru njegovog pjesničkog opusa, s obzirom da je tamo došlo do velike promjerne u njegovom autorskom rukopisu (u zatvoru je napisao neke od svojih najboljih pjesama), da bismo odmah potom vidjeli njih dvojicu kako šeću Schwarzwaldom, gdje Verlaine prvo govori kako se potpuno promijenio i pronašao Krista, da bi se odmah zatim po starom dobrom običaju počeo pohotno uvaljivati sada već potpuno nezainteresiranom Rimbaudu.

Sam Rimbaud u filmu je prikazan onako kako su ga vjerojatno zamišljali belgijski policajci te 1873. kad su nakon hapšenja zaključili "da je po pitanju morala i talenta, taj Raimbaud (tako stoji u izvještaju, op.), starosti između 15 i 16, bio i ostao čudovište. Može sastavljati pjesme kao nitko drugi, ali njegova su djela potpuno nerazumljiva i odbojna.”

Koliko god da je scenarij neuvjerljiv, posebno je zanimljivo da u filmu uopće nije prisutna poezija dvojice pjesnika, što se, usprkos protestima kritičara, pokazalo kao možda i najbolja odluka autora filma. No najčudnije od svega jest da je čitava ta bizarna parada lišena poezije snimljena veoma nježno i elegantno, što svemu daje jednu prilično nadrealnu dimenziju.

Na izložbi u Monsu, belgijskom gradu u kojem je Verlaine služio zatvorsku kaznu u trajanju od 555 dana zbog ranjavanja adolescenta s brojem 666 na čelu, le beau Satan adolescent Rimbauda, ne samo da će biti izloženi brojni rukopisi iz ostavštine dvojice velikih pjesnika, već i njihovih kolega, poput belgijskih autora Verhaerena i Maeterlincka, odnosno Stéphanea Mallarméa i Victora Hugoa, kojeg je Verlaine zamolio za pomoć u zatvoru, na što mu je Hugo odgovorio da "treba pokazati strpljenje".

Uz samu izložbu održavaju se brojne manifestacije i pjesnička čitanja posvećena Verlaineu, poput onog Patti Smith, koja je kao inspiraciju imala dva Verlainea, Toma i Paula. Koliko će ova izložba pomoći u osvjetljavanju priče o Verlaineu u periodu od 1873. do 1875.? Totalna pomrčina možda će biti dijelom uklonjena, iako je vjerorajtnije da će i dalje postojati dva Verlainea, onaj pravi i onaj izmaštani.